KAKO JE POČELO U mjesecu maju kad ruže cvjetaju objavio sam dokaze koji svjedoče da je policijski favorit SDP-Alijanse, Kruga 99, Američke ambasade i sl., Munir Alibabić – plaćeni agent hrvatske obavještajne službe. Sa SIS-om je dogovorio izmišljanje bošnjačkih zločina i oslobađanje hrvatskih zločinaca. Crno na bijelo! U nemoći da prizna poraz svog policijskog mentora, Slobodna Bosna je oklevetala mene kao – kriminalca, šitofreničara, seksualnog manijaka. U istom broju, Ivan Lovrenović je pohvalio takvo novinarstvo, a fašistima nazvao novinare Avaza, Ljiljana, Waltera, Jutarnjih novina. Onda sam ja napisao moj najslavniji stih: Ivan Lovrenović je plaćenik velike Srbije i velike Hrvatske, jer podržava Slobodnu Bosnu. Bio je to znak za uzbunu. Dani su već dva broja posvetili ovom slučaju, Krug 99 je organizirao sesiju, a učesnici Sarajevskih dana poezije su potpisali peticiju u odbranu Lovrenovića. Možda su svjesni, a možda nisu, da su k’o mala djeca navučeni da brane Munira Alibabića. Eto, sad oni na nas pucaju, a mi se k’o fol branimo.
PISCI U STISCI Bio sam iskreno obradovan kad sam vidio kolika je armija pjesnika skinula gaće da pokaže svoju muškost u toj hajci protiv mene. Probudio se u njima indijanac. I prije nego što su skinuli gaće, ja sam im bio iza leđa. Navučeni su na minsko polje. Na intelektualnu prostituciju. Ufatili da brane Lovrenovića. Nek’ su. Ali, zašto nisu branili 21 bh. pisaca koje je Ivan Lovrenović u Feralu, krajem marta, izvrijeđao kao – vjerske zanesenjake, nacionaliste, šoviniste?! To je 21 a ne jedan pisac! Među njima ima mnogo značajnijih pisaca od Lovrenovića! Zašto nisu branili Abdulaha Sidrana kad ga je Lovrenović izvrijeđao kao osobu sumnjivog morala i piona SDA? Zašto nisu branili mene, svog kolegu iz Društva pisaca, kada je Slobodna Bosna napisala dosad najogavniju pogrdu o jednom članu književne asocijacije? Nisu. Znaš zašto? Zato što smo mi tek Bošnjaci, i zato što nas je napadala hrvatska sveta krava zvana Ivan Lovrenović. O tome je govorio i Senad Pećanin u svojoj deklaraciji apartheida nad Bošnjacima.
GRAĐANIN PREKO REDA Mislio sam, majku mu, da je taj Pećanin pametniji čovjek. On je otvoreno, bez ikakve dvosmislenosti, priznajući i slaveći apartheid nad Bošnjacima, ustvrdio da – Sarajevo još uvijek izaziva simpatije i interes Zapada zato što u njemu živi jedan Ivan Lovrenović. Ustvrdio je i da Zapad simpatiše Sarajevo zbog Gojka Berića i Bore Kontića, a ne zbog Fatmira Alispahića ili ma kojeg bošnjačkog autora. Ove šovinističke gadosti ja ne mogu drukčije shvatiti osim da to Pećanin poručuje da smo mi građani drugog reda, a Ivan, Gojko i Boro građani prvog reda. Nas u Sarajevu ne mora čuvati niko, a Ivana moramo čuvati svi. Sarajevo bez nas može, a bez Ivana ne može. Ispravno bi bilo kazati da smo svi podjednako bitni za identitet, ne samo Sarajeva, već i Banja Luke ili Stoca. Sad bi bilo lijepo da Ivan, Gojko i Boro, kao vrli borci za multikulturu, zaštite bošnjačke autore od Pećaninovog apartheida, i da poruče kako je Sarajevo i bošnjačko, makar onoliko koliko je srpsko i hrvatsko.
MEZA ZA ZAMJENU TEZA Do 2000. godine i pobjede SDP-a nije se moglo znati ko su istinski a ko lažni borci za multikulturu. Nakon što je SDP krenuo u satanizaciju Bošnjaka i učvršćivanje rezultata s&h genocidnih osvajanja, gaće su spale. Postoje brojni dokazi koji svjedoče da su SDP, Krug 99 & company, plaćenici velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske. Oni posluju po obrascu: što je više tzv. islamskog terorizma u Bosni, to je manja bosanska žrtva, kao glavna prepreka u izjednačavanju agresora i žrtve, u pretvaranju agresije u građanski rat, u realizaciji dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. Iako je SDP zbog te harange na Bošnjake izgubio izbore, oni i dalje rade na izmišljanju islamskog ekstremizma. Primjer je ovaj slučaj oko Alibabića, koji se pokušava baciti u sjenu izmišljanjem afere oko Lovrenovića. SDP-ovi mediji za mjesec dana nisu napisali ni jednu riječ o ovoj najvećoj obavještajnoj aferi u političkoj povijesti Bosne. Profesionalizam? Iskoristili su Lovrenovića da se obračunaju sa novinarom koji je objavio dokaze protiv njihovog dragog i nikad prežaljenog Alibabića. Govorili su o fašizmu, inkviziciji, nacionalizmu. Potpuna zamjena teza! Podržavanjem Alibabića, Slobodne Bosne i Dana podržava se inkvizitorsko i policijsko novinarstvo. Podržavanjem medijskih atentata na mene i na novine u kojima pišem, oni se obračunavaju se sa istinom o nastavku agresije na BiH. Jer, njihovim bg&zg mentorima je stalo da niko ne vidi ovo ubijanje Bosne i njene multietničke suštine.
NISTE ZNALI DA STE RADIKALI Ogromna bulumenta SDP-ovskih, Lagumdžijinih mislilaca, digla se da danas u Sarajevu izmisli bujanje bošnjačkog nacionalizma i radikalizma. Posljednjih dana se to moglo vidjeti u desetine tekstova. Pri tome, niko od ovih inkvizitora i lažova ne navodi ni jedan jedini primjer tog tobože novoprobuđenog radikalizma u Bošnjaka. Obične novinske rasprave, u kojima nema ni traga šovinizmu, oni proglašavaju bošnjačkim radikalizmom. Da li je iko rekao da i jednog Srbina ili Hrvata treba prognati iz Sarajeva, oduzeti mu prava, jer je Sarajevo bošnjački grad, itd. itd? To bi bio radikalizam. Zašto se onda izmišlja nešto čega nema? Odgovor se, recimo, može pronaći u događaju od prije tri-četiri mjeseca, kada je specijalna policija zauzela borbene pozicije oko Sivog doma, zbog običnog studentskog saopćenja za javnost u kome se kritikuje emisija 60 minuta. Demokratski oseknutom SDP-u cilj je da dokazuje kako je povratak SDA na vlast probudio bošnjački radikalizam, a kako bi samo sa SDP-ovom vlašću nad Bošnjacima islamski ekstremizam bio pod kontrolom. Pošto nema nikakvih događaja te vrste, događaje valja izmisliti da bi se opravdala ova konstrukcija. Krajnji cilj je sazivanje vanrednih izbora i metanje SDP-a na vlast silom. Zato danas falange SDP-ovih mislilaca vrijedno rade na izmišljanju bošnjačkog radikalizma. A zašto? Pa zato da bi zaštitili 76 odsto bh. teritorije koje su u genocidnim pohodima osvojili s&h fašisti, te da bi skrenuli pažnju sa ovih nekoliko narednih godina u kojima treba da nestane Bosne. Oni su jedini radikali i nacionalisti u Sarajevu, ali sa velikosrpskim i velikohrvatskih predznakom! Bošnjaci su opet mirni, kao goveda pred klanje. To im je u krvi koja se zbog svog hajvanskog sastava s vremena na vrijeme pretvara u potoke. Dok posve ne isteče.
STRAH ZA PRAH Krug 99 je organizirao jednoobraznu, jednoumu, boljševičku raspravu, ako se to inkvizitorsko sijelo uopće može zvati raspravom, o medijskim slobodama i o slobodama od medija. Intelektualizam ove terevenke uništen je onog časa kada su sudionici odlučili da sami sebi pričaju. Sudionici nisu imali s kim ukrstiti mišljenje, jer su bili poredani k’o streljački stroj. Kao navodni intelektualci, pa valjda bi trebali imati makar toliko hrabrosti i poštenja da razumiju kako se nikakva rasprava ne može voditi sa samim sobom. Zašto nisu na dijalog pozvali nikoga od onih koje su horski napadali? Znaš zašto? Pa zato što bi im protuargumentacija ogolila obmanu i samoombanu. Osobno, ja sam spreman da sjednem sam naspram tih 50-tak glava, koje ne znaju funkcionirati u dijalogu, u demokratiji, u raspravi, jer su navinute da svoje intelektualne domete rasprostiru tek po partijskim ćelijama. Ako pobjegnu od ove ideje, a hoće, biće to reprizna slika i prilika njihovog tobožnjeg intelektualizma.
KIKE LOGIKE Za bezmalo osam godina međunarodna zajednica je Bosnu mogla vratiti kući, u političkom i društvenom smislu. Za tri sedmice na Kosovu su silom vraćene sve izbjeglice. Svijet priznaje pravo jačeg, i otud su u Dejtonu priznata genocidna osvajanja. Srbija i Hrvatska su još od Kraljevine zainteresirane da se BiH podjeli na dva dijela. Slijedili su: Cvetković – Maček, Milošević – Tuđman, pa saradnja u vrijeme agresije, pa dogovori Karadžić – Boban u Gracu, pa je sve to uneseno u Vašingtonski sporazum koji je u martu 1994. ustoličio podjelu 49:51. Od 1994. BiH se u nekim svjetskim enciklopedijama piše kao srpsko-hrvatska republika. Svijet gura definitivnu podjelu BiH. Prethodno je potrebno uništiti Bošnjake, politički i ekonomski, a sva druga uništenja proizilaze iz toga. Ekonomski, Hrvati su već stigli uzeti Federaciju. Politički, vode se strateški programirane kampanje optuživanja Bošnjaka za tzv. islamski terorizam. Bosanska žrtva je prognana iz udžbenika, medija, stvarnosti. U Bosni je više spomenika poginulim četnicima, nego bosanskim civilima. Pogledajte sramotu Sarajeva! Ovaj projekat ima svoju tajnu infrastrukturu, plaćenike, finansijske tokove. Samo u okupaciju i instrumentalizaciju medijskog prostora Svijet je uložio 180 miliona maraka. Od tih para dobro žive razni Kontići, Pećanini i Lovrenovići. Njihov je zadatak da pripreme teren za ono što slijedi.
TEST ZA SJEST Postoji jednostavna metoda da utvrdimo ko jeste a ko nije plaćenik s&h hegemonije. Postoje teme na kojima se očituje patriotsko poštenje. Zapišimo imena autora koji nas interesiraju i upitajmo za njihov stav o, recimo: Dejtonskom sporazumu; Tužbi BiH protiv SRJ; montiranom procesu Pogorelica; tzv. Alžirskoj grupi; tzv. ustavnim promjenama i primjeni Odluke o konstitutivnosti; Izbornom zakonu; (ne)povratku Bošnjaka; medijskom tretmanu bošnjačkih žrtava Aneksa sedam, u odnosu na rijetke srpske i hrvatske žrtve povratka; kriminalu čelnika SDP-a; mišljenju Kruga 99 da SDP nema alternativu; Alibabićevoj plaćenićkoj agenturi za potrebe tzv. Herceg-Bosne; razlici između SDA i SDS-a i HDZ-a, ili Armije RBiH i HVO-a i VRS; razlici između Izetbegovića i Karadžića; razlici između agresije na RBiH i građanskog rata u BiH; sačuvanim crkvama na teritoriji gdje je bila ARBiH i porušenim džamijama od strane HVO-a i VRS; pozadini uvoza mudžahedina u BiH; zamotanim muslimankama; SDP-ovom ukidanju selama u Maglaju, okretanju prasadi u muslimanskim selima ili terevenci u vrijeme komemoracije na Kapiji; uzrocima poraza SDP-a; proglašavanju tzv. demokratskih promjena 2000. kad su samo Bošnjaci glasali za multietničku opciju; razlozima ponovnog glasanja Bošnjaka za SDA; razlici između bošnjačkog nacionalizma i četništva i ustaštva… Škkkrrriiiippp! Ovo su bile kočnice. Mogle bi se, dakle, u nedogled nizati teme na kojima se raspoznaje (anti)patriotski karakter svakog od nas. Volio bih da muniri alibabići i ja imamo približne stavove oko ovih tema. Bili bismo jači, zajedno. Na žalost, oni su zaposleni, za platu, a ja sam besposlen, pa imam kad voliti Bosnu.
INTERMEZZO: Male tajne velikih majstora kuhinje Blong-glong-fiju-miju… Dragi gledaoci, dok se opuštate uz zvuke klavira i flaute, odmorit ćemo se malo od ovih teških tema i predstaviti šta će komesar Patriotske lige pirjati za večeru. Slavni naš vojskovođo, koji ćeš nas izvesti na Drinu i na More, šta kuhaš večeras? Prije svega želim da pozdravim svoju tetku koju sam silovao kad sam bio mali, pa sve trafikantice kojima sam obijao trafike, pa svog doktora koji me liječi od šizofrenije, i na kraju Senada Tuccu koji je meni pripisao svoje traume i dijagnoze. Pošto je vikend, večeras ću malo da miniram svoj želudac, pa ću praviti gravče na tavče, uz koje je najbolje piti hladno Patriotsko pivo. No, našim cijenjem domaćicama ću preporučiti jedan recept iz vremena dok nisam bio vegeterijanac. Prepržite nekoliko pilećih batkova, poklopite šerpu, smanjite vatru i nek se dinstaju. Na kraju, dodajte nekoliko kašika kajmaka i sok od jednog limuna, a po ukusu sitno bijelog luka i peršunovog lista. The end. Fiju-miju-blong-glong…
PREGLED PROGRAMA Nakon što smo saslušali najavu dnevnika, prelazimo na glavno jelo. U posljednjih desetak dana o meni je izišlo toliko tekstova da, od silnih obaveza, nisam sve uspio ni pročitati. Stoga ću pokušati odgovoriti samo na glavne optužbe, ali i autorima koji zavređuju da im se odgovori.
TOP PISTA NACIONALISTA Za mene je biti nacionalista, u šovinističkom smislu, najveći moralni pad ličnosti. To je samo dno duhovne egzistencije! Kazati takvu pogrdu na moj račun, teška je uvreda, i grješna netačnost. Hiljade tekstova sam napisao u slavu antinacionalizma i antifašizma. Moj kritički stav prema SDP-u i Krugu 99 nastao je zbog izdaje antinacionalističke ideje koju su počinili ovi plaćenici s&h hegemonije. Mnogo sam puta od njih javno tražio da povedu kampanju za ukidanje mononacionalnih stranaka. SDP-Alijansa je bila na vlasti kad se sprovodila Odluka o konstitutivnosti i kada se usvajao Izborni zakon. To je bila historijska šansa za BiH! Jednostavno, kao što je rečeno da na stranačkim listama mora biti trećina žena, moglo se reći i da stranačke liste moraju biti multinacionalne, u skladu sa popisom iz 1991. godine. Tada bi multinacionalnu vlast dobili u temelju. Zašto su se oglušili na ove ideje, znaju samo njihovi računi. Stotine tekstova sam napisao o bratstvu bosanskog bića i ideje socijalne demokracije. Vjerujem da socijalizam mora biti ugrađen u ustavno biće BiH. Vjerovao sam da je SDP najbolje rješenje za BiH, dok se nije dogodila Lagumdžijina izdaja i Bosne i socijaldemokracije. Govoriti o meni kao o nacionalisti stvar je potpunog poraza onih koji me časte takvim gadostima. Oni nemaju snage da otvoreno progovore o temi izdaje SDP-a i Kruga 99, i u tom intelektualnom jadu pronalaze najjeftinije rješenje: optužiti zadrtog antinacionalistu da je nacionalista.
ES DE AA NE VOLIM TE JA Bez ikakvog okolišanja, junački ću ustvrditi – u Bosni ne postoji novinar koji je više od mene napisao kritičkih tekstova protiv SDA. Niti je i jedan novinar doživio odmazde od SDA kakve sam usred rata ja doživio, boreći se protiv pojava bošnjačkog nacionalizma. Danas, kad sam k’o fol bošnjačka patriotska ikona, što reče Ivan Lovrenović, opet ću ponoviti: Bošnjaci su počinili harakiri nad svojim nacionalnim interesima kad su odlučili da prvi u BiH formiraju mononacionalnu stranku. Bošnjački nacionalni interesi kompatibilni su multinacionalnoj političkoj opciji. Tek u posljednih godinu dana SDA stidljivo ispravlja grešku iz 1990., jer u svojim redovima ima pokoju srpsku ili hrvatsku ikebanu. Uprkos tome što SDA smatram geškom u bošnjačkoj političkoj povijesti – NE DOPUŠTAM izjednačavanje ove stranke sa vojnim, genocidnim huntama SDS-a i HDZ-a! Iako je SDA bila krcata boljševizmom, jednoumljem, raznim glupostima i sl., vladavina ove stranke je bila duboko humanistička u teškim vremenima ratnih iskušenja. SDA nije organizirala konc-logore, ubijala i protjerivala civile, rušila bogomolje, ravnala groblja. Pod vlašću SDA bolje je bilo Ivanu Lovrenoviću, nego Fatmiru Alispahiću. Povratak SDA na vlast obradovao me je tek u toliko što je svrgnuta policijska diktatura SDP-a. I dalje želim da SDA nestane sa političke scene, ali pod uvjetom da dobijemo jednu snažnu, poštenu, patriotsku stranku socijaldemokratske provenijencije. Eh, eto, jebo vam nacionalista mater!
INTERMEZZO: Vulgaria cantabille Je-boe-boe-je-oboe-jebo-e Odmorite se uz zvuke oboe, nakon ove plovne psovke koja inače nije svojstvena našem proslavljenom komandatu, admiralu, pukovniku, vođi Patriotske lige, čovjeku koji je svojim djelima zadužio (kvrlj, mrgvlj – smetnje na vezama) ne samo našu domovinu Republiku Švrakino Selo, već i cijeli smrdoljubivi svijet. Još kao mali bio je špicast i odlučan, što je uticalo da herojski nožem izbode jednu ciganku u Švrakinom Selu, koja ga je ostavila, i koju u udžbenicima historije izučavamo kao prvu žrtvu mrskog agresora. Neka je naš komandat ubio tu ciganku! Sram je bilo! Ona, opajdara, ufatila da ostavi našeg komandanta! Spisak ostalih žrtava morete pročitat na stranicama Slobodne Bosne, đe je naš komandat sad doguro do jadmirala. (kvrglj, mrglj – veze su se popravile) A sada ćemo čuti nekoliko pjesmica i recitacija o našim velikanima.
NEKAKAV LOVRENOVIĆ U zadnje godinu-dvije intrigira me veličina Ivana Lovrenovića. Ne bih u tu veličinu nikad ni posumnjao da nisam uočio kako Ivan Lovrenović u svojim tekstovima nigdje ne tretira teme kojima sam ja opsjednut. Prethodno sam ga doživljavao kao svog. Pisao sam da je on intelektualni gorostas koji valjda ne bi preferirao veliku Hrvatsku nad svojom domovinom. Sumnjao sam, ali sam vjerovao. Vremenom sam uočio da Lovrenović nigdje ne pominje latinlučku, tihu okupaciju Federacije. Za njega je normalno da Hrvati ekonomski poklope ovu polovicu BiH. Umjesto toga, Lovrenović je pisao o islamskom ekstremizmu kod Bošnjaka, kao da mu je mentor Munir Alibabić. Čak je i Bošnjački dijalog nazvao nacionalizmom, iako je dijalog suprotstavljen svakoj jednodimenzionalnosti. Primjetio sam da Lovrenović fula u ključnim momentima na kojima se očituje bosanski patriotizam. To sam i rekao. Onda se desio ovaj pičvajz. Znamo se lično. Nekoliko puta smo dugo razgovarali. U Feralu je nekad pisao da sam lucidan, što ti ga dođe nešto kao pametan. Onda je u posljednjem broju Dana napisao da se – ne bi upuštao u razjašnjavanje s idejama aktualnoga glavnog bubnjara te novobošnjačke ritam-sekcije, nekakvoga Alispahića… Za mene Ivan Lovrenović nikada nije bio – nekakav. Ja mogu sumnjati u njegovo političko bosanstvo, mogu se smijati predimenzioniranju njegove navodne književne veličine, mogu konstatirati da u Sarajevu ima barem 30 pisaca čiji je opus bitniji od njegovog, mogu misliti da je maltene anonimni, a izvrsni, Isnam Taljić književni gorostas za Ivanove dvije-tri knjižice, ali ja ne mogu reći da je Ivan Lovrenović – nekakav Lovrenović. On je značajan, ali ni izbliza ovako groteskno, nakaradno, kako nam se to nastoji predstaviti. Ta formulacija – nekakav Alispahić – slika je i prilika intelektualne bijede Ivana Lovrenovića. Mislio sam da je jači.
OTKUD BERIĆU NA CRNOM TEFERIČU Devetog novembra 1999, baš na rođendan komandanta Patriotske lige, objavio sam sljedeću rečenicu: Gojko Berić je bosanski vilenjak čije su iskre hereza u odnosu na vatrogasce bosanskog duha u bošnjačkom prostoru. Uistinu, taj čovjek ima nečeg vilenjačkog. Kao da je izišao iz bajki koje sam čitao kao dijete. Ima magične obrve, ima kosu čije sjedilo navire na plavetnilo, ima govor koji ne pripada svakodnevnom žamoru. Gojko je bio moj urednik u Oslobođenju dok sam tamo bezmalo tri godine ispisivao kolumnu Diwanhana. Imam osjećaj da me je doživljavao kao novinarskog sina, kao što sam i ja njega doživljavao kao novinarskog oca. Bio je svjedokom mojih teških polemika sa nacionalistima. Puno mi je srce kad se sjetim tadašnjeg Oslobođenja i Gojka Berića. Toliko puno da mu sve mogu oprostiti. Pa i to što je meni uputio gadan podnaslov svoje kolumne u Danima, koji glasi: Svaki kupljeni novinar je zapravo preplaćen, jer se uskoro ispostavi da je mogao biti kupljen po mnogo nižoj cijeni. Ja znam da Gojko zna da ja ne mogu biti kupljen, kao što zna da su kupljeni one koje štiti. Zašto to tvrdi – neću da znam! Gojko i Oslobođenje su moja privatna, draga, uspomena.
OKUPACIJA OSLOBOĐENJA Moja posljednja godina u Oslobođenju je bila sva pod stečajem. Diwanhana je išla svakog utorka. Ljudi u Oslobođenju su mi rekli da se tada štampa veći tiraž, jer se uočilo da novine nestaje. U tom periodu su međunarodni mentori razbrkali moju kolumnu u banjalučkim Nezavisnim novinama. Prepostavljam da se i Oslobođenje nalazilo pod sličnim pritiscima. Nepodobno sam pisao. Taj prekid saradnje, koja je trajala od 1988, bio je toliko palanački, da se toga ne volim sjećati. Oslobođenje je otišlo svojom stramputicom, a ja svojim putem. Danas je to gusarski list. Evo primjera. Uzeli su od mene izjavu u povudu peticije za Lovrenovića. Očekivali su da ću biti potopljen. Kad su vidjeli da intelektualnu prostituciju potpisnika argumentiram činjenicom da niko od potpisnika nije reagirao kada je Lovrenović blatio 21 bh. pisca (fanatici, nacionalisti, šovinisti), ali i Abdulaha Sidrana, onda su se zabezeknuli. Bez znanja autora teksta, Asafa Bećirovića, urednici Oslobođenja su izbacili ključni argument moje izjave. Ispalo je da sam tezu o intelektualnoj prostituciji rekao ‘nako, đabe. Asaf me je nazvao da mi se izvine, jer smo se dogovorili da ću dati izjavu pod uvjetom da se ne kasapi. Rečenica – rečenica. Žao mi je Oslobođenja. A posebno Asafa u njemu. Nadam se da ga neće maltretirati zbog mene.
ŠAGOLJEV OPANAK & BRADA FILOZOF Postoji nekoliko likova o kojima bih volio napisati političke eseje. Nije više fol esejizirati o velikanima. Mnogo su inspirativnije pojave poput Mirka Šagolja. Nije sporna njegova neinteligentnost, sporna je, fascinirajuća je, ta kosmička tačnost u kojoj funkcionira njegov skučeni, boljševički antimisaoni svijet. Ti vidiš da on ne razumije, ti vidiš da on pomalo i laže, ti vidiš da mu je misao tvrda k’o opanak, ali to intelektualno smeće ima gotovo savršenu unutarnju strukturu. Pisao je Šagolj i o ovom slučaju, i to tako što je uzeo samo one elemente koji mu odgovaraju da skroji priču u kojoj će mene proglasiti – opasnom političkom pojavom i nacionalistom. Argumenata nema. Gdje su, Šagolju, moji nacionalistički stavovi?!! Dakako, Šagolj bježi od činjenice, kukavički je skriva, da je Ivan Lovrenović 21 člana Društva pisaca nazvao vjerskim zanesenjacima, nacionalistima i šovinistima, jer ako bi to tretirao, njegova bi konstrukcija pala u vodu. Šagolj je sve ono što on jeste, pokušao pripisati meni. Ja bih to mogao elaborirati, ali to Šagolj ne bi mogao razumjeti. Toliko o njemu. Drugi lik koji me fascinira jeste taj Boro Kontić, čije ime ima estradni prizvuk kao i ime Bore Spužića Kvake. U njemu se sažimaju sve osobine koje podrazumijevamo pod sintagmom Brada Filozof. To što taj Brada Filozof nema nikakve knjige, nikakvog djela, nešto, brate, konkretno, ne utiče na njegov status medijskog gurua. Kad se on pojavi, ptice zanijeme, rijeke stanu, mrtvaci se probude, jer, stigao je – Brada Filozof. Kao Senad prvi i Senad drugi, kao Boro i Ramiz, Zoran i Zlatko Vujović, i Brada Filozof je egzemplar intelektualnog kičeraja sarajevske čaršije.
ZVIZNO SI ME ŽARKO PREFESORE MARKO Opsjednut sam poezijom Marka Vešovića. Za mene je on jedan od najvećih evropskih pjesnika. Upotpunjen sam njegovim bosanskim patriotizmom. Do pretjerivanja sam te svoje opsesije gurao u razne svoje tekstove. U avgustu 1999. sam u Oslobođenju napisao da će nekad u Sarajevu biti spomenik Marku Vešoviću, kao velikom bosanskom patrioti, i da će se pred tim spomenikom stidjeti oni koju su napadali Marka Vešovića. Bezbeli sam mislio na Latića. Onda sam napisao sljedeću rečenicu: Paradoksalno, ali više je Marko Vešović učinio na profilaciji bošnjačkih nacionalnih interesa, kompatibilnih bosanskom duhu, nego hičme baklava-mudraca. Potom sam, opet u Oslobođenju, 9. I 2001, u nekakavom povodu, napisao sljedeće: Razumije li VKBI da su Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović ili Marko Vešović dio bošnjačke (bosanske) svjetovne tradicije, koja je graditeljski oblikovana i poslije 1878. godine? Dok to ne prihvate, kremiraće nas šizijama o Djeda Mrazu i Osmom martu, pa da nam se, što Bećir Kuduz kaže – drugi smiju i u nas upiru prstom. Onda sam u Ljiljanu, tom omraženom fašističkom magazinu, koji bi kako stvari stoje trebao progoniti Marka, 25. III 2002. napisao: Dokle god slušamo tišinu, ova armija indolentnih bošnjačkih intelektualaca treba se crvenjeti pred bosanskim i antifašističkim djelom Marka Vešovića. Onda sam se oglasio i u povodu Vešovićevog odbijanja da primi Šestoaprilsku nagradu: Prvi čovjek bh. Armije ne zaslužuje da se nađe na ulici, jer se tada na ulici nalazimo mi sami. Naši prvi ljudi, poput velikog bh. patriote Marka Vešovića, moraju imati krov nad glavom. Inače, to su naše lične sramote! Ima tih marksističkih tekstova u moj arhivi još, ali, da ne budemo zamorni. Pređimo na stvar. U povodu ovog cirkusa oko Lovrenovića, Marko Vešović je napisao da sam ja: dripac, da sam blesav i da sam siledžija, da sam bezočan, da imam pomračenje uma. Napisao je i da ja treba uzmem časove logike kod Muhameda Filipovića, ali mu je akademik sutradan odgovorio: Izuzetno cijenim Fatmira Alispahića. Marko Vešović je za mene toliko veliki da mu ja ne želim odgovarati. Bolje je da pročitam koje čudo iz Poljske konjice, nego da vrijeđam sebe i da trpim razočarenja.
BORILAČKI GARD STIGAO JE BARD Hodam ja cestom, normalno. Spavam, normalno. Hašovim bašču, normalno. Idem, brate, i u WC, kao i Josip Broz Tito što je išao. Sve, normalno. Nisam ni znao da ima nekakva gužva oko mene. Nemam kad. Piši tekstove. Uspavljuj dijete. Idi kupi ženi uloške. Promješaj buraniju da ne zagori. Opet piši. Nijaz iščašio gumu na kolima, idi se zajebavaj, Nijaz pjesnik, ne zna ništa oko vulkanizera. Zove onaj, zove ovaj. Idi materi klofaj tepih. Idi familiji na kafu, da se ne uvrijedi. Opet piši. Čitava je to zajebancija. Jebe me ko stigne. Sve, normalno. U toj frtutmi nabasam na nekoliko istih formulacija različith autora. Prvo je Senad Avdić u odgovoru Sidranu napisao da u u ovoj novini postoji nekakav – intelektualni bard. Onda je Lovrenović u Slobodnoj Bosni napisao da u ovoj novini postoji nekakav što je – fabricirana intelektualna i patriotska ikona. Onda je Šaćir Filandra u intervjuu Danima rekao da postoji – sračunato lažno predstavljanje pojedinaca kao intelektualnih bardova koje je osuđeno na propast. Od svega ovoga meni su najinteresantnije fotografije Šaćira Filandre. Pa ja bih se rađe slikao gologuz neko ‘nako! Ko biva, zalijepio se on na nekakvu rešetku, i gleda. On je stvarno sebi ufurao da je maneken, i đabe ti je njemu govorit da pravi cirkus od sebe. Jest da je višak u Preporodu, ali nije za cirkusa, bez obzira na gluposti koje u zadnje vrijeme izvaljuje. Poput onog refrena: Politički položaj Bošnjaka nikad nije bio bolji. Možda njemu nikad nije bilo bolje, ali narodu jeste. E sad, to, oko tih bardova. Me ne znam se ja slikat k’o Šaćir Filandra! Počeo bih se smijat sam sebi. U mene je sve normalno.
REQUIEM ZA INTELEKTUALNE PROSTITUTKE Oni koji su imali strpljenja da pročitaju ovaj partizanski leksikon za nagradu će, na kraju, dobiti šifru za dešifrovanje gužve oko Lovrenovića. Dakako, ja nisam baš sad morao o Lovrenoviću napisati to što mislim. Ali, baš sad je bio pravi trenutak. U istim broju u kome me je Slobodna Bosna nazala kriminalcem, šizofreničarom i seksualnim manijakom, Lovrenović je napadajući tzv. fašističke medije gloroficirao Slobodnu Bosnu. Sve se poklopilo. Niti je iko prethodno branio 21 člana Društva pisaca i Abduala Sidrana od Lovrenovićevih pogrda, niti je branio mene od SB. Svi su se digli da brane Lovrenovića od jedne moje rečenice, koja ni iz bliza nije ono kako je Lovrenović nagradio 21 pisca, ili kako je SB nagradila mene. Moj osobni cilj je bio da otkrijem intelektualnu i moralnu bijedu tzv. sarajevske intelektualne kreme, koja je posvjedočila da joj je bitniji jedan Lovrenović, nego 21 bosanski pisac, i koja je time priznala da su u njenom konceptu multikulture Bošnjaci znakovi drugog reda. U svojoj sam nakani uspio, zahvaljujući njihovom siledžijstvu i prostakluku, koji se sakriva pod kostimima demokratije i multikulture. Ovo je još jedan dokaz da nikad svi nisu jaki koliko može biti jak pojedinac. U to ću ime, kao pravi mudžahedin, večeras, u subotu, otvoriti bocu viskija i nazdraviti u čast naše prve, bosanskohercegovačke, velike pobjede.
Br. 82, 28. V 2003.