Šta ako više nikada BiH neće biti uređena na ideji ZAVNOBiH-a? Šta ako BiH zauvijek ostane pocijepana na srpsku i hrvatsku provinciju u pozadini? Šta ako je Bosna koja pamtimo, i volimo, već jučer postala stvar nepovratne prošlosti! Kakav je smisao života u sjećanjima?
Dvadest i peti novembar je za BiH što su i srce ili mozak za čovjeka. Bez ideje ZAVOBiH-a, Bosna je izgubljena. Ne postoji. Bosna ne može nikako drukčije postojati nego po slovu svoje samoodrživosti. Stavi čovjeku mozak majmuna, ili srce gliste, to više nije čovjek. Stavi u Bosnu vašingtonska i dejtonska rješenja, to više nije Bosna. Otud mi danas ne živimo bosansku stvarnost, već stvarnost velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske, tj. sporazuma iz Karađorđeva. Ovo što zovemo Bosnom, nije Bosna. Da bi ta gomila planina, rijeka, glava i trava bila Bosnom, morao bi sistem života biti uređen u duhu ZAVNOBiH-a, dakle – antinacionalizma i tolerancije kao vrhunskih vrlina u državnoj hijerarhiji vrijednosti. Na žalost, nacionalizam je i pisano i nepisano ustavno pravilo ove zemlje na kojoj je nekada postojala bosanskohercegovačka BiH.
Dani paradržavnosti
Već deset godina BiH živi bez svog duha. I ovaj je Dan državnosti obilježen samo tamo gdje su Bošnjaci u većini. A i tu stidljivo, jer minderska struktura ima animozitet prema historijskom datumu čiji su autori antifašisti; minderolozi bi radije slavili zelene legije i handžar divizije, koje su, kao i četnici i ustaše, bili konobari Adolfa Hitlera; zalud što je bošnjački nacionalni interes država BiH, koje nema bez antifašističke i antinacionalističke ideje; te handžarlije su, zapravo, sevep bošnjačke zagubljenosti, jer su svojim glupostima stvorili pometnju u patriotskim osjećanjima Bošnjaka. Ipak, Bošnjaci su se u dominantnoj većini otrgli od laži i obmana, razumijevajući antifašističku ideju kao srčiku svoga prava na život.
Srbi i Hrvati u BiH slave svoje paradržavne praznike, okopiljene pod zločinačkim okriljem, u vremenima agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima. Proslavom tih okupatorskih praznika, oni slave, dakle, odgajaju, zloduh agresije i genocida; proslave genocidnih praznika Republike Srpske i Herceg-Bosne u srži su suprotstavljena ZAVNOBiH-u, dakle, antinacionalizmu, toleranciji, a time i opstojnosti BiH.
Zalud je nadati se osloboditeljskoj budućnosti BiH sve dok na 76 odsto bh. teritorije žive paradržavni mehanizmi koji generiraju razaranje zavnobihske BiH. Ne boli toliko taj fašizam, koliko boli, i zastrašuje, ovdašnji mazohizam, ta paraliza patriotskom uma, općenito, svijesti da sa odumiranjem BiH i nama i našoj djeci ističe vrijeme, kao mogućnost da na svojoj zemlji odživimo život u ravnopravnosti i slobodi. Ovih 24 odsto teritorije odveć su postali predmet privatizacijskog interesovanja finalizatora građevine iz Karađorđeva. Nikako da razumijemo da Bosna ne može opstajati na polovičnim, nedorečenim, neprincipijelnim rješenjima. Samo bi povratak Bosne ideji ZAVNOBiH-a, antinacionalizma i antifašizma, na cijeloj bh. teritoriji, a čega nema bez ukidanja entiteta i mononacionalnih vlasti – mogao Bosnu vratiti kući. U protivnom, uskoro će se dan državnosti Herceg-Bosne slaviti i u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Goraždu… Baš onako kao što se državnost Republike Srpske danas slavi u Mrkonjić Gradu, na ognjištu ZAVNOBiH-a.
Zemlja ubijenog smisla
U paleti bosanskih racionalnih strahova najdominantniji je strah od preživljavanja ovih genocidnih rješenja nastalih na ubijanju bosanskog života. Uistinu, šta ako više nikada BiH neće biti uređena na ideji ZAVNOBiH-a?!! Šta ako će BiH zauvijek ostati pocijepana na srpsku i hrvatsku provinciju u pozadini?!! Šta ako će Bošnjaci biti ekonomski istiskani i sa ovih 24 odsto bh. teritorije?!! Šta ako je Bosna koja pamtimo, i volimo, već jučer postala stvar nepovratne prošlosti! Kakav je smisao života u sjećanjima? Vrijedi li odživjeti vrijeme koje nam je dato u obesmišljenoj domovini, ili, pak, pokupiti preostale godine i otići daleko, u jednu drugu obesmišljenost? Jedino smo mi koji nemamo alternativne domovine dovedeni u bezizlaz besmisla. Srbi i Hrvati imaju kristalno prljavo rješenje, za njih prirodno, logično, smisleno – dimenzija bh. uništenosti srazmjerna je dimenziji materijalizacije dogovora iz Karađorđeva. Stoga se samo Srbi i Hrvati osjećaju dobro u ambijentu antibosanske pometnje, jer je njihov velikodržavni cilj srodan atmosferi iz koje su prognani ZAVNOBiH, antifašizam, antinacionalizam, tolerancija, bratstvo i jedinstvo, općenito – bosanski duh.
O ZAVNOBiH-u, stoga, treba govoriti kao o klinički mrtvom ranjeniku. Što se vrijeme du(b)lje ukopava, veće su šanse da se klinička smrt osmrti, a manje da se ZAVNOBiH vrati u život Bosne. Mi se lagano navikavamo na pokoj naše Bosne, i na pasji život pod okriljem varljive nade da ćemo opet nekad biti ljudi s domovinom. Najmanje što možemo učiniti, iz poštovanja prema ljudskom liku Bosne, jeste da se glasno prisjetimo vrijednosti ZAVNOBiH-a.
Prisjetimo se… Povijesna zatemeljenost bosanske državnosti i multietnički karakter BiH bili su značajan argument u odbrani ZAVNOBiH-a od nastojanja da se BiH rasparča i podijeli između Beograda i Zagreba. Pored Odluke o konstituiranju ZAVNOBiH-a u najviše zakonodavno i izvršno tijelo BiH, donesena je i Deklaracija o pravima građana BiH kojom se narodima BiH prvi put u njihovoj povijesti pravno obezbjeđuje i garantira jednakost i ravnopravnost. Ideje naznačene u Mrkonjić Gradu svoju konačnu fizionomiju dobile su na Trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u oslobođenom Sarajevu, aprila 1945., čime je dovršena izgradnja sistema vlasti u BiH. ZAVNOBiH je potom prerastao u Narodnu skupštinu BiH, a Zakonom o narodnoj vladi stvorena je prva Vlada BiH. Prvi Ustav proglašen je 31. XII 1946. godine.
Br. 68, 27. XI 2002.