Nemoguće je smisliti opasniji napad na kredibilitet bosanske žrtve od onog koji su montirajući slučaj Pogorelica izveli pravosudni organi, tereteći državne funkcionere RBiH za krivična djela terorizma, špijunaže, organiziranog kriminala. U bošnjačkoj povijesti se nije dogodila tako okrutna agresija na pravdu i istinu. Čak je i montirani proces iz 1983. mala beba u odnosu na montažersku morbidnost slučaja Pogorelica, samim tim što se ’83. dešavala u ambijentu totalitarne države, u kojoj su se ideološka opredjeljenja Izetbegovića i drugova smatrala verbalnim deliktom. Pogorelica je višeznačno morbidnija! Prvo, jer se događa u političkom ambijentu koji ima sve unutarnje atribute pravne i demokratske države. Drugo, jer se sudi državnim službenicima za obavljanje zakonom utvrđenih dužnosti, a time i državi BiH, za nevjerovatnu krivicu odbrane suvereniteta i golih života, u situaciji kad su embargom na oružje bh. država i njeni ljudi bili osuđeni na propast. Treće, sudski postupak je proceduralno šupalj i nedoslijedan, a u proizvoljnosti seže čak do mahalskog dobacivanja sudskog osoblja okrivljenima, što je u literaturi, ne računajući na stvarnost, izmaštao Franc Kafka u romanu Proces.
Slučaj Pogorelica je stoga ključna tačka za razumijevanje ambicija da se satanizacijom bošnjačke žrtve aboliraju genocidni projekti, omogući izjednačavanje krivice za bh. rat, kako bi se sa pozicija fabricirane istine o građanskom ratu zaštitila s&h teritorijalna osvajanja. Pogorelica je višeznačna, i paradigmatska, jer ovaj slučaj svjedoči o slojevitosti svekolikih opasnosti koje u budućnosti prijete bh. državi i bošnjačkom narodu. To je iskustvo koje se ne smije zaboraviti u pravovremenom čitanju neutihlih ambicija naših susjeda i njihovih međunarodnih lobija – da nestane bh. države. Najmanje su tu bitni ljudi kojima je suđeno. Bitan je princip – da se ne može suditi funkcionerima bh. države zato što su, u skladu sa zakonima bh. države, obavljali zadatke od značaja za odbranu bh. države i njenih građana.
Žrtve kao teroristi
Federalno tužilaštvo je podnijelo Vrhovnom sudu FBiH zahtjev za sporovođenje istrage (br. KT-1/02 od 15. IV 2002.) protiv osumnjičenih Bakira Alispahića, Irfana Ljevakovića i Envera Mujezinovića zbog sumnje da su u toku 1995. i početkom 1996. počinili krivična djela špijunaže, terorizma i organiziranog kriminala. Time se tvrdi da je kamp za obuku Pogorelica bio špijunsko i terorističko leglo, što po logici znači da je Pogorelica bila strano, ilegalno tijelo u odnosu na legalne institucije bh. države; Pogorelica time dobija status terorističkog štaba kakav je bio onaj, nepoznati, u kome je kovan plan za napad na SAD 11. septembra; odnosno, ni u jednoj suverenoj državi ne može postojati nešto što je špijunsko, i terorističko, a da to bude dio državne, odbrambene infrastukture; ne može, valjda, država špijunirati sama sebe, ili terorizirati sama sebe!; svaki oblik ovakve obuke, iza kojeg stoji država, po prirodi je antiterorističkog karaktera, s ciljem da obavještajnom i preventivnom djelatnošću zaštititi državne interese; stoga je suludo, logički neodrživo, nadasve pogano, kriviti bh. državu što je u stanju rata i ratne opasnosti obučavala svoje ljude za antiterorističke i obavještajne poslove; jedine instance za koje bi Pogorelica mogla biti tzv. teroristički kamp, jesu vojne hunte Radovana Karadžića i Mate Bobana, čiji se genocidni programi za uništenje bh. države, evo, realiziraju i danas, drugim sredstvima, ali s istim ciljevima.
Marionetsko pravosuđe, dakle, smatra da je Pogorelica bila kamp odakle je bh. država nekog špijunirala i teroristički ugnjetavala, a na svojoj teritoriji. Makar da je pronađeno da su se u Pogorelici kovali planovi za terorističke akcije po Beogradu i Zagrebu, nekako bi se i moglo povjerovati u taj teroristički epitet; eto, George Bush Jr. je neki dan cijelom svijetu obznanio spisak osoba koje će po raznim zemljama likvidirati CIA, ali to niko ne smatra terorizmom, jer će se valjda ti javni osuđenici na smrt likvidirati antiterorističkim mecima; teroristička krivica se u Pogorelici, pak, odnosi na bh. teritoriju, i ratnu stvarnost, što je budalaština samo po sebi.
Pošto bh. država nije mogla špijunirati samu sebe, biće da joj je smrtni grijeh što je kanila špijunirati svoje lične agresore; to je isto kao kad bi za pokušaj samoubistva optužili nekog čovjeka, oboljelog od gripe, zato što je popio antibiotik; suvereno pravo svake države je da svoje ljude osposobljava za odbranu, što je bh. država činila u kampu Pogorelica; nije valjda trebalo kapitulirati pred genocidnom agresijom Srbije i Hrvatske, kako bismo dva metra ispod zemlje dokazivali svoju privrženost pacifističkim idejama?!!; onaj ko ne bježi od istine očas će razumjeti da je oslobodilačka borba Oružanih snaga RBiH primjer antifašizma, antiterorizma, humanizma, tolerancije, pacifizma, a što je produkt političke volje državnih, ratnih organa RBiH!
Naše pravosuđe, sklepano i od ratnih konobara Mate Bobana, eto, ne misli tako. Prvo o tom, njihovom, tzv. terorizmu. Cjelokupna borba za naš goli opstanak je antiteroristička, a o čemu svjedoči količina pobijenih civila od strane četnika i ustaša, odnosno, prirodna ravnopravnost koju su uprkos svim iskušenjima u toku agresije uživali i Srbi i Hrvati u svim mjestima pod kontrolom ARBiH; temelj ideološkog programa patriotskog fronta od početka je činila zaštita svih građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost; za razliku od sistema odbrane pod kontrolom Predsjedništva RBiH, horde HVO i VRS su kao ideološku okosnicu svoga bitka imale – genocid; bh. patriotske snage nisu rušile crkve, ravnale groblja, ubijale civile, a ako je i bilo nekoliko zločinačkih incidenata, to nikako ne ugrožava pravilo zaštite svih bh. građana; tačno je, dogodila se jedna Grabovica, dogodili su se jedni Kazani, ali ti zločini nisu pravilo, već incident, za razliku od zločina HVO i VRS koji su bili, i do danas ostali, genocidno pravilo osvajačkog rata; naši armijski i policijski funkcioneri, među kojima su i oni koji su osumnjičeni za terorizam i špijunažu u Pogorelici, najzaslužniji su što se bol žrtve nije pretočila u revanšizam nad nedužnim civilima srpske ili hrvatske nacionalnosti, nad njihovim vjerskim ili kulturnim objektima, jednako kao što su srpski i hrvatski ratni funkcioneri jedini odgovorni za planiranje, raspirivanje i realiziranje genocidne, kulturocidne i sakralocidne pomame u fašističkim hordama HVO-a i VRS. Otud je neviđen paradoks optuživati za terorizam predstavnike bh. vlasti, koji su u godinama rata konkretnim djelima branili ideju tolerancije i suživota, kao nacionalni interes, kičmenog, bošnjačkog naroda.
Mrtav proces na aparatima policijske države
Federalnom tužilaštvu sve ove činjenicu nisu značile ništa. Oni su, jednostavno, imali partijski zadatak, za razliku od istražne sudije Vrhovnog suda Jasminke Putice koja je podnijela ostavku, jasno je, iz moralnih razloga, odbivši da bude egzekutor u montiranom procesu. Prije nego je uočila neizlječivu bolest policijske države Zlatka Lagumdžije, prije nego je razumjela da su moral, pravo i pravda strane kategorije za nakaznost vladajućeg siledžijstva, sudija Jasminka Putica je pokušala urazumiti Federalno tužilaštvo, kao izvršnog montažera slučaja Pogorelica. Sudija Putica je upozorila Federalno tužilaštvo na kvalifikaciju “krivičnog djela terorizam”, te u službenom dopisu naznačila da je za takvu kvalifikaciju – “potrebno da (okrivljeni) u namjeri rušenja Federacije, njenog ustavnog poretka ili njenih najviših organa izvrše otmicu neke osobe ili neko drugo nasilje, prouzroče eksploziju, itd., (…) a ni jedna od navedenih radnji nije u činjeničnom opisu u zahtjevu za sprovođenje istrage”. No, Federalno tužilaštvo je sa neskrivenom drskošću nastavilo montažu procesa, valjda u ubjeđenju da Lagumdžijina vlast nema alternativu, da će vladati vječno, kao Komunistička partija Kine, kako su to javno preporučili naučnici iz Kruga 99.
U toku dvoipomjesečne istrage ispuhali su dokazni prijedlozi Federalnog tužilaštva, okrivljeni su podnijeli prijedloge za ukidanje mjere pritvora, ali im je Federalno tužilaštvo produžilo pritvor za još dva mjeseca, ustanovivši da su okrivljeni – opasni po sigurnost građana. Bivši funkcioneri bh. države su, eto, manijaci koji zaskaču građane po cesti, gologuzi otvaraju mantile, ženama otimaju tašne, kradu djecu, mlate pošten svijet, a možebit i da kolju po kućama, što su, biće, već negdje dokazali, čim Tužilaštvo pouzdano zna da su – opasni po sigurnost građana. Pa da su toliko opasni, valjda bi Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, itd. još 1992. bili etnički očišćeni, i to temeljito kako su očišćena i najmanja sela pod okupacionom kontrolom HVO-a i VRS! Niti bi, recimo, Ljubiša Marković ikada postao srpski načelnik sarajevske općine sa bošnjačkom većinom!
Nakon sedmomjesečnog istražnog postupka okrivljenima je, u finišu predizborne kampanje, 30. IX 2002., ukinut petomjesečni pritvor. Saslušano je oko 70 svjedoka, oborene su i obesmišljene sve fantastične montaže, montirani proces je doveden do kraja, do apsurda, ali je uprkos svemu – nastavljen. Okrivljeni nisu oslobođeni optužbi koje se ničim nisu mogle dokazati, što dokazuje da u pravosuđu i dalje sjede ideološki poslušnici Zlatka Lagumdžije, koji sa sumanutom upornošću kreiraju nove izmišljotine, konstrukcije, krivine, s ciljem držanja mrtvog procesa u životu, na aparatima. Javnost je ukidanje pritvora okrivljenima, i dopuštanje da se brane sa slobode, pogrešno razumjela kao oslobađajuću presudu. Kao nekad golootočani, ili zatočenici iz ’83., tako ni okrviljeni u slučaju Pogorelica nemaju građanskih prava, oduzeti su im pasoši, ograničeno kretanje, oni žive zatvorski život u svojim kućama, što svjedoči da slučaj Pogorelica – nije završen. U kredibilitet bosanske žrtve i bh. borbe za opstanak i dalje je uperena kleveta, kao ogavna mogućnost da se zločinci i zločinački projekti nagrade za genocidni terorizam počinjen nad građanima ove zemlje.
Kritična tačka sudbine
Civilizacija 20. stoljeća zgražavala se nad montiranim procesima u komunističkim zemljama, odslikanim, ili predviđenim, u Orwellovoj i Kafikanoj literaturi, gdje je dovoljna kleveta pa da ljudsko biće bude gonjeno, tlačeno, ubijeno. Kafka je opisao jedan nevjerovatan svijet čijoj je totalitarnoj okrutnosti obrnuto srazmjerna komotnost, nonšalancija, bedastoća sa kojom se uništavaju ljudski životi. Slučaj Pogorelica upravo nalikuje na tu kretensku, zadriglu sliku države, u kojoj pravosudni službenici, ‘nako, odoka, režu sudbine, k’o drvosječe drva, tumačeći zakone kao što kokoš tumači mravlja jaja. Nema tu straha od odgovornosti, od mogućnosti da ih neko sutra upita šta su činili, kao da u ovoj zemlji ne postoji sutrašnje vrijeme, koje je, doduše, možda rezervirano za neke druge ljude, s onu stranu Drine i Une.
Ko će, recimo, odgovarati zbog toga što niko ničim nije mogao dokazati da se na Pogorelici nije radilo o – «tajnom špijunsko-terorističkom kampu» – već o legalnom specijalističkom, antiterorističkom kursu pod kontrolom legalnih organa bh. države? Valjda je neko kriv što su neki ljudi odležali 150 dana zatvora, što su im maltretirane i šikanirane familije, što su pretrpjeli strašnu bol, i što je trpe i danas, trpeći upornost policijske države da dokaže neto što je suludo dokazivati?! Jer, ako je Pogorelica bila teroristički i špijunski kamp, onda je logikom odgovornosti bh. država bila ista takva, za razliku od osvajačkih s&h hunti koje time dobijaju atribute suvereniteta i legaliteta.
Napose, čak ni američki dokumenti NE tvrde da je riječ o špijunskom i terorističkom kampu, već Pogorelicu nazivaju – obavještajnim trening centrom u Fojnici. Ova ilustracija ukazuje da je i Pogorelica, mnogo više nego slučaj tzv. Alžirske grupe, bila namijenjena dodvoravanju antiislamskoj histeriji, u kojoj domaći (š)pijuni nisu mogli biti sudionici bez izmišljanja tzv. bošnjačkog terorizma. Računali su da će satanizacijom Bošnjaka dobiti saveznike u hegemonističkim lobijima Beograda i Zagreba, što će im u konekciji s američkom pomamom omogućiti dugogodišnje kriminalno dernečenje Bosne i njenih ljudi. Nevolja je u tome što su se taman uoči oktobarskih izbora s Lagumdžijom uvezali srpski i hrvatski hegemonisti, što su u unutarnjoj satanizaciji Bošnjaka prepoznali jedinstvenu šansu da aboliraju svoje zločinačke projekte, i što se danas teško mire s činjenicom da je SDP-Alijansa stvar mumificirane prošlosti.
Ko zna koliko će još trajati sramni proces Pogorelica, kao jedinstvena s&h šansa da se cjelokupna odbrana bosanskih života metne iza rešetaka, kao špijunska i teroristička, a da mjesto bosanske čistote zauzmu genocidni projekti Srbije i Hrvatske, kojima se preko Pogorelice obezbjeđuje viza za budućnost?!
Naša žrtva je izgubljena sve dok se kriminalne optužbe ne oslobode državni funkcioneri RBiH, i dok se slučaj Pogorelica u našim svijestima ne nađe kao sveprisutna paradigma o spoznaji ambicije naših neprijatelja. Pogorelica je kritična tačka naše sudbine, jer se kroz njenu prizmu prelama naše pravo na život. Odbranom okrivljenih u ovom montiranom procesu, mi branimo moralni dignitet 200.000 žrtava genocidne agresije, i pečatamo optužnicu protiv istinskih zločinaca i terorista. Ako popustimo, ako dozvolimo da se naše pravo na odbranu svih bh. građana okrivi za terorizam i špijunažu, tada smo završili priču o Bosni. Otud valja razumjeti da je ovaj proces montiran protiv svih naših žrtava, unesrećenih, raseljenih porodica, djece čiji su roditelji pobijeni, majki čiji su sinovi pobijeni, protiv naših ubijenih godina, protiv svega što smo izdeverali samo zato što smo željeli živjeti u ozračju multietničke tolerancije i čovjekoljublja. Ovo je kritično mjesto bošnjačke sudbine.
“Walter”, 25. XII 2002.