Osjetite li ovu tišinu? Boli, u vražiju mater, boli umirati sa vlastitom zemljom. Ta smrt je k’o zemlja teška, teža od svake ovozemaljske smrti. I još je teža time što šutimo, k’o hajvani u klanici.
Useljavanje Slobodana Miloševića u Hag bilo je veći događaj za vascijeli svijet nego za nas. U noći kad mu se dohakalo, moćne satelitske tv stanice su otvorile specijalne programe. Govorilo se o zločinima Miloševićeve Srbije. Pošto smo mi u komercijalnoj fazi istine i pomirenja, kod nas su se emitirale narkotičke meksične sapunice. Zašto u BiH, koja je temeljna žrtva Miloševićeve žive Srbije, nije bilo normalnog medijskog odgovora? Zato što bi nas otvaranje dublje rasprave o Miloševiću dovelo do heretičkog pitanja svih bh. pitanja: Kako se može suditi nekome za ratni zločin, a ustavno uvažavati ono što je zločinom postignuto? Kakva je razlika između bitka genocidne Republike Srpske, i optužnice protiv Miloševića, Karadžića ili Mladića? Razlike nema! Republika Srpska je živi međunarodni spomenik ubistvima i progonima na etničkoj osnovi. Nemoguće je suditi pojedincima za njihova zlodjela, a priznavati rezultate tih zlodjela. To je posve isto kao kad bi u ubistvu iz koristoljublja odvojili ubistvo od koristoljublja; ubica legalno dadne svojoj hanumi opljačkanu lovu, i ode da odgovara za ubistvo. Državi Bosni i Hercegovini treba vratiti pola njezine genocidno okupirane teritorije, jer samo će tako procesi za ratne zločine dobiti smisao. A ni tada u cjelosti!
Stoyanka Maycca džabe told: Fuy & caca
Međunarodnoj zajednici je stalo da formalno popegla pravo i pravdu. Zato je cijela priča o BiH svedena na hapšenje ratnih zločinaca. Ali ne i na ukidanje njihovih ratnih (zlo)djela, koja imaju ustavni karakter. Ali ne i na traženje istinske kazne za genocidnu agresiju na BiH, kojom treba kazniti državu agresora. Nije Milošević vršio privatna ubistva. Iza angažmana srbijanskih ubica stojala je država. Niti će Milošević iz svog šlajbuka izvaditi deset milijardi dolara da nam plati ratnu odštetu. Kao što ni mrtav Hitler i dan danas ne isplaćuje odštete svima koje je tlačila nacistička Njemačka. Švabe to i 56 godina poslije Nirnberga poslušno kišu iz svog džepa, za zločinačke cehove svojih smeđih djedova. Toliko su školarine platili da im više nikad neće naumpasti da mašu rukama.
Pod razvratnim pritiskom OHR-a i OSCE-a, i uz pomoć kojekakvih slagumdžija, naša zemlja izigrava degena. Sve što nam je pobijeno i uništeno svelo se na stotinjak optužnica i na nekakve usijane tintare koje će se hladiti u haškoj hladovini. Može li mrtvima biti lakše zato što će Milošević ostatak života provesti u zatvoru? – pita se komentator zagrebačkog Jutarnjeg Željko Ivanjek. Ne može, vala, ni živima! Sve dok ne bude realizovana Tužba BiH protiv SRJ, i dok se u parama ne naplati ratna odšteta, na kojoj možemo graditi političku, ekonomsku i moralnu rehabilitaciju i satisfakciju – Hag će biti nedovršena priča. Kakve veze sa suštinom ima tih 40 procesa koji su u toku, ta četiri osuđenika iza rešetaka, i sve što čini Karla del Ponte? To je tek rep krivične odgovornosti. Glava je u realizaciji Tužbe protiv SRJ i u poništavanju rezultata genocidne agresije.
Mariz Krevatin u Judging Genocide piše da iskustvo Drugog svjetskog rata pokazuje da nije moguće pred sud dovesti sve zločince i da će mnogi proći nekažnjeno. Karla del Ponte kaže da treba uhvatiti one najodgovornije. I šta onda? Biva, tada će se paljanski brdoidi u mraku prepadati od Miloševićeve sudbine. Stojanke Majke će nad kolijevkama djecu učiti kako je i fuj i kaka biti kao Milošević. Kako da ih istovremeno uče patriotskoj i društvenoj higijeni, a da preziru one koji su im patriju, genocidom, obezbijedili? Zato se ne treba ibretiti nad anketom koju je je Glas Amerike napravio na Palama, gdje upitanici listom suosjećaju s nepravdom nad Miloševićem. Njih niko ničim ne može ubijediti da je Miloševiću i paljanskoj kliki mjesto u Hagu. Zašto? Zato što žive u Republici Srpskoj! Tamo je genocid utkan u državnost. To je autorsko djelo onih kojima se u Hagu sudi! Ovo što se nameće skrhanoj Bosni isto je kao da su u Nirnbergu 1946. osuđeni nacistički zločinci, a da su Njemačkoj priznata teritorijalna osvajanja. I u Austriji, i u pograničnoj Francuskoj, Češkoj, Švicarskoj, ima Nijemaca, pa tamo nisu ostale nikakve republike njemačke, kao što je u BiH ostala Republika Srpska.
Anal chepich Alijansa goes to the Belgrade crevo
U razmatranju ovog povijesnog incidenta treba razumjeti htijenje i prirodu međunarodne strategije, kao i našu (ne)jasnu poziciju. Zašto bi se međunarodna zajednica trudila da u BiH revitalizira multietničko društvo ravnopravnih naroda i građana? Oni više vjeruju Andrićevom Pismu iz 1920. nego našim sjećanjima na Bosnu u kojoj smo živjeli u bratstvu i ljubavi. Njima je jeftinije uvažiti Miloševićeve i Tuđmanove zločine u BiH, na osnovu kojih je stvoren novogovor o vječnoj mržnji, nego vjerovati, recimo, dobrim ljudima u vremenu zla. Iza naše čežnje za Bosnom ne stoji nikakva politička snaga. To je moralna i kulturološka volja. Iza srpskog i hrvatskog komadanja BiH stoje vrlo konkretne, operacionalizirane, dnevno aktivne lobističke mreže koje diplomatskim putevima dokrajčavaju započeto. Bosanska politika prvo je zagubljena Alijinim dunđerajima, a potom, još dublje i tragičnije, ovim sramnim izdajama tzv. Alijanse za promjene. Ne postoji relevatna politička snaga koja bi se borila za interese države BiH. To što lideri i sateliti Alijanse za promjene pričaju o demokratiji, civilnom društvu, multikulturi, pa to je isto kao kad Ratko Mladić srebreničkim dječacima dijeli čokolade. Za to vrijeme međunarodni serveri zla i hipokrizije ustoličuju onaj isti Beograd za faktor stabilnosti Balkana. Njegovu žednu utrobu će nahraniti polovicom BiH, kao utjehom za polupobačaj Velike Srbije. Tovit će ga i umrtvljivanjem Tužbe BiH protiv SRJ, i to intraanalnim ubrzigavanjem ćepića Alijanse u beogradsko crevo; svođenjem odgovornosti SRJ na mrvice suštine, poput ove trampe 200.000 života za Miloševićev boravak u ćuzi. Uzimajući u obzir da je valcerni Zagreb podmiren hrvatskim granicama, Beograd postaje evropski miljenik na Balkanu. A mi? Nas i crva ima nekoliko bilijardi na planeti, ali zalud kad su svud oko nas živi ljudi.
Naša je nesreća što smo se vazda ponašali kao lik u svome tuđem životu. A ne kao život u svome liku. Osjetite li ovu tišinu? Boli, u vražiju mater, boli umirati s vlastitom zemljom. Ta smrt je k’o zemlja teška, teža od svake ovozemaljske smrti. I još je teža time što šutimo, k’o hajvani u klanici.
Ustajte!!! Ustajte Vi Bosansko Roblje!
Br. 28, 11. VII 2001.