Ko tebe pendrekom, ti njega slamom
U domaćoj je radinosti izvršena savršena medijska priprema za kažnjavanje Bošnjaka. U mjesec dana se proizvelo toliko laži i insinuacija o uvezanosti Bošnjaka sa tzv. islamskim terorizmom, da je tu istina gotovo nemoćna. Doduše, ovim lažima malo je ko suprotstavljao istinu. Smatrali smo da se istina podrazumijeva. Uglavnom smo bili zbunjeni ili preplašeni dok nam se prikazivao film o Bin Ladenu u Bošnjaka. Nije bilo odlučnog nacionalnog odgovora (n)ovoj antibošnjačkoj kampanji, koja se još u startu mogla pročitati kao strategija. Danas smo k’o otpala kruška zreli da nam se dogodi svako zlo. Spremni smo iskajavati nerazumljiv grijeh. Da imamo svoju nacionalnu akademiju nauka i umjetnosti, koja ne bi isključivala naše sudjelovanje u krovnim institucijama, bošnjačka bi pameti umjela promišljati odgovore na ove opasne konstrukcije. Ali, mi imamo nekoliko nacionalnih institucija od kojih je svaka imala dužnost reagirati. Umjesto reakcije, naše su institucije mlatile praznu slamu, kao da smo na zelenoj grani. I političke stranke su se glupirale u slavu rezanja grane na kojoj se sjedi. I šta danas imamo kao rezultat? Kad bi se ponovila 1992. niko ne bi ni prstom mrdno da osudi genocidna stradanja Bošnjaka. Smatralo bi se da smo to zaslužili, kao i narod Afganistana. Znaju to jako dobro oni što vjeruju da rat protiv Turaka još nije završen. Dovoljan razlog da se zabrinemo za svoju sigurnost, i budućnost.
Inspiracija za osvajanje slobode
Ako u demokratsku javnost spadaju oni što javno govore, onda je posve sigurno da američko-britanski napad na Afganistan nema podršku zapadne, a pogotovo ne istočne javnosti. Uostalom, protiv napada na Afganistan održavaju se javni protesti i na Zapadu i na Istoku. Posljednjih sedmica su ispisane hiljade analitičkih tekstova u kojima ugledni autori nizom argumenata objašnjavaju svu pogubnost ove akcije. Na nekoliko logičkih tačaka dokazuje se da je američki novi rat u startu izgubljen. Riječ je o ishitrenoj i maloumnoj odmazdi, a ne o borbi protiv terorizma, koja zahtijeva mnogo više pameti, samokritičnosti i morala. Otvoreno je pitanje: da li je američka odmazda dosegla tačku na kojoj postaje istoznačna Bin Ladenovom terorizmu? Izbacivanje aviobombi na civile i humanitarnih paketa za civile najbolja su ilustracija moralne propasti ovog rata. Svjedoči o tome i razaranje bolnice u Heratu. Uočili su to i njemački nobelovac Ginter Gras i filozof Piter Sloterdajk, koji su zbog svojih kritičkih stavova, od njemačkog ministra policije Ota Šilija, optuženi sa antiamerikanizam. I Gras i Solterdajk su se oštro suprotstavili ministru policije, braneći pravo na slobodu promišljanja. Kad se jedan nobelovac, zaštitni znak njemačke slobode, može naći na udaru režima, šta tek može očekivati ma koji bosanski smrtnik ako pokuša izreći svoje mišljenje. Tim prije što je sarajevska vlast inkvizicijski pomahnitala u potrebi da izmišljotinama dokaže antiterorističku kooperativnost. Oni ne razumiju da su boljševičke stege veoma inspirativne za osvajanje slobode.
Poltronski koncert za žrtve terorizma
Gromoglasno se za 1. novembar, u Skenderiji, najavljuje koncert bh. umjetnika u pomen žrtava teorizma, u Bosni, Njujorku, Vašingtonu i Svijetu. Koncert je prvotno bio namijenjen samo američkim žrvama, a onda je neko mudar došanuo organizatorima da nije pametno izuzimati 200.000 bh. žrtava. Tada je počinjen još drastičniji gest hipokrizije i poltronstva. Umetnuta je i Bosna. Bosanske žrtve terorizma su preko domaće štele dobile zapadni pasoš, jer su metnute u društvo sa Amerikancima. Izezete su iz konteksta palestinskih, afganistanskih, iračkih i drugih sudbina istočnih naroda koji su žrtve terora, a čije se smrti na Zapadu smatraju manje vrijednim. Opet smo polupali lončiće. Nisu njima naše žrtve k’o njihove! A nama njihove jesu k’o i naše. I treba da su, jer svaki insan na ovaj svijet dolazi, i snjega odlazi, tek kao čovjek. No, naši su ljudi bezmalo četiri godine rahat ubijani, a nikome nije naumpalo da osnuje antiterorističku ili antigenocidnu koaliciju. Naši, uglavnom muslimanski životi, Zapadu su bili nalik na živote komaraca, muha i ostale gamadi. Taman onako kako se mi danas odnosimo prema nevinim životima Palestinaca, Afganistanaca ili Iračana. Svjedoči o tome i ovaj koncert u kome su svi manje vrijedni narodi strpani pod žrtve terorizma u Svijetu, dok se za američke žrtve zna odakle su. Oni su iz Njujorka i Vašingtona, a Palestinci ili Afganistanci su, ‘nako, iz Svijeta. Bosna bi bila velika zemlja, a njeni umjetnici veliki ljudi, da su imali moralne snage da prirede koncert u pomen žrtava terorizma u Americi, Agfanistanu, Palestini i Bosni. Najmanje što se moglo učiniti jeste da se u ovom komemorativnom povodu ne pominje porijeklo žrtava terorizma. No, očito je da je povod više političke i poltronske, a manje humanističke i moralne prirode.
Alijansa u raljama apartheida
U Orašju je SDP organizirao javnu tribinu pod naslovom 200 Alijansinih dana vlasti, na kojoj je federalni ministar o(d)brane Mijo Anić govorio i o vojnom pitanju u BiH. Bilo bi logično da je ovaj ministar Alijanse zagovarao futurističke ideje, pošto se Alijansa prikazuje kao alternativa silama dezintegracije. No, Anić je ideju o jedinstvenoj bh. vojsci objasnio tek kao formalističku potrebu, rekavši da je novi ustroj vojske bitan kod predstavljanja države u svijetu. I vojsku ćemo, kao i državu, dobiti na papiru, a u stvarnosti ćemo imati tri etnonacionalna aparata. Anić time smatra da jedinstvena vojska nije potrebna opstojnosti bh. države, što potvrđuje i njegova vizija da bi buduća vojska BiH trebala imati tri komponente. To je isto kao kad bi biciklu promijenili točkove i kazali da smo učinili demokratske promjene. Da li današnje tri vojske u BiH zvali komponentama, ili po njihovim imenima – u suštini je isto. Valjda je blizina hrvatske granice ministra Anića nagnala da izvali i apartheidsku garanciju, da se u jedinstvenoj bh. vojsci – neće miješati vojnici iz sadašnjih vojnih postrojbi. Jerbo, ako bi se miješali Hrvati sa Bošnjacima, mogao bi biti ugrožen hrvatski identitet. Hrvati su ti jedino sigurni ako se ne miješaju. Tako su govorili i Hitlerovi Nijemci. Miješanjem se smatra i stojanje u istom stroju. U domu zdravlja. U školi. U porodilištu. Separacija je majka nacističke groznice. Alijansa i kad bi htjela nema snagu da se suprotstavi našminkanim sljedbenicima Mate Bobana. Zašto? Zato što više nema rezervnih Hrvata.
Ulično nasilje kao nastavak agresije
Posljednjih je sedmica na ovom frtalju Bosne eskalirao provalnički kriminal. U tom kratkom periodu najmanje je desetak poznanika iz mog okruženja bilo žrtvama provalnih krađa. Amili su obili stan u Sarajevu, Bati su iz pasata pokupili kasetofon, Zinaidi su kamenom razbili staklo na kolima i uzeli jaknu, Omeru je obijena vikendica… Naše se društvo nalazi u stanju agresije na imovinsku sigurnost građana! Ako su desetak mojih poznanika bili žrtve ovog nasilja, onda se broj žrtava provalnih krađa mjeri desetinama hiljada. Za dnevni bilten o provalnim krađama trebala bi jedna podebela novina. Armija provalnika nas, kao u kafkijanskom ambijentu, stalno posmatra ne bi li se udaljili od svoje kuće, automobila, bilo čega što se može ukrasti. Ljudi zapadaju u masovnu psihozu opreza! Da li nam se ovo događa slučajno? Eskalacija provalnih krađa nastupila je zbog nesputanog širenja kriminala, korupcije, narkomanije i estetike nasilja među mladima. S jedne strane, IPTF je svezao ruke našoj policiji, a s druge, policija je pod prismotrom politike, koja je uvezana u sistem (zaštite) kriminala. Nasilje, narkomanija i alkoholizam su najkraći put da se razori i obezglavi bošnjačka porodica. Tada će nestati i bosanska ambicija! Sa patriotskog stanovišta, eskalaciju svakovrsnog nasilja bi trebalo razumjeti kao agresiju na BiH, jer se vanjskim instaliranjem unutarnjeg razaranja zapravo razara društvo bez čije opstojnosti nema ni Bosne i Hercegovine.
Džamije ni na nebu ni na zemlji
Ministarstvo urbanizma RS naružilo je općinske vlasti u Bijeljini što otežu sa izdavanjem papira za izgradnju pet džamija koje su porušene 1993. godine. Kakva je razlika između obnove i(li) izgradnje džamija. Obnova podrazumijeva rekonstrukciju oblika porušene džamije, a izgradnja je mnogo fleksibilnija. Ovom osjetljivom pitanju se u našoj javnosti ne posvećuje pažnja. Ako na mjestu bijeljinskih džamija nekada budu izgrađene džamije nalik na one u Saudijskoj Arabiji, to će biti priznanje da smo na ovim prostorima došljaci, strano tijelo, slučajnost. Samo bi precizna rekonstrukcija porušenih džamija svjedočila o našem povijesnom i kulturološkom kontinuitetu. Na žalost, i u Brčkom, i u Stocu, i u Trebinju, i u Varešu, i drugdje, projekti za izgradnju porušenih džamija imaju sasvim drugo značenje od onog koje bi trebalo da svjedoči o bošnjačko-muslimanskom identitetu. Zašto je to tako? Našim dušebrižnicima nije bogzna stalo da našeg bošnjačkog identiteta, već samo do muslimanskog, a taj muslimanski oni žele prilagoditi svojoj islamskoj tradiciji. Oni će dati pare za izgradnju džamije saudijskog, ali ne i bosanskog tipa. Onaj ko daje pare taj ima pravo i na egomaniju. Umjesto da rekonstruirana džamija svjedoči o svome graditelju od prije 400 ili 500 godina, a time o i bošnjačkom kontinuitetu, džamija će nositi ime nekog ovovremenog kralja, carice i njihove familije. Islam u Bosni će time dobiti simbolični znak 21. stoljeća, dakle pojave koja se ovdje tek instalira. To je isto kao kad bi na mjestu Starog mosta napravili jednu velelijepnu kontrukciju od željeza, stakla i raznih džidža, koja ne bi ni o čemu svjedočila osim o mogućnosti da se mostom pređe preko Neretve. Tako i ove saudijske džamije svjedoče da se u njima propovijeda islam, ali to nema nikakve veze sa bošnjačkim identitetom i tradicijom.
Biti ili se skriti
Za naše društvo uvijek je praznik kad Dnevnik BHT ugosti nekog umjetnika. Čini se to kao tračak nade da ova država počinje razumijevati da jedino zbog duhovnosti JESMO, i da duhovnošću najuvjerljivije možemo komunicirati za Svijetom. Nastupi umjetnika u centralnim informativnim emisijama su užasna rijetkost. I uglavnom privilegija ponekog sarajevskog umjetnika. Ovisno od halke. Eto, nedavno je gostovao reditelj Dubravko Bibanović, u povodu premijere Hamleta. Reditelj je lijepo govorio u procesima gubitka bh. identiteta, i o intelektualnoj pasivnosti spram tih procesa. A onda je, koji mu vrag bi, izvalio jednu bibavu misao. Govoreći o mogućnosti gostovanja Hamleta u inostranstvu, reditelj je otprilike rekao kako nas vani ne može predstavljati naš folklor i narodna duhovnost, dakle ono po čemu se prepoznajemo, već nešto što stranci mogu da razumiju, dakle ono što potiče iz tog stranjskog svijeta. Zar baš? Da je Markes tako razmišljao nikada ne bi bio Markes. Niti bi Singer bio Singer. Trudili bi se da oponašaju Agatu Kristi kako bi ih razumjeli. A tada ne bi imali ni imena ni prezimena. Oni vrijede jer imaju svoje, a ne tuđe značenje. I Bosna u kulturološkim komunikacijama vrijedi tek kao znak raspoznavanja, a ne kao kopija nečega što već postoji u tuđem identitetu.
Broj 458, 29. X – 5. XI 2001.