Naših pet minuta je trajalo sedam godina. Na sedmu godišnjicu Srebrenice napuštaju nas UN i SAD. Ostajemo u Republici Srpskoj. Ovo nalikuje na kaznu. Jer smo napustili sve naše Srebrenice, naivno vjerujući da je budućnost u zaboravu.
Samo se Božijom voljom mogla susresti godišnjica srebreničke tragedije sa danima u koje se iz BiH povlači Misija UN-a, uz najavu povlačenja američkog vojnog i mirotvornog prisustva u BiH. Zločinci se vazda vraćaju na mjesto zločina, pa i kalendarski. Vraćaju se i žrtve, ako nisu upamtile šta im se i zašto dogodilo. U dane koji zovu na pamćenje žrtava najvećeg masovnog masakra nakon Drugog svjetskog rata, nama se predskazuje ono što smo još u Dejtonu morali znati – da je Svijet gubav, krvoločan, bahat, primitivan, i da kao takav ne može biti dobrohotan nosilac naše sudbine; mi, kao i svako ljudsko biće, ovisimo od toga koliko umijemo pamtiti guje koje su nas izjedale. Pred nama je Srebrenica, kao i prethodnih godina, ali danas s bitnom razlikom; ako se prethodnih godina 11. juli mogao prezirati kao seljakluk, podrivanje demokratskih promjena, istine, pomirenja i povjerenja, e danas je taj fukarluk došao do kritične tačke: nema više. Vrijeme je da razumijemo da se naš usud nije pomakao dalje od Srebrenice. Zašto?
***
Sudbinska sigurnost Bosne i Bosanaca nije se pomjerila s mrtve tačke u odnosu na vrijeme pred agresiju na RBiH. Mi smo opet telad. Zalud desetine hiljada ubijenih, silovanih, obogaljenih, raseljenih. Zalud bol. Ništa nismo naučili, ništa upamtili. Dato nam je sedam godina kakvog-takvog mira da pokušamo političkim sredstvima stvoriti sigurnost za Bosnu i sebe. Nismo ništa učinili. Sedam godina je bačeno ni u šta. Sad je vrag došao po svoje, da nam opet naplati školarinu, a na nama je da li ćemo s kamatama učiti pravila opstanka, ili ćemo skončavati u ambijentu nestanka.
Sve što je božijom rukom stvoreno ima jasna pravila opstanka. Ljudski život traži iskustvo, učenje na greškama, uklapanje u okolinu, kako bi mogao funkcionirati. U protivnom, stižu opomene, pa kazne. Tako je i sa narodom, i sa zemljom. Ni Svijet, ni Bosna, ni Bošnjaci, ne uklapaju se u pravila univerzuma. UN su sudjelovale u zločinu nad Srebrenicom, a da za to nije procesuiran ni jedan od njihovih predstavnika; Kofi Anan je čak dobio Nobelovu nagradu za mir, iako je očita njegova odgovornost za Srebrenicu. UN su tri i po godine držale embargo na oružje bosanskoj Vladi, što je suprotno Povelji UN-a, i što ima konkretno značenje saučesništva UN u genocidu i razaranju bh. multietničke paradigme. Računi za počinjeno zlo uvijek stižu s kamatama. Širom Svijeta su izbijala krizna žarišta čiji se faktor nasilja ugledao na krhkost međunarodnih principa smrvljenih u Bosni. Svjetska hipokrizija, po kojoj je zločin negdje zločin, a negdje antiterorizam, prelila se u druge dijelove Svijeta i uzdrmala novi svjetski poredak.
U tom pravilniku zločina i kazne lakše ćemo razumjeti sami sebe; nas je odsustvo unutarnjeg morala, upravo na godišnjicu Srebrenice, vratilo pred novo suočenje sa bolom, ne bi li možebit shvatili kako se od svoje sudbine, date drugima na punomoć, nikud ne može pobjeći.
***
Danas je valjda i pticama pod džamijskim krovovima jasno da je državno rukovodstvo RBiH trampilo Srebrenicu za obruč oko Sarajeva. Brojni dokazi, koincidencije, nevjerovatnosti, svjedoče da je rukovodstvo SDA do grla uronjeno u trgovinu koja je izmakla kontroli. Bilo je, navodno, dogovoreno da četnici osvoje Srebrenicu, a ljude puste prema Tuzli. Pošto su već dotad Karadžić i Mladić promovirani kao zločinci, oni su iskoristili lakovjernost bošnjačkih debila i masovnim likvidacijama ih uvukli u saučesništvo u zločinima. Na isti način su u zločin uvučeni i međunarodni faktori, a poglavito francuska Vlada, koja je bila izvršni producent ove trgovine sa neplaniranim posljedicama.
(…)
Ta sila univerzuma koja nam vazda potura kontrolne iz sudbinske matematike posebno je osjetljiva na one koji su pred iskušenjem da se odupru zlu. Dakle, nisu u našim životima sporni nosioci zla, oni su svakako jahači apokalipse, sporni smo mi koji smo imali obavezu da nešto učinimo sa krvavim iskustvom. Da naučimo. Bosanske žrtve su preživjele Bosance obavezivale na misiju. Ignorirati to iskušenje, znači dovesti se u poziciju da ti se do u nedogled ponavlja isti sudbinski obrazac. Malo bi se koji magarac dvaput opekao, recimo, na užarenu ringlu. Malo koji civiliziran narod ne bi uočio svoju šansu, upravo na tome što su mu svi, i pred Bogom i pred Svijetom – dužni. Umjesto da narednih stoljeća svakog jutra svima nabijamo na nos to što su nas izložili genocidu, mi smo krenuli po Svijetu da se izvinjavamo zato što smo bili ubijani.
(…)
Temeljni krivac za procese bošnjačkog poganjenja bošnjačke žrtve jeste bošnjačka inteligencija! Narod ne mora znati čitati ni redove, ni između redova, ali Bošnjaci imaju ljude koji razumiju sve o čemu govorimo. Zašto oni šute? Zato, burazeru, što su kupljeni k’o zadnje prostitutke, zato što su strašljivi k’o šumski zečevi, zato što sa papirom na kome piše da su doktori, profesori, titulaši – bošnjački narod može obrisat dupe. Njihov intelektualizam ničem ne vrijedi, jer ova zemlja od tih slova nema nikakve koristi. Oni su bili dužni organizirati akademsku pamet u dijalog, odrediti strategiju, prepoznati udare i odrediti odbrane, kako se Bošnjaci ne bi doveli u poziciju da ih se Srebrenica tiče koliko i avionska nesreća u Bangladešu.
***
Zato nas evo iznenada pred vratima svoje tragične priče. Naših pet minuta trajalo je sedam godina, u kojima smo, slušajući i slaveći Cecu Ražnjatović, pokušavali pobjeći od žrtava, od bola, od nedoraslosti. Umjesto da smo razumjeli da nam je dejtonski mir dat da ucjenjujemo, zanovjetamo, tersimo, i da bučno tražimo bosansku Bosnu, u interesu stabilnog mira, ustavnog ukidanja genocidnih rezultata kojima se podriva, recimo, stabilnost Balkana. Mogli smo se do mile volje pozivati na Srebrenicu i obavezivati kojekakve Petriče na šutnju, i na našu demokratsku i civilizacijsku volju.
Pošto nismo ništa tražili, pošto smo se kurvali u raznim pozama, stanje je ostalo po mjeri dogovora iz Karađorđeva. Ovog časa više nismo bitni. Amerika se povlači, povlače se UN, ostajemo sa podijeljenom Evropom koja će preko naših grobova mjeriti svoje jal srpske, jal hrvatske interese. Evropa će stabilnost BiH graditi na titranju Republici Srpskoj. Što se njih tiče, ovdje bi dobro došao još jedan rat, da konačno nestane bošnjačkog problema sa krstaškog lica Evrope. Da nas se konačno kutarišu. Iskustvo nas uči da se mir začas može okrenuti u rat, i to nikad ne treba zaboraviti. Ne zbog rata, već zbog mira, jer je priroda uređena tako da slabi bivaju magnet za agresivne. Onoliko koliko smo spremni da se odbranimo, toliko će biti manje šanse da nas se opet napadne. Činjenica je da danas i vojno i mentalno ličimo na istopljene čvarke u crijevima Predraga Gojkovića Cuneta.
***
Srebreničke tragedije se, stoga, ne treba prisjećati u formalnom značenju, jer je to odveć degutantno u odnosu na sve što bi Srebrenica u našim životima morala biti. Kad znamo da je od Srebrenice napravljen ogavan biznis, da su se na tzv. humanitarnoj pomoći bogatili upravo oni koji preziru i ignoriraju srebreničku golgotu, onda je uistinu isprazno 11. jula samo se pomoliti za duše ubijenih. Treba govoriti! O tome šta nam mora biti Srebrenica, a šta nam danas Srebrenica nije. Jer ako svoje opoganjene duše ne očistimo suštinom Srebrenice, njenim značajem za našu sve neizvjesniju budućnost – neće nam biti spasa. Da bismo opstali, mi moramo postati ono što higijena prirodnih zakona od nas traži. Mi moramo biti Srebrenica, da nam se Srebrenica više nikad ne bi dogodila.
Br. 56, 10. VII 2002.