Radovi i eseji

Bogatstvo opomena

Šaban Nurić: Bosniseja

Naslovom knjige Šabana Nurića – Bosniseja, bosanski jezik je dobio jednu novu riječ, čija semantika objedinjava bezgranični prostor bosanske tragedije. Bosniseja, kao lingvistička replika na Homerovu Odiseju, i semantička asocijacija na Odisejeva lutanja, ima mnogo šire značenje od svoga inspirativnog izvorišta. Odisej je lutao dvadeset godina, a za Bosnu se još ne da pretpostaviti do kada će.

Sigurno je da se mnoge odlutale bosanske vrijednosti nikada neće vratiti svome ognjištu. Ne lutaju danas samo prognani Bosanci, lutaju i naša sjećanja, kuće, prijatelji, fotografije, amajlije, luta čitav jedan svijet koji se činio bezbrižnim, a koji je iščupan iz zemlje poput baobaba, i sad lebdi, ni na nebu ni na zemlji; lutaju još naše vjere u smislenost življenja, lutaju misli, lutaju strahovi, lutaju snovi o Bosni, sve je, amabaš sve, uskovitlano u grotlu neizvijesnosti. Jedino je neizvijesnost sigurna.

Nurićeva Bosniseja se pojavljuje na ulasku u drugu deceniju bosanskog lutanja. Iako se znaju uzroci i posljedice, još niko ne može nazrijeti kraj dirigirane pometnje koja se sigurnim, dželatskim koracima, iz povijesnog izuzetka pretvara u pravilo budućnosti. Zapravo, nazire se tek definitivni kraj Bosne, zemlje koja može opstajati ili kao zajednica ravnopravnih naroda, ili će je kanceri zavjera, srpsko-hrvatskog apartheida i klevetničke, lažne islamofobije zauvijek progutati. Budući da već deset godina Bosna živi stanje umiranja, mali su izgledi da bi se vreteno života moglo zakotrljati ka tkanju bosanskog ćilima.

Postoji li satisfakcija? Možda, u svjedočanstvima, koja će nekad neko, valjda, čitati. Mogu li svjedočanstva o zavjeri protiv Bosne, o pogubnim zagubljenostima kičmenog bosanskog naroda, izmijeniti tračnice dolazećeg vremena? Možda, jer dok ima života, ima i svijesti, ima i nade.

U povijesti civilizacije vjerovatno ne postoji zemlja, poput Bosne, u kojoj se zanijelo toliko nevjerovatnih priča. Po Bosni je razasuto bezbroj filmskih Oskara i bezbroj književnih Nobela. Ali, Bošnjaci još ne razumiju da je jezik umjetnosti jedini kod za razumijevanje njihove tragedije. Jevreji su to razumjeli i svoje stradalništvo u Drugom svjetskom ratu pretvorili u komemorativno naslijeđe civilizacije. Jevrejima je trebalo nekoliko decenija da uspostave sistem memorije. U zaleđu su imali državu i lobije po cijelom svijetu. Bošnjaci nemaju zaleđinu na raspolaganju, ni u ljudima, ni u vremenu. Morali su pamtiti od jučer. A nisu ni od sutra.

Jedna od bezbroj bosanskih priča, kroz koje se prelamaju sva značenja dobra i zla, jeste i ova koju je ispisao Šaban Nurić. On je tek jedan od milion, dva i ko zna koliko još Bosanaca čiji se život rastočio u iskušenjima i patnjama, a što se do 1992. godine moglo pretpostaviti tek kao noćna mora, koja se možda mogla dotaći na nekom teškom i teško gledljivom filmu. Pa ni tu.

Njegova priča je jedna od mnogih, takvih, teških i dramatičnih, koje je stvarala bosanska tragedija. Njegova priča, uobličena u Bosniseju, rijetkost je u našoj društvenoj zbilji. Nedopustivo je malo ovakvih svjedočenja. Većina tragičnih priča nikada neće izići iz svojih težaka, i nikada niko neće saznati da su postojali životi kroz koje su se na pragu 21. stoljeća lomile najgore patnje kakve je čovjek osjetio, ili zamislio, od svog postanja.
Priča Šabana Nurića nije najgore što se u Bosni dešavalo. Ali, relativan je pojam najgoreg. Ko zna šta je teže, ne doživjeti umiranje svoje zemlje, kao prostora koji osjećaš kao kuću svog duha, ili to umiranje osjetiti u potpunoj bespomoćnosti, negdje, daleko, prognan i ponižen, sa spoznajom da su sjećanja i riječi jedina utjeha koja ti preostaje. Jer, ni sjećanja, ni riječi satkane od sjećanja – nisu život. To je tek preživanje života.

Nurić nosi iskustvo i jednog i drugog poglavlja bosanske tragedije. Svjedok je unutarnjeg i vanjskog tlačenja i preživljavanja Bosne, i onog u getu, i onog u dijaspori. To su dva svijeta koja dijele istu sudbinu, jer istim putem ostaju bez ognjišta, pa bez sebe, kao što tijelo, poslije smrti, ostaje bez svoga gospodara. Nurićevo i ratno i poratno iskustvo je jednakomjerno vezano za ova dva pola iste sudbine, i otud njegova priča nosi dimenziju iskustvenog i vjerodostojnog svjedočenja. On je vidio, i osjetio, ovo o čemu piše.

Bez obzira što je Nurićeva Bosniseja podijeljena u dva dijela, koja se razlikuju i po stilskoj, i po strukturalnoj, pa u jednom nivou i po tematsko-idejnoj ravni, ova je knjiga prevashodno – autobiografska. Prvi dio knjige, naslovljen kao Moji razlozi, ispisan u 25 poglavlja, vezanih hronološkom fabulom, autobiografski je u svojoj suštini, iako se pisac koristi specifičnom kombinacijom literarnih i faktografskih sredstava; za memoarsku i autobiografsku literaturu je specifično da se bazira na faktima, bez ikakvih maštoljubivih izleta, i otud je Nurićev memoarski postupak, u ovom smislu, ugodno osvježenje.

Drugi dio knjige, pod naslovom Razmišljanja u dijaspori, podijeljen u 32 zasebna, tematska teksta, također je autobiografski, ali u indirektnom, podtekstualnom smislu. Iako Nurić najčešće progovara iz pozicije trećeg lica, jasno je da su njegova interesovanja nametnuta njegovom sudbinom, kao paradigmom i mnogih drugih bosanskih sapatnika.

Zapravo, jedini vjerodostojan put za razumjevanje kolektivne slike jeste istrgnuta individualna sudbina, čije arhetipske osobine svjedoče i o svima drugima. Naratološka povijest je postala moderna u momentu kada je pojedinac zamijenio kolektivitet, i kada su se pripovijesti o kolektivitetu počele plesti oko individualnih, egzistencijalističkih drama. U književnosti dvadesetog stoljeća sve smo velike teme spoznavali kroz prizmu individue. Otud je, i kad bi moglo biti drugačije, pravoputno da sliku o bosanskoj tragediji primamo kroz individualne, ljudske, naške bitke Šabana Nurića, ili ma kojeg drugog lika u neispisanoj hronici bosanskog umiranja.

Jednostavno, nemoguće je sva značenja bosanske tragedije – bosniseje – osjetiti bez dodira običnog ljudskog trepeta, bez uvida u čovjeka, samo tako što ćemo evidentirati tragične cifre, ili dati uopćene definicije o sudbini kolektiviteta. Priča o bosanskom čovjeku, ma kojem, jedini je put za razumijevanje bosanskih ljudi.

Bosniseja je priča Šabana Nurića. Ali, i priča u kojoj će mnogi prepoznati sebe, ili nekog bliskog. U prvom dijelu knjige Nurić ne skriva da kani ispisati svoja sjećanja na dramatična ratna vremena, u kojima će, kao i u svome životu, on biti glavni lik. Otud saznajemo ko je Šaban Nurić, čovjek koji je nerijetko bivao žrtva svojih principa, svoje vjere u ljude I poštenje. I ova knjiga je svojevrsna promocija Nurićeve nakane da istraje na svojim stavovima, da namiri račune makar tako što će ostaviti pisani trag o njima, o nama, i o sebi. Pred vremenima što dolaze, neko će se stidjeti, a neko rahat zaspati, vjerovatno.
U toj nakani Nurić je primijenio jedan uistinu osebujan stilski postupak. On pripovijeda autobiografsku i faktografsku priču, u kojoj se može prepoznati njegova Gračanica i povijesni datumi vezani za ovaj grad, ali, istovremeno, Nurić cijelu priču odijeva u literarnu odoru, jer ljudima, gradovima, nekim pojmovima i pojavama daje nova imena, koja samo fonetski podsjećaju na ona originalna, koja prepoznajemo. Kod njega će Olovo biti Orlovo, Tarčin će biti Gorčin, a Zapadna i Istočna demokratska stranka ne samo da će označavati HDZ i SDS, već će i upućivati na istovjetnost separatističkih projekata bh. Srba i hb. Hrvata, koji svoje korijenje vuku od sporazuma Cvetković – Maček, preko dovogora iz Karađorđeva, pa do Vašingtonskog i Dejtonskog sporazuma.

Iako ovakvoj vrsti literature, koja je u nakani memoarska, nisu svojstveni književni uzleti, kod Nurića ih ima, i to u potpunoj dramaturškoj i stilskoj funkcionalnosti. Neki dijelovi se doimaju kao istinska literatura, poput onog razgovora sa Šejhom, koji kaže: “Ovo što se sada kod nas u Državi dešava je jedna velika magla, pomiješana sa bugijom i prašinom. (…) U tu maglu su ušli jedni na konjima, bogati i silni, ali nezadovoljni, drugi pješke, poneki bosi, ali siti i zadovoljni. (…) Kad ovaj rat prođe i magla se slegne, vidjećeš, najveći broj onih pješaka, od kojih je prije većina bila bosa, često gladna, biće siti i zadovoljni. Većina onih konjanika, biće prosjaci i dalje vrlo nezadovoljni. Oni bivši prosjaci su se u magli domogli konja, jahaće ih, i sve oko sebe gledati s visoka, bahato i silno, nezadovoljni što u magli nisu ugrabili više”.

Postoji mnoštvo sličnih pasaža, koji bi, izdvojeno posmatrani, više nalikovali romanesknom svijetu, nego autobiografskoj storiji. Takav je, primjerice, opis grada, neposredno nakon prvih granatiranja: “U majskoj ranoj sumaglici, gledamo kao na dlanu tako dragi grad, koji u tom trenutku izgleda kao bezbrižno usnulo dijete, koje se ne namjerava rano dizati. Nigdje užurbanosti koja je za normalnih vremena bila svojstvena za ovu čaršiju”.
Negdje u ovom dijelu, Nurić će skovati figuru: “Udaljeno rondanje tenkova”, što, kao i mnoštvo drugih primjera, svojedoči o njegovom filigranskom odnosu prema jeziku.

Samo bi pisac koji polako piše, bez hiće, i koji promišlja svaku upotrebljenu riječ, mogao nadoći na spoj daljine, tenkova i rondanja, kao plastičnog opisa udaljenih tenkovskih eksplozija. Upotreba riječi rondanje u ovom neobičnom spoju govori više od uspjelog prenosa zvučne kulise, govori o slojevitosti značenja, jer se prema rondanju odnosimo kao prema agresivnom dosađivanju, svojstvenom primitivnim i bahatim ljudima, kakvi su bili i vlasnici tenkova.

Nurićeva ratna priča je svjedočanstvo o patriotskim nastojanjima jednog čovjeka da pohvata konce spasa svog naroda i svoje zemlje, i da na tom putu učini ma kakvu korist. On je svjedok tuge i izdaja, bola i profiterstva, opasnosti koje nosi patriotsko davanje i haramske lagode koju nosi šićarenje u magli… On pokušava na sve načine pomoći domovini, i kao prosvjetni radnik, koji bošnjačku prognanu djecu ne vidi samo kao učenike, već kao ranjene sudbine; i kao prosvjetitelj koji u zemlju sa radošću donosi Gramatiku bosanskog jezika, štampanu 1994. u Njemačkoj, i koji je svestan značaja jezika za opstanak zemlje i naroda; on razumijeva ono što mnogi ni do danas nisu shvatili – da je kulturna baština najsnažniji garant opstanka ma kojeg naroda.

On putuje, probija se kroz krvožderne punktove, nosi knjige i istine, on biva zarobljen, maltretiran, ali, stiže na cilj… On uvezuje razne pomoći Bosni, i biva svjedokom profiterskog razvrata. On se bori za bosanske ranjenike, za njihovo liječenje vani. On putuje na Bliski istok, nosi za Bosnu, kako zna i umije, kako god mu se prilika pruži da učini hair budućnosti.

Događaji u prvom dijelu knjige se smjenjuju filmskom brzinom, i filmskom dramatičnošću, bez puno zadržavanja na nepotrebnim detaljima, a taj stilski postupak kao da svjedoči o samom ratnom vremenu u kome nije bilo mjesta za čekanje i prazan hod. Uistinu, svi mi koji su predeverali rat, danas prema tom krugu pakla imamo odnos kao prema zbiru nekoliko ključnih događaja, jer je sve drugo nekud zagubljeno.

Prvi dio knjige Nurić završava spiskom likova koje je pominjao i pripovijeda šta se s njima dogodilo poslije. Iza izmišljenih imena raspoznaju se neki i danas živi i aktuelni akteri gračaničke zbilje. Bez obzira na Nurićevu nakanu da ih po svome uvjerenju smjesti u kontekst koji su zaslužili, valja reći da ovaj opis, za nekog ko nema pojma gdje je Gračanica, i ko to tamo vedri i oblači – ima literarnu dimenziju, jer se stvarni likovi sa izmišljenim imenima doimaju kao likovi iz romana. Osjećaj da se radi o vjerodostojnoj priči, samo pojačava ubjedljivost pripovijesti.

Drugi dio knjige, pod naslovom Razmišljanja u dijaspori, otkriva Šabana Nurića kao osebujnog pisca političkih i socioloških eseja. Iako su svi od 32 naslova već objavljeni u štampi, oni imaju dvije dominantne osobine: prva, nisu ništa izgubili na aktuelnosti, jer je riječ o općim pitanjima bosanske zbilje, koja ne samo da nisu razrješena, već su i produbljena; drugo, nije riječ o pukim novinskim tekstovima, ranjivim zubom vremena, već se radi o tipičnim političkim i sociološkim esejima koje sa štampom vezuje jedino to što urednici imali sluha da svoje listove obogate ovakvim štivom.

Koliko u prvom dijelu knjige prijatno iznenađuje Nurićeva spodobnost da faktografske momente natopi literarnom svježinom, toliko ovdje dominira njegovo umijeće da velike teme bosanskih raskrižja problematizira jednim običnim, neopterećenim, svakome razumljivim, gotovo narodnim jezikom. Prisnost koju čitalac osjeća sa temom teksta nije samo omogućena stilskom prohodnošću Nurićevog postupka, već i suosjećanjem sa autorom, koji ne krije svoje obične ljudske zabrinutosti za pitanja na koja panično traži odgovore.

Čitalac se osjeća kao ravnopravan sabesjednik, kao dio tima, kao ličnost od koje se jednako očekuje da sudjeluje u promišljanju i rješavanju zadatih pitanja. Nurić je uspio da ključne probleme bošnjačkog bitka spusti do najprohodnijih kanala razumljivosti, a da im pri tom ne oduzme intelektualnu snagu, koja leži u njegovim analitičkim i kreativnim spodobnostima.

On tačno detektira glavni bošnjački problem, i to u nekoliko navrata, imenujući ga kao – podijeljenost, a potom i kao – baliluk. Ovaj problem on promatra u povijesnom kontinuitetu. On razumijeva da bez bošnjačkog nadideološkog jedinstva, koje neće isključivati pluralnost na svim nivoima, osim oko neupitnih stvari nacionalnog bitka – nema opstanka ni Bošnjacima, ni Bosni. Bošnjačke podjele sakate političku snagu koja bi mogla biti djelatna na bosanskom planu, u pogledu prevazilaženja ambisa koji trenutno koristi jedino separatističkim snagama.

Po tom pitanju Nurić analizira situaciju u Sandžaku, ili u Velikoj Kladuši, i uočava stavičnu dimenziju unutarnacionalnih animoziteta.
Nurić piše i o političkoj funkciji književnosti, o pojavi kiča i prosječnosti u kulturi, piše o značaju bosanskog jezika za političku zbilju… Upozorava na letargiju intelektualne elite i pokušava pronaći razloge toj suicidnoj pometnji. Potom, razmatra izuzetno bitno pitanje – bošnjačke intelektualne dijaspore, kao snage koja bi u jedinstvu mogla učiniti mnoga dobra za Bosnu. Nurić tvrdi: “Bosanska intelektualna emigracija, pored odgovornosti za držanje osmišljene i čvrste veze sa matičnom zemljom, ima presudnu ulogu u ujedinjavanju i programskom djelovanju ljudi iz BiH koji žive van Bosne I Hercegovine”.

Nurić problematizira čitav niz ključnih tema, kao što je pitanje grunta nad bosanskom zemljom, ustvrdivši da su Bošnjaci gruntovni vlasnici 91 odsto bh. teritorije, a da su do danas stjerani na geto od 21 odsto nekadašnje svoje zemlje. On problematizira Dejtonski sporazum, koji sedam godina tapka u mjestu, a kao jedinu dinamiku ima betoniranje genocidnih srpsko-hrvatskih osvajanja.

Zanimljiva su Nurićeva promišljanja o islamu u Bosni, i uticajima vehabizma, kao stranog tijela u islamskom biću Bošnjaka, te o satanizatorskim ambicijama bosanskih neprijateja, koji su u svjetskoj islamofobiji vidjeli šansu za političku minorizaciju Bošnjaka i preimenovanje istine o agresiji na BiH. U tom kontekstu, vrijedna su i Nurićeva promišljanja o pojavi šerijatskog braka, kojim se zamjenjuju građanski pravni aspekti bračne zajednice.

U ovom dijelu knjige postoji nekoliko eseja u kojima dolazi do izražaja Nurićev literarni nerv. Tako na primjeru jednog premlaćenog pijanca, na vašeru u Puračiću, koji svome mlatitelju nudi piće, Nurić raspoznaje paradigmu bošnjačke snishodljivosti i kukavičluka, skrivenog iza vrijednosti sabura i merhameta. Ovaj politički esej počinje kao tipični putopis, da bi se nakon ispričanog obrasca zalavantao u zanimljivo sociopolitičko promišljanje pogubnih bošnjačkih osobina. Sličnim stilskim manirom pisani su i još neki eseji u ovoj knjizi, a posebno vrijedi izvojiti onaj o aspektima globalizacije.

Zapravo, svaki od ovih eseja zavređuje zasebnu analizu, i po tematskoj, ali i po stilskoj ravni, koja svjedoči da pred sobom imamo autora čija je spisateljska ambicija mnogo dublja od novinarstva, ali i mnogo direktnija od književnosti. Taj spoj novinarskog i literarnog svijeta u spisateljskom postupku Šabana Nurića, ovog autora čini prepoznatljivim i pamtljivim.
Bosniseja Šabana Nurića je jedna bogata knjiga. Njeno je bogatstvo u opomenama. A naše u opamećivanju.

Fatmir Alispahić, književnik

Na današnji dan

  • Nothing has ever happened on this day. Ever.

Kalendar

Novembar 2003
P U S Č P S N
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930

Arhiva

Kategorije