Zločin Mumera Topalovića ne može se tek olako prihvatiti kao mudžahedinsko maslo. Nevjerovatna je njegova ispovijest da je krenuo za Beograd da ubije Miloševića. Više je nego sumnjivo njegovo pojavljivanje na naslovnici Slobodne Bosne prije nekoliko mjeseci. Šta je Topalović radio u srbijanskim zatvorima? Otkud znamo da je bio tamo? Možda je, recimo, bio na obuci u Velikoj Britaniji?
Zločin koji je nad čestitom hrvatskom obitelji, u Kostajnici, na Badnju veče, počinio hajvan Muamer Topalović, ne pripada ni bošnjačkoj, ni muslimanskoj interesnoj sferi. Taj zločin odgovara jedino hrvatskim i srpskim separatistima, kao i svim pomoćnim snagama koje u islamofobijskoj satanizaciji Bošnjaka vide prečicu ka podjeli BiH po dogovoru iz Karađorđeva. Topalović je mogao znati da će svojim zločinom iz vjerske netrpeljivosti, Bošnjacima i islamu nanijeti ogromne štete. Baš zato njegovo priznanje nije logično. Kao što su nelogične mnoge popratne pojave u vezi sa ovim zločinom.
Kardinalita lafinorium
Prva logička šupljina pojavila se u obraćanju kardinala Puljića, prije nego što se saznalo ko je ubica. Kardinal je zločin tumačio kao agresiju na katoličanstvo, te je ushićeno, patetično, gotovo s radošću, savjetovao katolicima da ostanu pribrani, jedinstveni, itd. Kako je kardinal mogao znati da zločin nije izvršio nekakav katolik, iz osvete, recimo? Njegov nastup je na neviđeno govorio da je ubica musliman. Kardinal ili je znao to što mi nismo znali, ili je iskoristio ljudsku bol da širi vjersku netrpeljivost.
Nakon misteriozno ekspresnog hapšenja zločinca, uslijedio je vatromet bezobrazluka. Fosilni komentator Oslobođenja Mirko Šagolj i njegov nasljednik Senad Tuka uglas su, razonodno zaključili da je – ovaj zločin rezultat povratka nacionalnih stranaka na vlast. Po hiljaditi put treba ponoviti da SDS i HDZ nisu nikad ni silazili s vlasti, a da su Bošnjaci jedini 2000. glasali za multinacionalnu opciju; to što Bošnjaci nisu 2002. glasali za SDP, nije problem Bošnjaka, već SDP-a. Dakle, Šagoljeva i Tukina optužba se odnosi na SDA! Zločin je, po njima, rezultat povratka SDA na vlast, tj. bošnjačkog demokratskog izbora. Slijedom zle logike, krivi su Bošnjaci.
Drugi komentator Oslobođenja, Antonio Prlenda, izvalio je jednako poganu laž: Ovo višestruko ubojstvo u obiteljskoj kući u Kostajnici definitivno je uključilo BiH u krvavi svjetski trend terorizma. Oslobođenje, dakle, smatra da se terorizmom može zvati samo zločin koji počini musliman. Bosna, po Oslobođenju, nije znala šta je terorizam sve dok Topalović nije ubio troje katolika i uključio nas u svjetski trend terorizma. Sve bošnjačke žrtve u ratu, i poslije rata, očito su bile obične kokoši čije se smrti ne zovu umiranjem, već krepavanjem.
Ni jedan teroristički udar na bošnjačke povratnike u posljednjih sedam godina, a godišnje ih se dogodi prosječno 300, nije ponukao ni visokog predstavnika, ni razne premijere, da obiđu prestrašene i ožalošćene ljude. Koji je to zvaničnik obišao porodice mučki ubijenih povratnika, Murata Badića ili Melihe Durić?! Sjajno je što se državni šefovi našli u Kostajnici, ali je sramno što nikad ničim nisu pokazali da postoje i bošnjačke žrtve jedinog organiziranog terorizma u BiH.
Muggaxedin vash je sinn
U stilu prozirne manipulacije, u kojem se zloupotrebljava tragedija obitelji Anđelić, počelo se tvrditi da iza Topalovića stoji neka islamska organizacija koja ga je nagovorila da počini zločin. Uzgred, niko se ne ibreti što je u Brčkom sjedište Četničkog ravnogorskog pokreta za koji zna da organizira terorističke napade na Bošnjake. Islamske organizacije koje su na silu trpane u vezu sa Topalovićem nikada nisu činile ili podržavale zlo. Ni jedna islamska organizacija ne može biti toliko antiislamska da u jeku antiislamske histerije organizira ubijanje hrvatskih seljaka.
Biva sumnjivo i lijepljenje plakata po Mostaru, kojima se u ime islama Bošnjaci pozivaju da ne slave Novu godinu. Plakati su, kao naručeni, osvanuli dan-dva poslije ubistva, da dokažu postojanje muslimanskog ekstremizma. Demokratskom logikom, nema ničeg spornog u pravu ma koje muslimanske organizacije da širi islamska shvaćanja. Ako su kazali da Nova godina nije muslimanski praznik, pa nisu učinili nikakvo nasilje! No, čini se da je akcija plakatiranja povezana sa zločinom u Kostajnici. Od islamskih organizacija se moglo očekivati da barem tih proključalih dana zalede svoje, ionako smrznute aktivnosti. No, plakate je mogao polijepiti i Senad Tuka.
Ova situacija nas još jednom vraća na pitanje dolaska mudžahedina u Bosnu. Pouzdani izvori kazuju da su mudžahedini u BiH uvezeni u režiji zapadnih zemlja, kako bi se oslabio kredibilitet bh. oslobodilačke borbe, a ojačale genocidne i osvajačke pozicije Beograda i Zagreba. Bilo je to vrijeme najžešćih sukoba HVO sa ARBiH i nije postojala logička mogućnost da HVO propusti ma kakvu pomoć svojim neprijateljima. Na mig Franje Tuđmana, i uz sljepilo Alije Izetbegovića, mudžahedini su se obreli u Bosni, a da većina njih nije znala da će imati ulogu strašila. Britanski agenti kostimirani u mudžahedine su nastavili širiti lažni islam, mjerkajući među Bošnjacima buduće saradnike.
Otud se zločin Muamera Topalovića ne može tek olako prihvatiti kao mudžahedinsko maslo. Nevjerovatna je njegova ispovijest da je krenuo za Beograd da ubije Miloševića. Sumnjivo je njegovo pojavljivanje na naslovnici Slobodne Bosne. Šta je Topalović radio u srbijanskim zatvorima? Otkud znamo da je bio tamo? Možda je bio na obuci u Velikoj Britaniji? Možda je njegov zločin, kao i dolazak mudžahedina u BiH, izrežiran na Zapadu? Jer je taj zločin bio potreban svima, samo ne Bošnjacima i islamu.
Br. 71, 8. I 2003.