Jevreji su snimili stotine filmova o holokaustu, ali im nije naumpalo da prave film o jevrejskim pederima u Aušvicu. Mi smo jedva snimili dva-tri filma koja stidljivo dotiču našu tragediju, ali smo se odmah dobavezali šupka.
Pederska pitanja u BiH su paradigmatska za razumijevanje našeg seoskog porijekla, zatečenog pod policijskim reflektorima demokratije. Da li nam pričali o pederčenju, o legalizaciji marihuane, prostitucije, nacionalizma, za nas je sve to ravno čudima pred kojima se stidi ljudski lik. Znamo mi šta su i pederi, i droga, i druge gadosti, ali ne znamo šta je demokratija! Krajem 70-tih su jugošvabe, brze i špicaste, prezentirale našem narodu oralni seks, pa je došlo do masovnog gubavljenja i porasta kožnih bolesti; ne bi naš narod pristao na taj okus kiselog kupusa u ustima, da nije povjerovao da Švabo bolje od nas zna šta je dobro, čim bolje živi; mora se ličiti na Švabu u svim pogledima, da bi se stek’o opel rekord 1600, i sirena u opela što zavija k’o krava. Sad bismo, jel, opet da ličimo na bolji život, na nekog novog Švabu, ali nam je rečeno da tog ličenja nema bez demokratije. U ovoj priči demokratija ti dođe k’o oralni seks: viza za budućnost. Zbog toga pederska pitanja u BiH, čiji je cilj ozvaničenje raznih ugursuzluka, treba promatrati kroz obmanu da je demokratija uvijek u pravu. Demokratija možda jeste, ali anarhija nije.
Komad budale
Zagrebačka je javnost digla prašinu zbog ugrožavanja pederskih ljudskih prava od strane društvenih i privrednih subjekata koji, možete misliti, nisu donirali pare kako bi se na Olimpijadu homoseksualaca poslala neformalna reprezentacija Hrvatske. Tri lezbejke su dobile stipendiju od pederskih lobija, ali im je za put trebalo 3300 dolara, pa su na 50-tak adresa u Hrvatskoj poslale molbu za donaciju. To što ih niko nije htio finansijski podržati zabrinulo je popederenu hrvatsku javnost.
Hrvatska je tužno smiješna u svojoj strasti da pobjegne s Balkana. Hrvatska će ako treba uvoziti i AIDS samo kako bi se u procentima primakla europskim standardima. Čist pederluk! Bosna je na najboljem putu da postane pridružena članica te neselektivne strasti da se nalikuje Evropi. I mi se, brate, obradujemo kad kod nas neko rikne od side, jer je to jedini dokaz da komuniciramo sa razvijenim, oboljelim, dijelom svijeta!
Čarolija provincijskog kompleksa, tog telećeg blehnuća u sve što dolazi sa Zapada, može se razbistrit tek shvaćanjem da je naše društvo do prije deset godina posjedovalo vrijednosti koje Zapad odveć nema. Mi smo bili stameni, pošteni, vrijedni ljudi. Za nas su zdrava pamet i zdravo tijelo bile temeljne vrline života. Server političke volje je projektovao takvog čovjeka! Čim su za komandnu tablu zasjeli robijaši, tumačeći demokratiju kao anarhiju, a ekonomski sistem kao pljačkaški, divlji kapitalizam – naš čovjek je survan u raspamećenost. Otud mu se nacionalni okviri lažno prikazuju kao spasonosni ram za sliku bezbjednog života. Rušenjem komunizma je srušen jedan politički nastran, ali socijalno podnošljiv sistem; no, nije uspostavljen nikakav sistem koji bi njegovao društvenu higijenu. Uzrok tome je shvaćanje da se demokratija završava, a ne da počinje sa rušenjem komunizma, te da je demokratija oslobađanje od svih zabrana, pa i onih prirodnih.
Posljednjih godina smo bili svjedoci nekoliko talasa inicijative da se legaliziraju lake droge. Čak su i neka zvučna politička imena podržavala taj besmisao. Ko vele, kad se može posred Holandije šišat hašiš, može i kod nas. Jerbo se u Holandiji ne bi tako plaho živjelo da se narod ne drogira po cesti. Bezbeli, čim se i mi počnemo drogirat familijarno, od unuka do nana, i kod nas će porasti standard. Ma iđi biži!
Laprdatorska je teza da bi se lagalizacijom hašiša narkomanija držala pod kontrolom, ili da bi bila manje privlačna. Šta bi se desilo da se legalizira pedofilija?! Kao da bi manijacima bila manje zanimljiva blud nad djecom?! Ne, naprotiv, legalizacija svake nastranosti vodi propagiranju te nastranosti! Narkomanija je nastranost za svako društvo koje ima pameti. U tom kontekstu, Holandija je komad budale.
Vazelinska računica
Kroz našu se javnost krpeljaju tzv. neovisni intelektualci. Oni su slučajno rođeni ovdje, a inače su iz Kopenhagena. Nastup im je jugošvapski. Oni znaju ono što mi ne znamo. Sve domaće im je seljačko, a sve stranjsko vrhunsko. Dolazak UNPROFOR-a su shvatili kao emancipaciju. Zapravo, oni su provincijalci, jer imaju kompleks porijekla. Najciktavije prostitutke su oduvijek regrutirane sa sela. Papanluk izvire iz potrebe da se pobjegne od sebe, da se bude globalizacijska kopija…
Na tom talasu, čini se, rođena je ideja da se u filmu Almira Imamovića tragedija Sarajeva svede na ratnu priču o dvojici pedera. Jebeš planetarnu tragediju Sarajeva, bitna je problematika pederskih čmarova! A zašto? Pa zato burazeru što hudi autor konta da bi mogao uloviti naklonost pederskog lobija, ne bi li mu dali kakvu svjetsku nagradu za to svođenje 200.000 smrti na vazelinsku patetiku. Intelektualni vrtiguzi će u ovom Imamovićevom projektu vidjeti evropeizaciju Sarajeva. Strasne ratne ljubavi za njih nisu progresivna tema. Žrtve još manje. Šupak je bitan!
Jevreji su snimili stotine filmova o holokaustu, ali im nije naumpalo da prave film o jevrejskim pederima u Aušvicu. Mi smo jedva snimili dva-tri filma koja stidljivo dotiču našu tragediju, ali smo se odmah dobavezali šupka, da pomoću tog odvoda za govna naslikamo najveći holokaust nakon Drugog svjetskog rata.
Pederske umjetnike ne zanima stvarnost u kojoj desetine hiljada bosanskih majki pomiluje fotografiju prije nego pokuša usniti svog sina. Makar da ga snom dotaknu. Šta li tek snivaju stotine hiljada bosanskih siročadi? Svaka bosanska žrtva ima san u kojem stanuje. Bosna čezne da se probudi bez bola. Da nam se vrate očevi…
Vratit će se. Na filmskom platnu. Kao pederi.
Br. 68, 27. XI 2002.