Ako imami, kao duhovna kičma bošnjačkog naroda, ne osjećaju obavezu da budu na prvim linijama odbrane islama i Bošnjaka, u Podrinju, šta onda tek očekivati od drugih?! Reisu valja priznati izuzetnu moralnu snagu da samokritički otvori problem Islamske zajednice, odnosno onih koji obrazuju takve imame, kojima je islam lijep samo u hladovini i blagostanju, a ne u borbi i žrtvovanju.
Povratak Bošnjaka u Podrinje je temeljni nacionalni interes. Ako Podrinje ostane bez Bošnjaka, tada će Drina poteći povrh Tuzle, Sarajeva, Mostara. Ovo nije nikakva mudrost za koju se nije moglo znati i prije sedam godina. U međuvremenu, dok su Podrinjci gubili nadu u nadu, i dok su se raseljavali po bijelome svijetu, ni jedna bošnjačka i muslimanska institucija nije ovoj temi prišla organizirano, dugoročno, strateški. Dosad je morao postojati svebošnjački štab koji bi na razne načine finansijski i moralno podstrekavao Podrinjce da se vrate. Na prste se mogu prebrojati bošnjački intelektualci koji su javno pokazali da ih se Podrinje tiče. Možda nisu toliko krivi oni koji šute, koliko oni koji su trebali dosad organizirati kontinuirani oblik podrške povratku u Podrinje. To bi, između ostalog, značilo i da bošnjački intelektualci makar jednom obiđu povratnike u Rogaticu, Foču, Višegrad, da makar jednom prođu onim vučijim putem preko Romanije, da osjete gluhu i opaku nezvijesnost na koju je sveden podrinjski Bošnjak. Napose, ako se plaše, nek odu do Goražda, jer se i u ovom napuštenom gradu dobrano osjeti metalni žubor krvave Drine. Ovo govorimo iz razloga što svaka nacionalna akcija mora biti vođena duhom, opismenjena, protumačena, a što je neizvodljivo bez uključivanja bošnjačke intelektualne elite. No, mi danas nemamo ni akcije za Podrinje, kao ni za sva naša Podrinja, niti imamo nacionalnu zrelost kojom bi razumjeli da je Podrinje za nas bitno koliko i Sarajevo ili Bihać. Zrele nacije razumijevaju da je svaki dio njihove teritorije jednako bitan, kao što je insanu jednako bitan svaki dio njegovog tijela. Ako Drina ostane bez Bošnjaka, tada će bosansko tijelo izgubiti smisao postojanja.
Umiranje Goražda
Podrinje već ostaje bez Bošnjaka. Očajno stanje se najbolje vidi iz Goražda, grada koji bi trebao biti centrište povratka u Podrinje. Broj stanovnika u Goraždu je od prestanka rata do danas gotovo prepolovljen! Uz rat je bilo od 45 do 50 hiljada stanovnika. Poslije rata oko 32.000. Danas je u samoj općini oko 25.000 stanovnika! Tokom rata je bilo 26, a danas tek 14 imama. Školske 96/97. godine u prvi razred OŠ “Fahro Baščelija” upisano je 1370 učenika. Prošle godine tek oko 800 đaka-prvaka! To ukazuje da je za tri-četiri godine gotovo upolovljen broj školske djece. Osipanje se nastavlja. U Goraždu se dobrovoljno demobiliziralo preko 300 profesionalnih vojnika. Uglavnom su svi napustili Goražde. Otišli su i ljekari. Danas je upala slijepog crijeva u Goraždu bolest od koje se umire.
Lokalna vlast drogira se kooperativnošću. Dok bošnjački prognanici ne mogu primirisati svojim ognjištima u Višegradu, Foči ili Rogatici, u Goraždu se pomamno vrše deložacije Bošnjaka. Povratak Srba bi bio za svaku pohvalu kad bi procesi povratka bili istoznačni. Srpska administracija ne samo da sprečava povratak, već ofanzivno radi na omogućavanju ostanka srpskih izbjeglica. U Višegradu je na mjestu nekadašnjeg stadiona na Bikavcu sagrađen stambeni blok sa 192 stana, isključivo za potrebe ostanka. Također, na ušću Rzava, na zemlji u bošnjačkom vlasništvu, gradi se 15 do 20 zgrada sa oko 300 stanova. “U Višegrad se”, kako je pisao Hasan Gabela, “vratilo više mrtvih nego živih stanovnika”. A i to na jedvite jade, jer dženaze za ubijene Bošnjake obezbjeđuju helikopteri SFOR-a.
Apartheidski ambijent je i u Kopačima, predgrađu Goražda, koje je danas u vlaništvu “Srpske Opštine Goražde”; tu je prije rata živjelo oko 2.000 Bošnjaka, u oko 500 kuća, koji su danas uglavnom izbjeglice u Goraždu; u Kopačima je bila samo jedna srpska kuća; danas tu žive isključivo izbjegli Srbi, kojima je Vlada “lidera budućnosti” Milorada Dodika izgradila pride 30-tak novih objekata za projekat ostanka. Nekolicina Bošnjaka koja se vratila živi u štalama i mutvacima ili, u najboljem slučaju, na jednom spratu rođene kuće. U Ustiprači je prije rata bilo 300 bošnjačkih domaćinstava i samo jedna srpska kuća. Poslije jalovih pokušaja da se vrate, nekadašnji žitelji ovih mjesta ili odlaze iz BiH, ili prave kuće u okolini Sarajeva, uglavnom u Nedžarićima. Inače, Bošnjaci iz Podrinja imaju privilegirani status kod odlaska u treće zemlje, i papiri im, prema svjedočenjima, stižu za manje od mjesec dana.
Isus je “poslao” pakete u Ustikolinu
Futuristička ambicija, bez koje nema života, u Goraždu je svedena na ambiciju za odlaskom. Teško da se iko više i potajno nada da će u Goraždu za desetak godina biti Bosne. Ambicija roditelja je da djecu pošalju u perspektivniji ambijent, makar do Sarajeva. Diplomanti se uglavnom ne vraćaju. A i gdje bi kad je u Goraždu sve manje posla. Opće siromaštvo se liječi pošiljkama iz inostranstva i malenim lijehama kojima su gusto opasane goraždanske kuće. Goražde postaje grad staraca. Ovdje je “bijela kuga” realnost, odavno je već više umrlih nego rođenih. Ljudi umiru od tuge, naprasno, brže i češće nego prije. Ne prođe sedmica bez sedam dženaza.
Goraždanski ambijent je inspirativan za dokusurivanje. Vjerovatno da ni u jednom mjestu sa bošnjačkom većinom nema toliko stranih vjerskih menadžera. Goraždansko beznađe šansa je za preobraćanje muslimana na kršćanstvo. Djeca su mehki trbuh svakog društva. Otuda organizacija Hrišćanskog prijateljstva “Crne šume” obilazi škole i učenicima dijeli paketiće u kojima uz slatkiše u obliku križa i Isusa obavezno ide i džepno izdanje Biblije. Nastavnici dobiju i nešto pride, mala je plata i neredovna, kako bi “misionare” kršćanstva ostavili nasamo sa djecom. “Ove paketiće vam je poslao Isus” – rečeno je djeci u školi u Ustikolini. Aktivna je i organizacija za pomoć školama JEN, u okviru koje djeluju Jehovini svjedoci.
Povratak u izbjeglištvo
Goražde je paradigma. Kako je u Cerskoj? Tamo je u toku agresije dnevno padalo i do 5.000 granata. Taj stravični pritisak nije uspijevao slomiti bošnjački nagon za odbranom života i ognjišta. U ovom malom mjestu, u kome je prije rata bilo 200 kuća, poginulo je 900 Bošnjaka, a od toga 320 boraca. Danas se fenjeri pale samo u 12 povratničkih domova. Nema struje, vode, telefona, škole… Povratnike ne obilazi niko! U Cerskoj je kraj svijeta. Ljudi koji su se vratili svojim domovima, sada razmišljaju da se vrate izbjeglištvu. Neizdrživo je. U Novoj Kasabi prije rata je bilo 350 bošnjačkih domaćinstava. Danas ih je tek desetak. “Oslobođeno je još deset bošnjačkih kuća, ali se Bošnjaci ne vraćaju” – kaže povratnik Jakub Jakubović.
Ekspanzionističke vlade čine sve da finansijski podrže naseljavanje u tuđe krajeve. To je najveći kamen spoticanja na Bliskom istoku, gdje su sve izraelske vlade podržavale zaposijedanje etnički homogenih palestinskih teritorija. Činili su to i Srbi od “pamtiveka”, od Krajine do Kosova. Naša vlasti, pak, ne čine ništa da podstaknu povratak na SVOJE. Ili je, možebit, ova posljednja priča o Bosni okončana, a nama se samo čini da nije.
Idemo na Drinu
Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je krajem hefte posjetio Foču. Dogovorena je obnova Aladža-džamije. Nek’ nam se halali, ali ovaj događaj, u interesu boljitka, mora biti promatran i sa kritičkog aspekta. Prvo što upada u oči jeste da je Reisa u Foči dočekalo 18 bošnjačkih povratnika. Nema ih više. Drugo što upada u oči jeste svrhovitost obnove Aladža-džamije za 18 povratnika među kojima, možda, neki i nisu u islamu. To je logička praznina koja traži odgovore. Dakako, niko normalan ne može spriti obnovu Aladže, ili Ferhadije u Banjoj Luci, ali se mora otvoreno govoriti o prisustvu muslimana u ovim genocidom razorenim bosanskim gradovima. Gdje su nam danas ti ljudi? Ko o njima vodi računa? Ko ih preseljava u prekookeanske zemlje? Da li im je iko ponudio podršku ako se vrate? Itd, itd.
Kako Reis svjedoči, ni jedan se imam nije prijavio na konkurs za upražnjena radna mjesta u gradovima istočne Bosne. A ima ih mnogo nezaposlenih. Ako imami, kao duhovna kičma bošnjačkog naroda, ne osjećaju obavezu da budu na prvim linijama odbrane islama i Bošnjaka, šta onda tek očekivati od drugih?! Reisu valja priznati izuzetnu moralnu snagu da samokritički otvori problem Islamske zajednice, odnosno onih koji obrazuju takve imame, a kojima je islam lijep samo u hladovini i blagostanju, a ne u borbi i žrtvovanju.
Dok se sva ova pitanja ne nađu za hastalom otvorenog, familijarnog, samokritičkog bošnjačkog dijaloga, dotle ne možemo očekivati išta više od tih simboličnih predstava o povratku na svoje, kakva je bila i ova Reisova posjeta Foči.
Pretpostavimo, Reis će povremeno odlaziti u Foču, odlazit će i drugi, sa službenim nalogom, eto, izgradit će se i Aladža, biće veliko proklanjavanje, uz ogromne mjere obezbjeđenja, ali, pogledajmo istini u oči – to nije povratak. A nije, vala, ni islam. Jer se za islam bori otvorenim srcem, a ne parcijalno, ponekad, simbolično. Reis, dakako, ne može više, ali bi mogao organizirati ne samo vjersku, nego i svjetovnu inteligenciju u Bošnjaka, i upitati ih: Da vidimo šta svaki od vas može učiniti za povratak u Podrinje?
Osobno, spreman sam da godinu dana života provedem kao prosvjetni radnik u ma kojem povratničkom mjestu. Ako bismo svi dali po godinu dana za povratak Bošnjaka, ako bismo svi krenuli na Drinu, budite sigurni da bi za nama krenule i desetine hiljada raseljenih Bošnjaka, iz Amerike, Australije, Kanade, iz svih krajeva Evrope. Za početak bi valjalo, recimo, sjedište Rijaseta Islamske zajednice privremeno preseliti u Foču.
O ovim pitanjima moramo razgovarati u konkretnim parametrima. Pa, hoćemo li?
Broj 95, 1. V 2003.