Međunarodne vojne snage se na prostoru ex-Jugoslavije sve više ponašaju kao bahati okupatori, a sve manje kao mirovna misija. Sjećate se da je na Kosovu jedan vojnik KFOR-a silovao i ubio Albanku. Nedavno su četvorica pijanih američkih vojnika usred Zagreba razrušila «zid plača», sagrađen od cigli na kojima su familije ispisale imena nestalih bojovnika; hrvatska javnost zagovara otkazivanje gostoprimstva. U ovom pogledu, mi smo najveće žrtve. Američki vojnici ne prosipaju silu ni kod četničkih, ni kod ustaških terorista, već nad bošnjačkim civilima. Sjećate li se šta se dogodilo prije nešto više od godinu dana u Radovlju kod Visokog? SFOR je navodno ganjao teroriste na aerodromu, a zapravo na udaru vojnog prepada, hapšenja, ispitivanja, pretresanja, pred uperenim američkim puškama, našli su se bošnjački civili, vjernici, starci, žene i djeca!
Gusari, kauboji, insekti
U posljednjih godinu dana bilo je više slučajeva koji svjedoče da je SFOR sve manje mirovna, a sve više antiislamska misija. Umjesto da se obračunavaju sa živim terorizmom, sa četničkim i ustaškim teroristima koji kontinuirano narušavaju mirovni sporazum, koji na bošnjačke povratnike bacaju bombe, a u RS je terorizam svakodnevna pojava, dakle – genocidni rat, SFOR se obrušava na bošnjačke civile. Ako je Sabahudin Fijuljanin uistinu nešto skrivio, ako postoje dokazi da je planirao neki teroristički napad, ja ću biti prvi za to da se taj čovjek krivično procesuira. Ali, mi to ne možemo znati, samim tim što je Fijuljanin van dometa našeg pravnog sistema, dakle, suvereniteta. Naš građanin je kidnapovan u našoj zemlji, od snaga koje hajdučki ne priznaju zakone naše zemlje. Ako SFOR ne priznaje pravo bh. države da štiti ili krivčno goni svoje građane, onda ne samo da ne priznaje bh. državu, već ne priznaje ni naše građanske živote, kao nešto što pripada bh. državi, a ne gusarima i kaubojima koji sa bh. građanima mogu raspolagati kao sa insektima. Desetak dana nakon 11. septembra napisao sam da je na pomolu rađanje novog fašizma, američkog fašizma, koji će biti opasniji od njemačkog utoliko što je, zasad, nepobjediv. Ovo što nam se događa logičan je sljed te po civilizaciju opasne američke šizofrenije, seljakluka, krkanluka, tog hitleroidnog mišljenja da je Amerika uvijek u pravu, da su Amerikanci nadljudi, da je američki kamiondžija vredniji od arapskog učenjaka, da se sa svim drugim ljudima, a pogotovo muslimanima, može i treba postupati kao sa hajvanima, jer to siledžijstvo jača američku fašističku krv… Kidnapovanje Fijuljanina otud nema veze sa tzv. borbom protiv terorizma, već je cilj tog kaubojskog divljanja da se svima nama stavi do znanja da za američke snage u Bosni ne postoji zakon ove zemlje. Uostalom, i snage Adolfa Hitlera bi u svim okupiranim mjestima prvo ubile nekoliko ljudi, pa onda nazivale «dobar dan», tek da se zna na šta je sve spreman okupacioni režim. Fijuljanina, stoga, čitam kao poruku bošnjačkom narodu. Ili, čak, kao bačenu rukavicu.
Deportacija na Kubu
Slučaj Sabahudina Fijuljanina nije izdvojiv iz cjelokupnog antibošnjačkog ambijenta. Fijuljanin je tek karika u lancu, u kome je jučer bila tzv. Alžirska grupa, a u kojem sutra može biti svako od nas. Filjuljanina je, dakle, nemoguće uspješno braniti tek sa pozicija njegove sudbine. Jednako kao što se u ratu Sarajevo nije trebalo braniti na Jevrejskom groblju, već u Foči ili Višegradu, niti Tuzla na Brčanskoj malti, već u Zvorniku ili Kalesiji. Kritična tačka sa koje treba voditi Fijuljaninovu odbranu, ali i sve druge odbrane žrtava antiislamske histerije i zahuktale antibošnjačke kampanje, jeste – Pogorelica. Na slučaju «Pogorelica» najbistrije se vidi ono što nam se događa. Dakle, legalni antiteroristički kamp legalne države, koja je u stanju rata, u stanju goloruke odbrane golih života, proglašava se «terorističkim», kako bi se udovoljilo aktuelnom tzv. antiterorističkom ratu, a bivši funkcioneri suverene države se optužuju za terorizam, čime se, zapravo, naša cjelokupna borba za opstanak označava terorističkom. O Fijuljaninu je nemoguće i nepravedno govoriti sa neke druge tačke, osim sa ove, koja svjedoči o istinskim nakanama onih koji bi da kroz satanizaciju Bošnjaka opogane kredibilitet bošnjačke žrtve, a ojačaju krstaški, genocidni fašizam četničkog i ustaškog projekta u BiH. Front protiv Bošnjaka je jedinstven, proračunat, sabran, i stoga, bošnjačka odbrana ne smije biti razdvojena samo na Fijuljanina, ili samo na Pogorelicu, ili samo na hapšenje bošnjačkih generala. Sve naše žrtve su likovi u istoj drami. Stoga, o Fijuljaninu treba govoriti kroz Pogorelicu, i o Pogorelici kroz Fijuljanina, a o svima njima, opet, kroz procese bošnjačkim intelektualcima iz 1975. ili 1983. godine. Vi se pitate – šta će uraditi bh. javnost? Koja, kakva bh. javnost?!! Naša je javnost gostovanje Šabana Šaulića u Sarajevu za 40.000 maraka. Mogli bi nam sve džamije deportovati na Kubu, a ne jednog Sabahudina, a da naša opijena javnost ne prestane drmati glavama poput majmuna u zoo vrtu, u zloduhu srbijanskog folka, španskih serija i vize za tragičnu budućnost. Na kraju, sjetite se ko je izišao na ulicu da protestira zbog zločinačke deportacije tzv. Alžirske grupe, a taj se zločin ticao svakog našeg čovjeka?! Nakon 11. septembra nad nama je počinjeno toliko nepravdi da nam je mjesto na ulicama, u stalnim protestima, raspravama, okruglim stolovima, u kontinuiranom otporu agresiji na bošnjačku žrtvu… Umjesto borbe za opstanak, kritična masa našeg svijeta se sikira ko je napravio dijete nekakvoj meksikanskoj ždronfulji, u nekakvoj meksikanskoj sapunici. Kamo sreće da je Sabahudin, možda bi se javnost počela zanimati za njegovo, a zapravo svoje – zatočeništvo.
„SAFF“, br. 86, 15. XII 2002.