Svaka bi jalija da bude Alija
U SDA, nakon samoljubivog Silajdžića, nije se pojavila ličnost koja bi pred narodom, po estradnoj harizmi, mogla sloviti za Alijinog nasljednika. Pa i da postoji takav lik, njegovo bi zaskakanje liderske pozicije nakon Alijine smrti uzrokovalo ubrzani raspad SDA. U SDA je mnogo kandidata za novog Aliju, a malo je koji od njih spreman razumjeti da forsiranje liderstva u SDA vodi raspadu stranke, samim tim što ne može kamara guza sjediti u jednoj fotelji, a ni jedna guza nije spremna da ustukne pred liderskom ili kolektivnom guzologijom.
Falinka svih autoritarnih oblika vladavine je u krkosti koja se uočava kada na ovaj ili onaj način ode lider, otac, čobanin, koji je prersonificirao tu totalnu vlast. Alija Izetbegović nije bio klasični autoritarni vladar, iako je sva moć, i u vlasti, i u stranci, bila u njegovim rukama. Opće je poznato da je Alijina uvijek bila zadnja, što je isključivalo potencijale pluralizma, a od raznih političkih likova stvaralo tek marionete. Autoritarni režimi su po pravilu represivni, policijski, opaki, ali Alijin režim nije nosio ni jedan dehumanizirajući politički znak. Po tome je Alijino svevlašće u vlasti i u stranci svojevrstan politički fenomen, jer se nikad nije dogodilo da neki lider koji je raspolagao sa apsolutnom vlašću tu vlast ne iskoristi za konkretno handrenje političkih protivnika.
Titova vlast je samo na površini bila čovjekoljubna, dok je u nutrini nosila sva obilježja diktature. Alijina vlast, pak, i s vana je i iznutra bila pitoma, pa ponekad i naivna. Autoritarni lideri su apsolutnu vlast osvajali raznim obračunima, likvidacijama, zakulisnim mutljažama, dok je Alijina apsolutna vlast stvorena, reklo bi se, njegovom duhovnom superiornošću nad stranačkim kolegama, među kojima ni jedan nije imao harizmu duhovnog vođe. Oni koji su bili pametniji ili sposobniji od Alije na vrijeme su se smaknuli, razabravši da je Alijina liderska harizma beton koji se samo sa smrću može pošljunčiti.
Hare-krišna u politici
Prije godinu-dvije Abdulah Sidran je reagirao na Izetbegovićevu pošprdnu opasku da je Haris Silajdžić – pjesnik, i da kao takav nije baš podoban za ovozemaljske političke bitke, koje traže hladnu glavu i odsustvo emocija. Sidran je naveo nekoliko povijesnih primjera uspješnih političara koji su po osnovnoj vokaciji bili književnici i mislioci, kao što je, recimo, češki predsjednik Vaclav Havel. Paradoks ove situacije je u tome što balkanska politička povijest nije zabilježila većeg pjesnika od Alije Izetbegovića. Ma malo je reći da je Alija bio pjesnik u politici – on je bio šansonjer! U odnosu na Alijino političko pjesništvo, Silajdžićeve politikantske stihoklepštine su totalni kič, kakav bi se mogao porediti sa srbendijskom litologijom Džeja Ramadanovskog.
Sve što se Aliji spočitava kao unfal u politici, upravo proizilazi iz njegovog hare-krišna-hare-mašala razumijevanja konkretnih problema, koji se jedino daju rješavati bez emocija, nebuloza, otvorenih karata, diskursom politike, kao kolijevke najstarijeg zanata. Mnogo puta se čulo da Alija nije dobar političar, koliko je dobar čovjek, i da ga je u politici sputavalo upravo to što je politička pitanja rješavao kao džamijski filozof.
Ispostavit će se, na kraju, da je Alijina džamijska politika upravo izgradila najveći politički, moralni, futuristički kapital bošnjačkog naroda, ali i bosanskohercegovačke ideje zajedništva, jer je posvjedočila da je kičma Bosne nadrasla najteža iskušenja, odgovorivši na mržnju ljubavlju, na genocid odbranom svih bh. građana i naroda, a na razaranje graditeljstvom… Da je na Alijinom mjestu bio neki drugi Bošnjak, neko u kome bi bilo manje islama i vjere u smislenost humanističkih vrijednosti, neko ko bi bio brz na obaraču, i ko ne bi mogao otrpjeti strasni zov revanšizma – pitanje je da li bi patriotski Bosanci danas mogli uzdignuta čela kazati: nismo isti.
Alijina predanost vjeri, kao i njegovo iskustvo komunističke represije, odredili su karakter i prirodu te autoritarne vlasti, koja je umjela kanalisati ogromnu povrijeđenost bošnjačkog naroda, ubijanog pred očima Svijeta samo zbog svoje vjere; Alijina vlast je uspjela prekodirati i u pravcu pozitivizma i bosnoljublja usmjeriti tu planinsku energiju bola i razočaranosti. Zato, hiljade puta to treba ponoviti – ovdje, pod Alijinom vlašću, nije bilo revanšizama, masovnih zločina, konc-logora, rušenja kršćanskih bogomolja, ravnanja kršćanskih grobalja, bilo je i ostalo, uprkos svemu, mnogo ljubavi prema Srbima i Hrvatima koji Bosnu osjećaju svojom zemljom, i koji je žele izgrađivati u duhu tolerancije i zajedništva.
Loženje i taloženje islamizacije
Među nebrojenim hvalospjevnim reakcijama u povodu Izetbegovićeve smrti, dogodilo se i nekoliko kritičkih promišljanja Alijine politike. Prva kritička oštrica uperena je na napuštanje Platforme Predsjedništva RBiH, koja je kao dokument proizišla iz referendumske volje 64 odsto bh. građana, a druga, na floskulu o islamizaciji ARBiH. Uistinu, nejasno je zašto je Izetbegović osjetio potrebu da u ratu zamrzne Platformu Predsjedništva RBiH, kao dokument koji je u ratnim odbrambeno-oslobodilačkim uvjetima, odslikavao većinsku volju bh. građana da žive u suverenoj, slobodnoj i demokratskoj RBiH. Doduše, samo Izetbegovićevo sjedanje za pregovarački sto sa vojnim i genocidnim huntama Radovana Karadžića i Mate Bobana, sa kojima je razgovarano o administrativnoj podjeli RBiH, na neki je način derogiralo Platformu Predsjedništva RBiH, koja se zalagala za referendumsku viziju BiH. Svjedno, nema bosnoljubovog opravdanja za rušenje Platforme; ona je morala opstati makar kao neoficijelni dokument oko kojeg se okuplja energija bosanskog patriotizma.
Po pitanju tzv. islamizacije Armije RBiH stvari su mnogo jasnije. Ako se i dogodila tzv. islamizacija ARBiH, ona nije bila plod Izetbegovićeve zadnje namjere, već rezultat međunarodne zavjere po kojoj je ARBiH mogla biti do mile volje bosanska, multietnička i antifašistička, ali je tretirana kao – muslimanska, kao jedna od strana u sukobu, a ne kao legalna i legitimna vojna sila Bosanaca i Hercegovaca. Preko hiljadu dana Svijet je istrajavao na embargu za oružje, kojim je isključivo bila pogođena ARBiH, jer su i Srbi i Hrvati imali i ogromne zalihe, i otvorene puteve snabdijevanja. Time su žrtvi genocida bile bukvalno vezane ruke. Svijet je pomagao genocid nad Bošnjacima, i putem embarga, i putem izgladnjivanja, čime je Izetbegović ucjenjivan da potpiše smrt referendumske Bosne. Mnogi svjetski emisari danas tvrde da je Alija spasio Bosnu, čime upravo priznaju da je Bosna mogla nestati u njihovoj, međunarodnoj, genocidnoj zavjeri.
U ambijentu totalnog zločina, povratak Bošnjaka islamu ne samo da je razumljiv, već i koristan, jer za Bošnjake u tom karavaktu nije postojalo išta što bi ih moglo ubijediti u smislenost borbe za bosanski život. Bili su izdani i prodani od svih, prepušteni smrti, patnjama i boli, iako nisu počinili nikakav grijeh zbog kojeg bi ih civilizacija trebala kazniti. Islam je učinio da Bošnjaci ne posegnu za revanšizmom, da energiju svoje povrijeđenosti ne pretoče u anarhičnost, ili zločin nad nedužnim Srbima i Hrvatima. Islam je Bošnjake u ARBiH držao na okupu, oko vrijednosti koje su iznad ovozemaljskih gadosti. Otud se tzv. islamizacija ARBiH ima tumačiti, ako to baš neko hoće, kao pozitivan rezultat višegodišnje, genocidne opsade bošnjačkih života. Baška je sad pitanje, i ono pripada muslimanskom svijetu – koliko je ta tzv. islamizacija u kadrovskoj mašini poprimila boljševičke obrise, u onom smislu da se moralno-politička podobnost mjerila formalističkim, a ne sadržajnim pripadanjem islamu.
Dakako, s političkog i marketinškog stanovišta bilo bi mnogo korisnije da se ARBiH vezala isključivo za antifašističke i multietničke ciljeve i simbole, za partizansku tradiciju, a da je islam uvažavala kao samo jedan od segmenata bosanskog bića. Međutim, kad se o tome govori valja razumijevati okolnosti u kojima su se procesi odvijali. Napose, tzv. islamizacija ARBiH je kao proces otpočela mnogo poslije početka agresije, što znači da to nije bila izvorna Izetbegovićeva nakana. Bio je to proces koji se nije mogao zaustaviti, ali se mogao naložiti, što je i činjeno, uz kamione arapskih halal-dolara.
Uzgred, niko se ne ibreti što su srpske i hrvatske kasarne krcate krstovima i raznim svecima, i niko to ne zove nekakvom kristijanizacijom ovih vojski, pa zašto bi onda islam u ARBiH bio problem?! Odgovor, dakako, znamo.
Liderstvo bez lidera
Svih ovih godina, a evo i nakon Alijine smrti, traje histerični proces traženja dlake u jajetu ratnoj bh. vlasti. Zaglušujuća buka oko pitanja tzv. islamizacije patriotskog fronta u drugi plan stavlja s&h ratne zločine. Lagumdžijini mediji po Sarajevu su napisali više tekstova o Aliji kao tzv. islamisti, i reisu Ceriću kao o, tobejarabi, šefu bošnjačke mafije, nego što su ispisali rečenica o ratnim zločinima Karadžićeve i Bobanove genocidne hunte. Oni su u službi srpsko-hrvatske hegemonije, i to uopće nije upitno.
Evo, i nakon što su svjetski lideri uputili telegrame sućuti sa pozitivnim ocjenama Alijine vladavine, uključujući i Papu, ne prestaje nekritička haranga protiv prvog bh. Predsjednika. Protiv konstruktivnog kritičkog suda niko nema ništa, ali je dojadilo to uporno trljanje teme o tzv. islamizaciji, kojom se pokušava zagušiti istina o genocidu nad Bošnjacima.
Postoji mnogo tema kojima bi se valjalo baviti u povodu Izetbegovićevog odlaska. Prije svega, valjalo bi raspraviti posljedice koje će na najjaču bošnjačku stranku ostaviti činjenica da više ne postoji autoritet koji je mogao sve frakcijske tendence držati pod kontrolom, da se ne primjeti baliluk u kući. U SDA, nakon samoljubivog Silajdžića, nije se pojavila ličnost koja bi pred narodom, po estradnoj harizmi, mogla sloviti za Alijinog nasljednika. Pa i da postoji takav lik, njegovo bi zaskakanje liderske pozicije nakon Alijine smrti uzrokovalo ubrzani raspad SDA. U SDA je mnogo kandidata za novog Aliju, a malo je koji od njih spreman razumjeti da forsiranje liderstva u SDA vodi raspadu stranke, samim tim što ne može kamara guza sjedit u jednoj fotelji, a ni jedna guza nije spremna da ustukne pred liderskom ili kolektivnom guzologijom. Svaka bi guza da je jedna i jedina, kao što je i dejtonska Bosna i Hercegovina jedna guza sa dva entitetska guza. Ako se SDA zagubi u frakcijskim sučeljavanjima, to će bitno uticati i na perspektive demokratske borbe za BiH. U situaciji kad socijaldemokratsku alternativu za BiH uništava Zlatko Lagumdžija, uporno sjedeći na jarbolu potonulog broda, i kad nema respektabilne, kolektivne političke snage koja bi branila BiH u nastavku političke agresije, SDA se, kakva god da je, nameće kao jedina uzdanica, te otud vrijedi brinuti za zdravlje ove odveć skrhane stranke. Od SDA, na žalost i danas, ovisi sudbina Bosne, pa se stanje u ovoj stranci ne može smatrati privatnim pitanjima likova koji su svakako naučili da općim mjestima daju minderska značenja.
Kao i nakon Tita, tako i nakon Alije, ostaje negativno nasljeđe autoritarne vladavine, koja je bila u službi samo jednog lika, zanemarujući potencijale ostalih koji su u timu mogli nadživjeti svaku nevolju. SDA danas nije tim. SDA je stranka koja je ostala bez lidera, obezglavljena, ili upologljavljena, uprkos osobinama Sulejmana Tihića koji, kao i svi drugi, ne može zamjeniti autoritarnu harizmu Alije Izetbegovića.
Jedini ispravan put SDA bio bi u shvaćanju da je Alijin model vlasti prevaziđen, i da se više nikada u Bošnjaka ne treba dogoditi autoritarni lider, odnosno, da niko ne treba imati ambiciju da naslijedi Aliju Izetbegovića. Tek tako SDA može razumjeti da su demokratičnost i pluralizam mišljenja unutar stranke uslov opstanka SDA, ali i države Bosne i Hercegovine. U protivnom, svi smo na gubitku.
Br. 95, 25. XI 2003.