Divljaci koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju srušili. To su istinski reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zločina. Dokle god je to tako, mi ne možemo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zločine, niti možemo, pored najbolje volje, poreći da je srpski narod genocidan.
Zahvaljujući posljednjim ostacima patriotskog morala Federalna je televizija na drugu godišnjicu divljanja srpskih nacista u Banjoj Luci, zbog polaganja temeljca za obnovu Ferhadije, emitirala dokumentarni film Šukrije Omeragića o ovog događaju. Iz pouzdanih izvora smo saznali da se na FTV vodila grdna bitka zbog namjere grupe bošnjačkih urednika da emitiraju ovaj film. Herceg-bosanska urednica Marija Topić Crnoja je na sve načine pokušala da spriječi urednika Dokumentarnog programa Šukriju Omeragića da javnost podsjeti na najmilitantniju eskalaciju srpskog ekstremizma od kraja rata pa do 7. maja 2001. godine. Sva sreća pa su herceg-bosanske kadrovske pohare u nevolji objedinile bošnjačke urednike na FTV koji su razumjeli da bi gubitak prava na istinu vodio gubitku njihovog stvaralačkog i profesionalnog smisla. Grupa oko Šukrije Omeragića se ujedinila u kapricu, i – film je emitiran. Dakle, može se, ali valja pokazati karakter.
Srbi su genocidni, do daljnjeg
Da nije bilo tog Omeragićevog filma, o kome se narednih dana mnogo pričalo u svim bosanskim sredinama, uspomena na ove nacističke događaje, i općenito na desetu godišnjicu rušenja Ferhadije, ostala bi na margini događaja. Puko podsjećanje na ovaj zločinački čin nema snagu koju imaju strašne slike divljanja srpskih nacista. Da se prije dvije godine nisu dogodile masovne demonstracije četnika u Banjoj Luci, naša bi javnost bila osiromašena za spoznaju zločinačkog fluida koji povezuje i drži na okupu svesrpsku javnost. Mislili bismo da se to, eto, nekakva grupa neodgovornih Srba ponapijala 6. maja 1993. pa je u četnikom šenluku srušila Ferhadiju. Ili bismo pomislili da su to zlo počinili Karadžićevi poslušnici, po naređenju, ali da je i njima samima možda bilo žao što ruše džamiju koja je nadživjela četiri stoljeća i mnogobrojne vojske. Divljanje srpskih nacista, kamenovanje bošnjačkih vjernika, srednjevijekovno ubistvo Murata Badića, i sve što se 7. maja 2001. događalo u Banjoj Luci, pružilo nam je tačan uvid u razmjere svesrpske saglasnosti oko rušenja Ferhadije. Oni su nam učinili uslugu, jer su pomogli našem zagubljenom čovjeku da razumije kako rušenje Ferhadije nije incident, već pravilo, već strategija, već volja srpskog naroda. Možda, doduše, ima i Srba koji su se i zgražali nad tim divljaštvom, i 1993. i 2001., ali to je tek ogromna manjina koja nema nikakvog značenja.
Srbi su imali priliku da izaberu bosansku vlast, da demokratskim putem iskažu svoje protivljenje politici genocida nad Bosanskim Muslimanima. Mogli su, ujedinjeni u protestu, glasati za ma koju multietničku stranku, pa i u inad, za SDA. Lako bi se Srbi snašli da imaju volju za otporom zaostavštini Radovana Karadžića. Atmosfera protesta bi iznjedrila neku srpsku stranku koja bi bila protiv zločina. Ali, nije se dogodio ni tračak povjetarca. Otud imamo pravo zaključiti da su oni divljaci, koji su 7. maja 2001. kamenjem zasipali obnovitelje Ferhadije, zapravo isti oni koji su Ferhadiju srušili, te da su to istinski reprezenti svesrpskog konsenzusa oko zločina. Dokle god je to tako, mi ne možemo govoriti o individualnim odgovornostima za srpske zločine, niti možemo, pored najbolje volje, ne kazati da je srpski narod genocidan. Da, Srbi su genocidni! Da, Srbi su poremećeni! Da, Srbi su otpad civilizacije! Sve rečeno sa zadovoljstvom ćemo povući ako nekad dođe do katarze u srpskom narodu.
Rušenje u službi urbanizma
Katarza bi morala krenuti od umnih ljudi, od političkih predstavnika, budući da se od Srpske pravoslavne crkve, kao dokazanog inspiratora zločina, takvo čudo ne može očekivati. Međutim, politički predstavnici odveć zastupaju tezu da je obnova Ferjadije atak na interese srpskog naroda. Jedno je to što se povinuju međunarodnoj volji, a drugo je što misle i nezvanično govore. Kad bi se neko time pozabavio dala bi se složiti podebela knjiga o sudjelovanju srpskih zvaničnika u javnom ili administrativnom sprečavanju obnove Ferhadije. Đorđe Umičević, smijenjeni gradonačelnik Banja Luke, svojedobno je govorio da je obnova Ferhadije “guranje prstiju u oči srpskom narodu”. Najviše katarzične domete dosegao je tadašnji gradonačelnik Banja Luke Stjepan Radić, koji tvrdi da je “odmah sutradan sazvao konferenciju za štampu i rekao da se radi o vandalizmu”, ali je poslije poručio da je “nemoguće napraviti novu Ferhadiju, baš kao što je glupo reći da će neko napraviti novi stari most u Mostaru”. Blizak njemu je bio i nekadašnji ministar vjera u Vladi RS Jovo Turanjanin koji smatra da treba “obnoviti svaku bogomolju koja je uništena, pa samim tim i Ferhadiju”, pogotovo što je “mogućnost pobune zbog obnove ove džamije mnogo manja u odnosu na prošlu godinu”. Bivši predsjednik gradske vlade Nebojša Radmanović je, nakon pozitivne odluke Doma za ljudska prava, uputio upozorenje u kome kaže da «nisu uvažene ni političke, ni kulturne, ni urbanističke potrebe Banja Luke». Ispada da je rušenje Ferhadije bilo opravdano, jer su se time popravile kulturne i urbanističke prilike. Bivši gradonačelnik Umičević je o svojoj „širokogrudosti“ svojedobno obavijestio Visokog predstavnika, rekavši da “neće predstavljati nikakav problem da IVZ dobije prikladnu lokaciju da na njoj podigne džamiju”, ali da je pitanje izgradnje Ferhadije – “politizovanje vjerskih osjećanja”. Biće da je rušenje muslimanskih bogomolja imalo značenje depolitizacije vjerskih osjećanja?!
Vrhunac budalaštine je bio nalaz Republičkog zavoda za zaštitu kulturno-istorijskih spomenika koji je utvrdio – “da postoje indicije da se ispod temelja Ferhadije nalaze ostaci starije kultne građevine”. Eto, da nije srušena Ferhadija nikada civilizacija ne bi saznala za otkriće “starije kultne građevine”. Čudni neki arheolozi. Vizionari! Biće da su namirisali da ispod Ferhadije ima još stariji spomenik pa su za dobrobit čovječanstva minirali bogomolju izgrađenu 1579. godine. Po ovoj šizofrenoj logici obnavljanje Ferhadije bi bilo – kulturocid.
Obnoviti svih 205 banjalučkih džamija
Administrativni ping-pong s predmetom Ferhadije razvlačen je godinama od gradskog Sekretarijata za prostorno uređenje, koji izdaje dozvolu za gradnju, pa do Ministarstva urbanizma, koji je nadležan za spomenike. Tadašnji javni poziv „lidera budućnosti“ premijera Dodika na rušenje Ferhadije – „ukoliko njena izgradnja počne bez odobrenja“ – bez premca je u antologiji srpske osionosti. Vrijedi se prisjetiti i glupave ponude iz Beograda da BiH povuče Tužbu protiv SRJ za agresiju i genocid, a Beograd će obnoviti Ferhadiju. Savršena je ta srpska drskost! Kad da mi ne znamo da ćemo ako dobijemo Tužbu pred Svjetskim sudom pravde u Hagu, u iznosu od stotinu milijardi dolara ratne odštete, a čime bi bila ukinuta Republika Srpska, moći obnoviti sve naše Ferhadije i graditi džamije gdje nam je volja.
Kada je srpska karadžićevska politika kapitulirala pred pritiscima međunarodne zajednice da obnova Ferhadije mora početi po svaku cijenu, na scenu je stupila svesrpska pobuna. Srbi su imali sjajnu priliku da 7. maja 2001. sa sebe počnu skidati činjenicu da su genocidan narod. A pošto jesu to što jesu, oni su sasvim prirodno potvrdili svoju genocidnost.
Ferhadija je samo znak, paradigma, najjači simbol srpskog sakralocida. No, treba se prisjetiti da je u Banjoj Luci porušeno 16 preostalih džamija, pet turbeta, sahat-kula; sravnata su sva mezarja, šadrvani i česme. U Banjalučkom muftiluku porušeno je 205 džamija.
Sve ove džamije moraju biti obnovljene. Uporedo s njima treba graditi i bošnjački život, gdje god su bile, i gdje god će biti ti bošnjački svjetionici opstanka. Jedno bez drugog ne ide.
Broj 96, 15. V 2003.