Ljiljan

Dejtonski genocid

Šejtanske sluge i intelektualni gorostasi

Pedeset i osam vodećih američkih intelektualaca, od Francisa Fukuyame, do Samuela Huntingtona, objavilo je svoj Memorandum, pod naslovom What We’re Figting For – Za šta se borimo, čime je stalo iza antiameričke politike američkog predsjednika Busha Jr. Bilo bi logično da se intelektualizam stavlja na stranu kritičkog odnosa prema politici, ma kojoj, umjesto što pristaje da podanički služi ideologiji, i to onoj koju sprovodi lider sa mozgom vrapca u tijelu dinosaurusa. Zapadna Evropa je već izgradila kritički stav prema deamerikanizaciji SAD. Jedina nada da će se Amerika vratiti Americi bilo je uzdanje da bi se američki intelektualci, poput Susan Sontag i Naoma Chomskog, mogli suprotstaviti uništavanju demokratskih i humanističkih vrijednosti SAD. Ta krhka nada danas je još tanja. Onaj ko bi da glasno kritikuje antiameričku politiku američkog Predsjednika danas u SAD može biti osuđen na smrt. Može i u Bosni, kao globalnoj koloniji. Otud treba tumačiti šutnju u Hitlerovoj Njemačkoj, Miloševićevoj Srbiji ili Tuđmanovoj Hrvatskoj, i stostruko cijeniti one intelektualne gorostase koji su imali hrabrosti i snage da ne odšute na zlo. Zbog takvih se Zemlja još uvijek okreće.

Ples na ledu hipokrizije

Zamislite kad bi na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu neki bosanski političar podsjetio na Srebrenicu, Markale, Keraterm, na desetine bh. stratišta, kao i na činjenicu da u BiH postoji genocidna Republika Srpska, kao zlodjelo onih kojima se sudi za ratne zločine? Ta bi Olimpijada odmah bila zamandaljena, a političar smijenjen. Američki je Predsjednik, kao i Hitler u Berlinu 1936. godine, iskoristio svečanost otvaranja ZOI za promociju svojih ratnih ciljeva. Pa i direktnije od toga. Jer to nije bio tek pomen na žrtve terora, već zazivanje rata. Ovog upitnog rata. Olimpijski komitet nije reagirao. Ko god bi kritikovao američkog firera za vojno-političku zloupotrebu sportskog događaja, izletio bi naglavačke iz svoje karijere. Niko se nije pobunio ni protiv patetične trivijalizacije uspomene na žrtve od 11. septembra, od strane autsajderske američke klizačice Sare Hjuz, koja je na taj račun osvojila zlatnu medalju. Njen esmeraldični ples je bio posvećen žrtvama iz TWINS-a. Žiri je tako bio prisiljen da Saru Hjuz ocijeni najvišim ocjenama, iako su Irina Slutskaja i Michael Kwon bile apsolutne favoritkinje. Ko im je kriv kad ne plešu po ledu u ratu protiv terorizma! Kad vidimo kako licemjerno funkcionira naša okupirana planeta, zašto se onda čuditi nekim ovdašnjim autorima koji pišu hvalospijeve o Petritschu, Lagumdžiji & Kvinsling Company.

Srbija je legalni hajduk

Nakon bošnjačkog lidera Lagumdžije i visoki nam je predstavnik Wolfgang Petritsch posjetio Beograd. Izuzimajući razne fraze, jedino je upečatljiva ostala izjava srbijanskog premijera Zorana Đinđića koji je rekao – da bi hapšenje ratnih zločinaca moglo destabilizirati Srbiju. Taj ipak nije odmakao dalje od Pala gdje je sa Radovanom Karadžićem žderao vola! Đinđić nije mogao zveknuti gori šamar Lagumdžijinoj snishodljivosti: eh eto ti sad dobrosusjedskih odnosa! Đinđić je faktički javno priznao da Srbija štiti ratne zločince, što već godinama destabilizira i BiH i region. Kakvu to budućnost zamišlja Srbija, ako se njena stabilnost bazira na zaštiti ratnih zločinaca? Jasno je: zločinačku, velikosrpsku, miloševićevsku budućnost. Tu dolazimo do Tužbe BiH protiv SRJ, koja je ključni momenat za budućnost BiH. Pošto Srbija ne snosi nikakve posljedice za počinjene zločine, logično je da nema nikakve odgovornosti spram međunarodnog poretka. Kad bi pred Svjetskim sudom pravde Srbija bila osuđena za genocid, kad bi morala uplatiti 100 milijardi odštete na račun BiH, tada bi se itekako povinovala imperativima međunarodnog prava. Ovako, Srbija je legalni hajduk. Ponajviše zahvaljujući Zlatku Lagumdžiji i njegovim međunarodnim mentorima, koji na ime tzv. dobrosusjedskih odnosa blokiraju realizaciju Tužbe BiH protiv SRJ za genocid. Njemačka može biti dobar susjed svima kojima je nanijela zlo, jer sve svoje nacističke račune i dan danas plaća. Dok Srbija finansijski i moralno ne iskiše za sva zla koja je činila, zalud nam je pričati o dobrosusjedskim odnosima.

Šumadijski bal vampira

Skupština Srbije donijela je Odluku da se 15. februar slavi kao Dan državnosti, u spomen na 1835. godinu i ustanak u Orašcu. Umjesto da praznik državnosti proslave kao i priliči svim evropskim nacijama, Srbijanci su u šumadijskoj kaljuži, u nekakvoj crkvi, priredili maskenbal na kome su glumci izigravali borbu protiv Turaka. Provjereni (ne)prijatelj Bošnjaka, Zoran Đinđić, u pratnji raznih funkcionera, aplaudirao je na glumačka arlaukanja, tipa: Turci ovde doći neće! Cijela manifestacija je prošla u zazivanju obračuna sa Turcima, što će reći sa preostalim muslimanima, tj. nama. Na ovom balu vampira bio je prisustan i vladika zvorničko-tuzlanski Vasilije Kačavenda, za kojeg su srbijanski mediji pohvalno izvijestili da je – s Radovanom Karadžićem udario državnost Srba u Bosni. To je isti onaj pop što svako malo dođe u Tuzlu da napuni crkvu pravoslavnim vjernicima, kojima govori o miru i toleranciji, kao da nije blagosiljao masovne bošnjačke grobnice i ledine na kojima su bile džamije. Jednostavno, treba razumjeti da se srpski nacionalni duh ne može prilagoditi civilizaciji, jer je utemeljen na genocidu nad muslimanima. Njega je moguće jedino urazumiti zakonom sile. Tek kad Srbija bude iz nacionalnog budžeta godinama izdvajala ogromna sredstva zbog klanja muslimana i razaranja BiH, postojaće mogućnost da se zlo ne ponovi. Srbija danas nema ni jednog jedinog razloga da vjeruje da je počinila zlo. A da li Bosna ima razloga da vjeruje da je pretrpila zlo, da je osjetila bol, da živi neprebol?

Sjećamo li se 16.693 ubijene djece?

Kad bi u bilo kojoj evropskoj zemlji grupa manijaka poklala 200.000 mačaka ili kakvih drugih živbiljki, odmah bi se u spomen na taj pomor izgradio spomenik, a događaj bi se zapisivao i prenosio s koljena na koljeno. Nama su što srpski a što hrvatski fašisti pobili preko 200.000 ljudi, što za 1350 dana agresije, kako izračuna Rifat Karić, iziđe po 150 žrtava dnevno. Ranjeno je 480.000 civila, što je dnevno bivalo oko 330. Prognano je 2.500.000 ljudi, što je dnevno oko 2000 obeskućenih. Pišu li ove činjenice i na jednom bosanskom zidu pamćenja i plača? Ne pišu. A zašto ne pišu? Zato što imamo vlast koja na zaboravu genocida gradi svoju političku podobnost. Nema goreg grijeha od sudjelovanja u zatiranju tragova zločina! Od ove kvislinške vlasti mi definitivno ne možemo očekivati da institucionalizira pamćenje na žrtve genocida. Na taj korak treba podsticati institucije koje bi još mogle imati svijesti i savjesti da se odupru ovom hajvanluku u kome skončavamo. Jer samo se hajvan može oglušiti na činjenice da je u genocidu ubijeno 16.693 djece, a da je 1821 dijete ostalo trajni invalid! Dakle, hajmo u Sarajevu napraviti spomenik dječijim smrtima, i na tom dugačkom zidu uklesati 16.693 imena! (Nek’ i Petritsch i Lagumdžija sa tog mjesta kreću za Beograd!) Neka se izvole sastati Preporod, VKBI, Kolo 99 i ko god hoće da nam kažu šta o tome misle! Sarajevo bi moglo imati i spomenik žrtvama snajperista. Zar se može ostati gluh na činjenicu da je 1100 Sarajlija izgubilo živote od snajperskih hitaca? A od toga su 60 odsto bila djeca. Sramno je to što ćemo za mjesec dana dočekati desetu godišnjicu genocidne agresije a da nemamo mjesta na kome bi časno stali pred imena svih žrtava genocida. Zreli smo da nam se zlo ponovi.

Zapad koči demokratiju u BiH

Konačno je jedan od ljudi kojima vjeruje tzv. alternativa, prof. Ivo Banac, pogodio u sridu problema: Zapad sudjeluje u kočenju demokratizacije BiH – rekao je Banac. Tačno, profesore! Zapad je jedini krivac ne samo sa kočenje, već i za razvaljivanje i ono malo demokratije u BiH. OHR i OSCE su uspostavili boljševički politički i medijski sistem. Njihovi politički poslušnici mogu nemilice pljačkati, ali im pravosuđe i policija ne mogu ništa. Zato, profesore, što i međunarodni činovnici u BiH žive od pljačke ove države. Njima boljševički sistem ne služi da bi suzbili nacionaliste i razaratelje BiH (što bi svaki demokrata podržao!), već da bi lakše pljačkali uz pomoć kvislinga i mafijaša iz SDP-Alijanse. Uz to, njihov cilj nije obnoviti multietničku BiH, već podijeliti BiH po dogovoru iz Karađorđeva. Zbog toga su OSCE i OHR, a postoje egzaktni pokazatelji, u predizbornoj kampanji pomogli pobjedu s&h nacionalista, jer je s&h apartheid jedini način da se Bošnjaci NE VRATE na 76% bh. teritorije. Pomognuta je pobjeda SDP-Alijanse samo na teritoriji gdje su Bošnjaci u većini, kako bi i kusur bh. imovine bio opljačkan od vjerski podobnog kapitala. Cilj je ekonomski i politički obezglaviti Bošnjake (trećina pobijena, trećina raseljena, a preostala trećina nije ni bitna), zatrti bh. multikulturalnost, kako bi se ova zemlja podijelila između Srbije i Hrvatske. Zapad računa da su Bošnjaci faktor nestabilnosti BiH i da će njihovim zatiranjem trajno riješiti taj problem koji nije postojao, već je nametnut ratnim zločinima. Zapad, profesore, vodi istu antibosansku politiku koju je vodio za vrijeme oružane agresije. Ta agresija je danas mirnodopska, ali sa istim posljedicama: raseljavaju nam se ljudi, pljačka nam se imovina, dokusuruje nam se biće Bosne…

Genocid je šutnja o nastavku genocida

Kad bi u bilo kojoj evropskoj zemlji 20.000 ptica odlučilo da se zauvijek iseli nekud, sva bi se zajednica digla da ih moli da ostanu; vlada bi nudila im popravi uvjete života, da ukinu avione ako treba, djeca bi nosila transparente sa napisima: Molimo vas letite našim nebom, a pjesnici bi skladali stihove u ptičiju čast… Eto, kod nas je iz Goražda nestalo 20.000 ljudi, i – nikom ništa. Prvi je Ljiljan u septembru prošle godine objavio reportažu o Goraždu, sa ovim stravičnim podatkom, a prije neki dan je i Oslobođenje na naslovnici donijelo priču o umiranju Goražda. Tu se okončava pogođenost našeg društva zbog gubitka još 20.000 ljudi. Podsjećanja radi, broj stanovnika Goražda je od 1996. gotovo prepolovljen. Od nekadašnjih 46.000 ljudi, ostalo je 26.000, a 20.000 je otišlo uglavnom u prekookeanske zemlje. Znalo se desiti da dnevno ode po 45 Goraždaka. Otvorena su nam dva pitanja: prvo, ko to stoji iza nastavka genocida nad Bošnjacima, ekspresnog dobijanja useljeničkih viza i organiziranog raseljavanja Bošnjaka po Svijetu?; drugo, majka mu stara pa zar smo baš toliki debili da nas ne zanima gubitak 20.000 ljudi? Ako se brecnemo na ovu drugo pitanje, lako ćemo naći odgovor i na svako drugo. Činjenica je da dosad, izuzev ova dva-tri novinska teksta, nismo ni od koga čuli alarmantno upozorenje zbog umiranja Goražda. Šute svi koji bi trebali govoriti. Haman ne razumiju da je prešutkivanje genocida ravno samom genocidu.

Bošnjaci kao objekat svoje sudbine

Sav je život pletenica paradigmi, vezen od tipiziranih dramaturških obrazaca koji se ponavljaju u različitim dekorima. U istu ravan može stati prvi gol na utakmici, prvi zadati udarac u tuči, napad kao najbolja odbrana, itd., što svjedoči da onaj ko ima inicijativu obično prvi pogađa i da je u strateškoj prednosti. Bošnjaci su kroz povijest vazda bili objekat svoje sudbine, a ne subjekt koji, pri punoj svijesti o historijskom usudu, pokušava kreirati sudbinski put. Zbog toga smo vazda bili na gubitku. Vrijedilo bi makar pokušati imati inicijativu. I onako se nema šta izgubiti. Jer ne može biti gore.

Broj 476, 4. – 11. III 2002.

 

Kalendar

Mart 2002
P U S Č P S N
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

Arhiva

Kategorije