Dženaza Aliji Izetbegoviću bi i bez izgovorene riječi nosila značenje tekbira. Da li su našim vjerskim i patriotskim osjećajima trebali glasni tekbiri? Da li bismo bili jači i glasniji u tihoj molitvi? Zar ne vjerujemo da Allah dž.š. prije čuje glasnu misao, nego glasan glas?
Na dženazi Alije Izetbegovića čuli su se tekbiri. Glasni. Šutnja koja je obavila ovaj događaj kazuje prije o nemanju kolektivnog stava, nego o negiranju ili o odobravanju. Javnost je podijeljena. Jedni misle da su tekbiri na Alijinoj dženazi nanijeli političku štetu Bošnjacima, da im nije mjesto u bošnjačkoj tradiciji dženaze, dok drugi smatraju da im je baš bilo mjesto tu, na Alijinoj dženazi, da se pokaže ko je bio Alija, i čija je ovo zemlja. I jedni i drugi su i u pravu, i u krivu. Do daljnjeg.
Neočekivana rehabilitacija
Nezvanični organizacioni odbor za ispraćaj prvog bh. Predsjednika je nedvojbeno imao jasne ideološke i vjerske intencije kada je odlučio da se dženaza klanja na Trgu Bosne i Hercegovine, a ne pred nekom od džamija, te da se Alija isprati uz limenu glazbu, kao i ma koji evropski državnik iz kršćanskog civilizacijskog kruga. U njihovu zamisao da Alijina dženaza bude ispraćaj evropskog muslimana sigurno se nije uklapala pojava tekbira.
Tekbiri su bili višak i naspram jedne posve neočekivane pojave, reklo bi se prevrata u višegodišnjoj međunarodnoj šutnji spram uloge Alije Izetbegovića u toku agresije na RBiH, i u vezi sa postizanjem dejtonskog mira. Ni najhrabriji optimisti nisu mogli očekivati da će Alija Izetbegović pred kraj života dočekati satisfakciju u vidu nepregleda lijepih riječi koje su mu upućivali mnogi koji su ga pohodili na samrtnoj postelji, ali i oni koji su priznanje prvom bh. Predsjedniku odavali putem poruka sa željama za ozdravljenje. To sasvim sigurno nije puka kurtoazija!
Eto, mjesecima je život skončavao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, pa iz Svijeta nije stigla ni jedna lijepa riječ o njemu, a kamo li da mu je neko došao u posjetu. Kad je otišao na svijet gdje se računi ne mogu falsificirati, na njegov sprovod je jedino došao turski Predsjednik, što se opet, u daljem slijedu, više može tumačiti kao ironija sudbine, kao poraz pred širinom praštanja, nego kao satisfakcija. Tuđman je izdao Bošnjake, narod zahvaljujući kojemu je Hrvatska dobila međunarodno priznanje. Njegova genocidna kolaboracija sa Miloševićem pogodila je islamski svijet, a nadasve Tursku. Muslimanski svijet je putem prisustva turskog Predsjednika na Tuđmanovoj sahrani, zapravo, poručio koliko je Tuđman bijedan. U diplomatskim relacijama lideri država nalikuju komšiluku. Kad ti komšiluk odbije doći na sahranu, onda mora da si bio debela fukara. To se dogodilo Tuđmanu. Kršćanska Evropa je odbila nazočiti sprovodu svoga samozvanog odvjetnika, koji se ubio da dokaže da upravo on Evropu štiti od najezde nekakvih džihad-ratnika.
Nakon smrti Josipa Broza, na Balkanu se nije jednom državniku nije odala takva međunarodna počast kao Aliji Izetbegoviću. Srbijanski premijer Zoran Đinđić jeste ispraćen uz međunarodne počasti, ali njegove paljanske fleke ga nisu nikad svrstale u red mirotvoraca i iznimnih ličnosti.
Počast Izetbegoviću je najveći postdejtonski obrat u srpsko-hrvatskoj lobističkoj nakani da se agresija pretvori u građanski rat i da se sve tri strane optuže za jednaku krivicu.Ta počast nije sama sebi svrha. Ona je politička poruka koja dolazi u vrijeme velike klevetničke operacije protiv antiterorističkog bića bosanskih muslimana. Ta počast je obavezujuća. Samim tim što ne može Alija biti mirotvorac, lider tolerancije i poštivanja različitosti, a da to ne budu i njegovi saradnici, i njegov narod. Ako je Alija, bio pozitivac, onda su to i svi drugi u piramidi njegove apsolutne vlasti. Ta transparentno promovirana činjenica, čak i od lidera SDP-a Zlatka Lagumdžije, iz temelja ruši sve montirane procese koji se vode protiv nekadašnjih Izetbegovićevih saradnika. Projekat satanizacije Bošnjaka je doveden do moralnog i logičkog sloma.
Oni koji smatraju da su tekbiri bili višak na Alijinoj dženazi upravo uzimaju u obzir činjenicu da su Bošnjaci neočekivano doživjeli međunarodnu rehabilitaciju i da im je u ovom času bilo potrebno da Alijina dženaza protekne u spoju građanskih i islamskih vrijednosti.
Krstaški seljakluci
S druge strane, u pravu su i oni što tvrde da tekbir nije nikakav dokaz o ekstremnosti ma kojih muslimana. To je poruka vjere i dobrote. Naše je pravo da svog velikana pratimo onako kako to mi hoćemo, a ne kako bi se to nekome sviđalo. Ako Zapad ima strah od tekbira, to je problem primitivizma i predrasuda Zapada, pa zašto bismo onda mi tetošili krstaškim seljaklucima. Hrvatski tisak je razglasio da Pedi Ešdaun nije mogao održati govor – “jer su ga islamski fanatici prekidali povicima Allahuekber”. Treba li, nakon svega, da se dodvoravamo centrima moći koji su hiljade puta dokazali da Bošnjake doživljavaju kao tzv. islamske fanatike?
Neovisno od ove teme, hrvatski tisak je dan nakon dženaze objavio da je Izetbegović bio na tajnoj listi Haškog tribunala. Riječ je o kleveti. Dakle, ne postoji granica na kojoj bi se moglo udovoljiti srpsko-hrvatskom projektu satanizacije Bošnjaka. Bili ili ne bili tekbiri, ovi bi izmislili neku klevetu. Prema tome, ako je bošnjačko srce htjelo da bol i poštovanje prema Aliji iskaže tekbirima, onda je to moglo sebi dopustiti. Sviđalo se to nekome ili ne.
Drugo je pitanje da li je bošnjačko srce htjelo čuti takve tekbire, bučne i strasne. Zar se na Alijinoj dženazi tekbir morao uzvikivati, navijačkom, ratničkom, frustriranom dikcijom, zar se nije mogao izgovarati za sebe, što bi opet stvorilo savršen utisak, koji bi nalikovao na tutnjanje neba i zemlje. Desetine hiljada ujedinjenih grla u govorenju tekbira poslalo bi po značenju moćniju poruku, u odnosu na ovu varijantu u kojoj jačina zagluši sadržaj. Ili, pak, dovoljno je bilo islamske pobjede u veličanstvenosti Alijine dženaze, da je događaj sam po sebi bio – tekbir.
Šutnja o kratkom spoju
Reis Cerić se još jednom potvrdio kao ličnost izuzetne hrabrosti i sabranosti. U pravom času, kada se postalo jasno da uzvikivanje tekbira remeti vjerski i idejni nijet organizatora, Reis je izišao za mikrofon i bez i jedne riječi viška poručio, parafrazirano – kako je u našem narodu običaj da se vjerski osjećaji ispoljavaju prema Allahu dž.š., a što se može činiti tiho, jer je poruka u mislima, a ne u glasu. Reisa nisu htjeli čuti oni što su nastavili uzvikivati tekbir, čime su posvjedočili da im je njihovo lično doživljavanje islama preče od preporuke bošnjačkog vjerskog poglavara, ali i većine okupljenih. Iako Reis nije uspio kanalisati vjerske osjećaje ove grupe, njegov pokušaj je koristan, utoliko što niko ne može reći da je Islamska zajednica organizirala uzvikivanje tekbira.
Nerazumijevanje između Reisa, tj. Islamske zajedenice i ove grupe vjernika otvara jednu posve drugu temu kojom bi se valjalo baviti. Dakle, da li je Islamska zajednica djelatan autoritet među bošnjačkim vjernicima? Ako Islamska zajednica vidi i preporučuje jedno, a ako grupa vjernika osjeća drugo, onda je to kratak spoj koji se valja prevazići. Da bi došlo do prevazilaženja nersporazuma, nužno je otvoreno govoriti o svim nejasnoćama. Islamska zajednica nije pokazala volju da naknadno objasni da li su, ili nisu, glasni tekbiri na Alijnoj dženazi nešto što treba uvesti kao pravilo, i ako treba zašto treba, a ako ne treba, zašto ne treba. Najgore bi bilo da svi mi ostanemo između jednog i drugog tumačenja.
Broj 107, 1. XI 2003.