Fatmir Alispahić (34), tuzlanski novinar i književnik, iza sebe ima tekstove za dva muzikla, jednu knjigu poezije, dvije drame, pet štampanih monografija i još jednu u pripremi, te niz zbirki novinskih tekstova i publikacija. Osnivač je Foruma građana, Građanskog alternativnog parlamenta BiH, Komiteta za ljudska prava… Pisac koji se više od deset godina nalazi u stalnom konfliktu s okolinom, ni u intervjuu Danima ne odstupa od svog temeljnog pravila – ne podvlađivati nikome i ni po koju cijenu
Razgovarao: Emir Imamović
DANI: Sve češća tema tvojih kolumni u Oslobođenju je bošnjačko negiranje vlastitog identiteta i pristajanje na zaborav događaja iz bliske prošlosti. U čemu ti prepoznaješ ove pojave i šta je njihov uzrok?
ALISPAHIĆ: Bošnjački identitet je ugrožen iz dva pravca. Prvi je decenijsko navaljivanje Izetbegovićeve oligarhije da među Bošnjacima instalira strano ispovijedanje islama, šiitsko, panislamističko, šerijatsko, iako su bošnjački muslimani suniti i hanefije, što je razlika kao između heriona i marihuane. Ne treba obrazlagati da su izetbegovićevci prodali bošnjačke interese za arapske pare i kojekakve nagrade za unapređenje islama. Drugi pravac je nastojanje SDP-a da bošnjačke vrijednosti izravna sa islamskim fundamentalizmom, čime se kupuje naklonost međunarodnih tutora, ali i Srba i Hrvata, koji i dalje građanski srbuju i kroate. Bošnjaci iz alternative su voljni da igraju ulogu kvislinga. Tvrdim da je nakana međunarodne zajednice da politički i ekonomski minorizira Bošnjake i dovrši podjelu BiH na dva etnonacionalna dijela. To će izvesti uz pomoć Bošnjaka koji će za kratkotrajnu vlast prodati ideju BiH, zemlje koja se bez ravnopravnih Bošnjaka može zvati kako god hoćete. Da bi se to izvelo, nužno je umrtviti i iznuriti svijest i pamćenje Bošnjaka. Izetbegovićevci su perfektno odigrali prvo poluvrijeme u utakmici za bošnjački nestanak.
DANI: Zanimljivosti tvojih stavova doprinosi i činjenica da pripadaš intelektualnoj eliti grada koji je u posljednjih desetak godina važio za bosansku oazu tolerancije. Može li se sada reći kako je ta tolerancija imala svoj rok trajanja i svoju granicu upotrebne vrijednosti?
ALISPAHIĆ: Ne, ja ne pripadam toj eliti koja je komercijalizirala ono što je grupa građana Tuzle učinila u toku rata braneći Tuzlu od nacionalizma. Ta elita je sve vrijeme rata pehlivanila između klerofašista iz SDA i onoga što se od njih očekivalo. Čak su i dvije ulice u Tuzli nazvali po zelenokadrovcima iz Drugog svjetskog rata, Hitlerovim i Pavelićevim oficirima. Ove godine je na jedvite jade ukinuta Ulica koja je nosila ime po komandantu Handžar-divizije, dok ovaj drugi fašista još uvijek ima svoju Ulicu u antifašističkoj Tuzli. Malo je falilo i da se ukine Ulica Ive Andrića, međutim, nakon mog teksta u Oslobođenju i dževe koja se potom digla, ova budalaština je propala. Dokaza je napretek. Oni u svojoj ratnoj biografiji ne mogu sakupiti ni dva javna istupa protiv muslimanskog klerofašizma, iako su na taj račun pokupili i moralne i materijalne dobiti iz Svijeta. Ja sam bio među običnim smrtnicima koji su se bez ikakve materijalne inspiracije borili za građansku Tuzlu. Za tadašnji Forum građana Tuzle, ili za Grubićev “Tuzla-list”, ta elita tada nije htjela ni znati, jer smo im mogli pokvariti skladne odnose sa SDA! Kad se opasnost slegla pojavili su se žohari, oni što uvijek dođu na gotovo, i u novac pretvorili ono što smo mi radili iz ideje i ljubavi prema Bosni. Tolerancija u Tuzli je povijesno pravilo jer nije određivana komercijalnim interesom, već osjećanjem. Međutim, danas je ta elita koju spominjete spremna trgovati granicama tolerancije. To su oni što su naširoko i naplitko shvatili ekonomsku tranziciju pa računaju da se i patriotizam, i Bosna, i Hercegovina, i moral, i nemoral, i sve živo i mrtvo, može nekako pretvoriti u pare. Alhemičari – njih nikada nije ni zanimala ideja, već pare koje se mogu izvući iz ideje.
DANI: Možemo li biti konkretni: ko su ti unovčivači demokratije o kojima govoriš?
ALISPAHIĆ: Svi oni iz tzv. demokratske alternative koji su danas desetostruko ili stostruko bogatiji nego što su bili na kraju rata, a koji u toku rata nisu ni slova prozborili protiv nacionalizma u redovima vlastitog naroda. Svi oni laktaroši koji su izmilili iz mišijih rupa kad je frka prošla i čiji su danas najveći neprijatelji ljudi poput Zlatka Dukića, esdepeovca koji je sve vrijeme rata pisao protiv nacionalizma, i zbog toga trpio javne odmazde od klerofašista iz SDA. Dukić, bivši ratni predsjednik Općinskog i Kantonalnog SDP-a, danas čak nije ni kandidat SDP-a ni na jednoj listi iako je održao u životu SDP kad su mnogi bježali od građanske opcije. Ako je SDA zbog odanosti nekada preferirala bivše komuniste, spremne da s osjećanjem krivnje vijerno služe novoj vlasti, SDP danas preferira moralne gmizavce, a na uštrb ličnosti koje su i u karavakat bile fajteri socijaldemokratske ideje. Ova digresija nije slučajna. Ona objašnjava kako je komercijalizacija ideje istisnula i ponizila borce za ideju, a samu ideju stavila u kontekst materijalnog interesa. SDP-ovska socijaldemokratija više nije ideja, već mamac za osvajanje vlasti. A kad se vlast osvoji onda će ta država ličiti na postratnu SDP-ovsku Tuzlu. Vladaće nepotizam, profiterski klanovi, politički i moralni beskičmenjaci, jedinstveni u uvjerenju da su privatne sehare suština socijaldemokratije. Demokratsku alternativu su moralno uništili međunarodni donatori koji su bez ikakvih kriterija o kredibilitetu onih kojima daju pare finansirali puki formalizam. Pitanje je da li su i oni dio tala. Vas zanimaju konkretne situacije? Recimo, građanin Georg Grubić je finansirao 80 brojeva “Tuzla-lista”, novine koja je 1993. i 1994. bila jedini medij suprotstavljen nacionalizmu i klerofašističkom “Zmaju od Bosne”. Građanska opcija nikada nije uživo vidjela tog čovjeka niti mu je ponudila ma kakvu podršku. Kada su došli strani donatori onda ih je građanska opcija uputila na adresu firme Bešlagićevog zeta koji se u toku rata nije ni jednom oglasio protiv klerofašizma – puštao je muziku. Radio Kameleon je danas tehnički najsavremenija stanica u BiH. Ili, “Front slobode” je ratne 1992. izlazio dvaput sedmično, a nakon mnogobrojnih donacija izlazi jedamput mjesečno na manjem broju stranica nego 1992, a ispisuju ga tri novinara. Komercijalizacija demokratske alternative je uzrokovana površnošću donatora koji su se zadovoljavali formom, a što je za posljedicu dobilo stvaranje proždrljivog profiterskog lobija u opciji koja bi trebala naslijediti kriminalce i nacionaliste.
DANI: Čime su uopće može mjeriti tolerancija i kako bi je ti definirao?
ALISPAHIĆ: Nedavno sam u tekstu o vehabijama napisao da nije sporno njihovo ispovijedanje islama, već je sporno kada granice njihovih sloboda ugrožavaju granice mojih sloboda, ili obratno. Tolerancija je uokvirena smislom koji se gubi kad prisustvo tuđih sloboda ugrožava a ne obogaćuje moju sopstvenost.
DANI: Ti si i šef Press centra Općine Tuzla, institucije čiji su čelnici, Selim Bešlagić prije svih, dobili niz nagrada zbog poštivanja ljudskih prava. Načelnik i Općina su, međutim, ušli u žestok sukob sa novinarom Vitomirom Pavlovićem zbog njegove knjige Vodonoše i vitezovi. Ne radi li se o ovdje o, recimo, dvostrukoj igri: zalaganje za ljudska prava i otvoreni napadi na čovjeka koji je iskoristio svoje pravo na slobodu govora, tumačeći ratna zbivanja na vlastiti način?
ALISPAHIĆ: Da, ja sam profesionalno ponosan na taj osmogodišnji period i na rezultate moga propagandnog i informativnog rada. U Tuzli i u BiH bilo je mnogo ljudi koji su učinili veća i odvažnija djela od Selima Bešlagića, ali je on dobio više međunarodnih priznanja za ljudska prava nego svi bošnjački političari zajedno. Bešlagić je u slučaju Pavlovićeve otrovne knjige reagirao kao istinski Bosanac, Bošnjak, Tuzlak, i žao mi je ako se zbog toga pokajao. Niko nije osporio Pavloviću pravo da tumači ratna zbivanja na svoj način, a pokušava se osporiti pravo gradonačelnika Tuzle da kaže da to tumačenje ne odgovara istini. Nema tu nikakve dvostruke igre. Ako su uvažena Pavlovićeva ljudska prava da pljuje po Tuzli, neka budu uvažena i ljudska prava Tuzlaka da se ne daju pljuvati.
DANI: Imam informaciju kako je to odupiranje pljuvanju bilo izrežirano? Da li je to tačno, i zašto je za mjesto odgovora Pavloviću izabran općinski Pres, a ne neka druga institucija ili medij?
ALISPAHIĆ: Prvi je reagirao Bešlagić, pa “Preporod”, pa SGV. Nisu reagirali Forum građana, SDP, Udruženje žena i još neki građanski subjekti koji pripadaju načelnikovoj ideološkoj familiji. To je dokaz da stvar nije bila izrežirana. Taj čovjek koji je pocijepao knjigu na pressu boračkih organizacija načinio im je medvjeđu uslugu. Ispalo je da iza njegove privatne geste stoje svi koji su se našli u sali. Općinski Press je samo distribuirao Bešlagićevo saopćenje.
DANI: Ti si nedavno ušao u polemiku s novinarima Radio Kameleona, zbog posjete skupine Novosađana Tuzli i rezultata njihovog druženja sa domaćinima: uvrijedljivog teksta o Kapiji i vjerskim običajima tuzlanskih muslimana. Zanima me zapravo ko je po tvom mišljenju tu “veći krivac”: gosti kojima još uvijek treba tumačenje bosanskog rata, ili domaćini koji će radi mira u kući pristati na opciju dodvoravanja?
ALISPAHIĆ: Radio Kameleon je u toj polemici transparentno potvrdio da podržava stavove novinarke koja je izvrijeđala Tuzlu, žrtve rata, prognanike, islam… Ovu polemiku ću sa zadovoljstvom uvrstiti u knjigu svojih kolumni, jer stavovi kameleondžija u punoj morbidnosti svjedoče o psihopatologiji ove nazlo shvaćene, komercijalne demokratije. Oni su spremni zarad nečijih interesa braniti laž o hodži koji zavija kao pas, o prognanicima koji neće da se vrate na svoja ognjišta, o haremu koji je načinjen od Tuzle nakon što su nas pokokali četnici, itd. Ni Radovan Karadžić ne bi znao napraviti tako savršene tute u glavama. Krivicu za naš kućni problem ne može snositi nekakva zlobna Srpkinja iz Novog Sada, jer je stvar njene lične intelektualne i moralne higijene da razumije bosanski rat. Krivica je ovdje, u ljudima koji su plaćeni da ne shvataju da je pljuvanje po Srebrenici pljuvanje po samome sebi.
DANI: Objašnjavajući bošnjački problem gubitka identiteta, nedavno si pisao i o preuzimanju programa TV Pink od strane lokalne TV kuće FS 3. Nisi, međutim, govorio o Radio Slobodi – čija je muzička ponuda skoro ista. Da li zbog toga što je televizija uticajniji medij, ili zato što je vlasnik Slobode obiteljski povezan s načelnikom Bešlagićem?
ALISPAHIĆ: Preuzimanje programa TV Pink na televiziji “Fronta slobode” mnogo je složeniji problem od srbovanja Radio Slobode. Iza TV Pinka, po mojim informacijama, stoji pljačkaško-poslovna imperija ratnog zločinca Željka Ražnjatovića, podržana od srbijanskih obavještajno-propagandnih službi. Riječ je o medijskoj agresiji čiji je cilj da otupi svijest Bosanaca o pripadnosti svojoj zemlji. Ova agresija je izvedena preko tuzlanskih srbofila, i uz pomoć mutavih ili prodanih lokalnih političara koji to tumače demokratijom. Sličnu ružnu rabotu inficiranja naroda srbijanštinom čini zet Selima Bešlagića, Berbić, vlasnik Radio Kameleona i Radio Slobode. Poslovni su to ljudi.
DANI: U kome je zapravo tu problem – urednicima medija koji pristaju na uštrb etike i estetike zadovoljiti zahtjeve publike ili u publici koja u Dragani Mirković ne prepozanje ništa loše? Da li bi ti, da si u sličnoj poziciji urednika, svjesno pristao na gubitak znatnog dijela publike, prekinuo sa turbo folk inficiranjem masa?
ALISPAHIĆ: Ukus publike ne može biti mjerilo uređivačke politike kada je riječ o zaštiti kulturnih interesa. U Francuskoj rtv stanice su u procentu od 70 ili 80 posto obavezne emitirati pjesme na francuskom jeziku. Možda bi Francuzi više volili da je taj omjer u korist engleske produkcije, ali država time štiti svoj kulturni identitet, integritet i suverenitet. Sve kulture su opstajale zahvaljujući samozaštiti. Nađite tu demokratsku državu koja dopušta hajdučiju u svom medijskom prostoru. Znakovit primjer je emisija “Koktel” koju na RTV Tuzlanskog kantona uređuje Zlatan Jovanović. To jeste folk sa dna kace, ali ne srbijanski. Riječ je o najgledanijoj tv emisiji na TK. To potvrđuje da nisu Dragana i Ceca uslov za gledanost i slušanost. One su samo izviđački vod srbijanske medijske hegemonije. Nemam ništa protiv da narod te splačine presnimava i sluša privatno, ali sam protiv da se ta ekavska kukumakanja institucionalno plasiraju putem naših medija. Urednici mogu činiti što im je volja u anarhiji koja vlada u radio-difuznoj politici.
DANI: Tokom agresije bio si idejni osnivač i član Foruma građana Tuzla. Danas si, uslovno rečeno, u pozicija zaštitinika bošnjačkog identiteta. Jesi li se promijenio ti, ili okolnosti u Tuzli i kako?
ALISPAHIĆ: U poziciji zaštitnika bošnjačkog identiteta mogu biti samo onoliko koliko sam svjestan da bez ravnopravnih Bošnjaka nema ni zajedničke BiH. U decembru 1992. su me sve muslimanske instutucije Tuzle javno proglasile “četnikom i neprijateljem muslimanskog naroda” jer sam napisao tekst o otpuštanjima s posla građana srpske nacionalnosti i poručio da bez Srba nema BiH. Tada su, u gluho doba, pod prozorima moje porodične kuće sasipani rafali, dok je građanska opcija snivala miran i ljigav pehlivanski san. Smatram svojom intelektualnom obavezom da štitim i afirmiram taj balans ravnopravnosti bh. naroda. Danas su Bošnjaci ugroženi s vana i iznutra. Bio bih sretan kada bi bošnjačku ravnopravnost danas štitio neki srpski ili hrvatski autor, kao što sam ja za vrijeme rata od muslimanskog klerofašizma štitio srpsku i hrvatsku komponentu bh. društva. Ja sam ostao isti, promijenile su se okolnosti u Tuzli. Kako? Recimo tako što čelni Hrvati iz lokalnog SDP-a, funkcioneri u raznim hrvatskim udrugama, svako jutro piju hrvatsku kavu, dok Bošnjaci iz SDP-a progananju tuzlansku “Hasanaginicu” i sve što miriše na bošnjačku baštinu. …Primjera je mnogo.
DANI: Čekaj malo, ti hrvatski predstavnici su tokom rata često navođeni kao otjelotvorenja Bešlagićeve ideje zajedništva. Je li, dakle, bilo riječ o svjesnom i sračunatom plasiranju iskrivljene slike? Također, da li bi opravdao SDP-ov progon nekog projekta skupog kao “Hasanaginica” ali nevezanog za “bošnjačku baštinu”, te da li na tvoju osjetljivost vezanu za taj projekat utiče činjenica da je jedan od njegovih tvoraca tvoj otac Nijaz?
ALISPAHIĆ: To nisu isti ljudi. Hrvati koji su se u toku rata borili za ideju zajedništva danas su marginalizirani. Njih su istiskali ti hrvatski skorojevići u SDP-u koji su se utalili sa onim Bošnjacima o kojima sam maločas govorio. Budući da im je cilj vlast, a ne BiH, budući da su kao kvislinzi favorizirani od OSCE-a i OHR-a, oni više nemaju nikakvih obaveza prema iskrenosti. Danas je normalno da lokalni hrvatski funkcioneri SDP-a svako jutro ispijaju etnonacionalnu kavu u Hotelu “Bristol”, da budu članovi svih mogućih hrvatskih udruga, i da od bošnjačkih članova očekuju sterilnu odanost bosanstvu. U Tuzli ni jedan Bošnjak iz rukovodstva SDP-a nije član “Preporoda”, a kamoli neke druge bošnjačke ili vjerske institucije. Bošnjacima je to zabranjeno, jer bi odmah zglajzali. Drugo, nikad ne bih podržao progon ni jednog kulturnog projekta, makar koštao i koliko opera “Hasanaginica”, jer smatram da ulaganje u kulturu nikada nije skupo. No, ja nisam govorio o operi, već o predstavi Tuzlanskog pozorišta za koju je sve do premijere bilo neizvijesno da li će se izvesti. Neki lokalni lideri SDP-a su pokrenuli ogromnu hajku pokušavajući obustaviti ovaj projekt kao navodno nacionalistički. Neviđena budalaština! Pa onda bi i Fortis, i Gete, i Puškin, i mnogi drugi koji su se divili najljepšoj baladi slavenskog juga bili islamski fundamentalisti. I ne slažem se s Vama da je “Hasanaginica” samo dio “bošnjačke baštine”. Da je tako ne bi je izvodili u Zagrebu i Beogradu. “Hasanaginica” kao malo šta svjedoči o svima nama. Što se tiče Nijaza Alispahića on je dobio satisfakciju kada je njegova drama “Hasanaginica” uvrštena u Antologiju bosanskohercegovačke drame, a priređivači su ustvrdili da je to najbolja od svih dosadašnjih deset verzija. Jedino, valjalo mu je izdeverati sve te bedaste gadosti, uključujući i onu uvredljivu čestitku vašeg magazina koja je objavljena baš na njegov 60. rođendan. Ja mogu biti na tu temu osjetljiv do bola, ali to ne znači amabaš ništa u valorizaciji onoga što ovaj književnik radi. A što se tiče babe Nijaza, ‘nako, ko babe… Ma babika je car.
DANI: Kažeš kako bi bio sretan da neki srpski ili hrvatski autor štiti bošnjačke interese kao što si ti štitio srpske i hrvatske. Ne rade li to već godinama Ivan Lovrenović i Mile Stojić u BiH, pa Beograđanin Petar Luković ili Ivančić i Lucić iz Ferala…?
ALISPAHIĆ: Na žalost, ni kod jednog od njih nisam pročitao da su uočili marginalizaciju bošnjačke okosnice bh. društva, bez koje nema reafirmacije željenih vrijednosti. Ako se nazire sumnja da je dugoročni međunarodni projekat političko i ekonomsko skončavanje Bošnjaka, onda se nazire i opasnosti za BiH. Ne postoji mogućnost da jedan moralni i duhovni gorostas kakav je Ivan Lovrenović može preferirati danas našminkanu hrvatsku hegemoniju nad svojim osvjedočenim domoljubljem. Doduše, tek posljednjih mjeseci postaje jasno da je međunarodna zajednica Bošnjacima namijenila getoiziranu budućnost. Svjedoče o tome aktivnosti OSCE-a na parčanju BiH na izborne jedinice čime se betonira postojeće stanje, svjedoči Dodikov nekažnjeni i pohvaljeni nacizam u Banja Luci, svjedoči Janja, Srebrenica, zapadni Mostar i općenito tolerirana erupcija neprijateljstva prema bošnjačkoj ravnopravnosti. Kada bi o tome progovorili srpski i hrvatski autori imalo bi to mnogo veću težinu nego kad to čini Bošnjak. Osim toga, samo bi oni, tako, mogli demontirati izbornu strategiju SDA koja se ovaj put oslanja na istinite i objektivne okolnosti.
DANI:Možemo li na sljedeći način pokušati, uslovno rečeno, izmjeriti nacionalnu osvještenost: da li je veći ili bolji Bošnjak onaj što je 1992. dobrovoljno uzeo pušku i proveo četiri godine u rovu, a danas sluša Cecu Veličković, gleda Minimaksove intervjue i smije se komedijama sa Batom Živojinovićem ili onaj ko je u ratu bio civil, a voli Hanku Paldum, Nedžada Latića i Emira Hadžihafizbegovića. Naravno, zanima me da li misliš da ovo mogu, ili ne mogu, biti ikakava mjerila?
ALISPAHIĆ: Da li je veći Bošnjak onaj što ide u džamiju i jede krmetinu, ili onaj što ne ide u džamiju i ne jede krmetinu? Znam mnogo ljudi koji su za Bošnjake i Bosnu učinili mnogo dobrih dijela a nisu se uklapali u reisov ili Alijin pravilnik za dobrog Bošnjaka. Riječ je o stranačkom a ne nacionalnom pravilniku. Ni četiri godine u rovu, ni Hanka Orleanka, ne mogu biti ekskluzivni znakovi nacionalne osviještenosti i pripadnosti u Bošnjaka. Osviješten Bošnjak danas je Bosanac koji shvata da su SDA i Izetbegović izdali i Bošnjake i Bosnu, i koji shvata da Lagumdžija više voli Dodika nego bošnjačke interese. Takav Bošnjak zasad nema političkog izlaza.
DANI: Još jedno slično pitanje: je li bolji Bosanac onaj ko poštuje red i zakon, a pri tome misli kako se u BiH dogodio građanski rat, kako su svi podjednako krivi i kako su Srbi u Tuzli doživljavali torturu identičnu onome što su proživjeli Bošnjaci Bijeljine; ili onaj kome je sve iz bliske prošlosti kristalno jasno, a pri tome, recimo, ne plaća porez, bavi se organiziranim kriminalom i na računu danas ima puno više novca nego je imao na početku agresije?
ALISPAHIĆ: Ovaj poreski obveznik nije kriv što je država šuplja ko sir i što mu se može da bude legalni kriminalac. Ne možete tražiti od lopova da uhapsi sam sebe. Ovaj element s početka pitanja može da misli šta hoće, i sve dok njegova tintara ne ugrožava ustavni poredak to ne bi trebalo ikoga da se tiče. Naravno, i jedan i drugi su daleko od vizije idealnog bosanskog građanina.
DANI: Kako bi, prema tvom mišljenju, trebao djelovati idealan građanin BiH i vidiš li nekog takvog na bosanskoj političkoj, pa i medijskoj sceni?
ALISPAHIĆ: Idealan građanin se stvara, njeguje, obrazuje. To čini država koja putem obrazovnog sistema i drugih medija sprovodi strategiju oplemenjivanja društva. Vrh piramide emanira energiju moralnih i humanističkih vrlina i to se prenosi prema širokim građanskim slojevima. Imali smo priliku osvjedočiti se u to za vrijeme Tita. Tada smo živjeli ideologiju solidarnosti jer je država tako htjela. Tada smo bili spremni žrtvovati vlastite interese za humanistička djela. Ovu državu danas vode moralna spadala i mafijaši čiji je interes bio da stvore, kako kaže Rusmir Mahmutćehajić, pometnju moralnih vrijednosti u društvu, kako bi lakše vladali. Pa to čini i Milošević. Nije nikakvo čudo što ulicom haraju divljaci koji bez straha od odgovornosti premlaćuju i pljačkaju ljude. Ideologija bezvlašća, kriminala i nasilja inficirala je većinu mladih ljudi. Oni više ne žele biti uzorni građani, jer se od toga ne živi, oni žele biti poput svojih idola koji su preko kriminala došli do lagodnog života. Idealan građanin nije ideološka već sociološka kategorija. Za SDA-HDZ-SDS je to jedno, a za državne interese drugo. Hvala Bogu da idealnih građana ima i na političkoj i na medijskoj sceni. Takvi bi mogli uspostaviti energiju vrline koja bi dezinficirala naše društvo. Ali pitanje je da li će vrline trebati novoj vlasti.
DANI: Je li za Bošnjake danas opasnije to što većina pripadnika tog naroda ni na koji način ne osjeća kako su Čajniče ili Sovići kod Gruda dijelovi njihove domovine, ili to što su prije podne pred televizijskim kamerama spremni pocijepati “antibosansku” knjigu Vitomira Pavlovića, a popodne slušati ortodoksnog četnika Eru Ojdanića?
ALISPAHIĆ: I jedna i druga opasnost proizilazi iz deformacija koje je u bošnjačkoj kolektivnoj svijesti stvorila Izetbegovićeva politika. On je prvi lider na svijetu koji je svome narodu namijenio manje nego što mu pripada. Ljudi su se počeli navikavati na tu fildžaneriju kao na svoju avliju. Drugo, upravo je SDA ozvaničila vjerski i nacionalni formalizam. Mogao si pred rat biti i sam Staljin, ali ako potpišeš prisutpnicu odmah si položio prijemni za Bošnjaka i muslimana. Proizvedeni su ljudi koji javno čine jedno, a privatno drugo.
DANI: Kako, na kraju, uspjeti sačuvati sjećanje na genocid i ostvariti državne i političke interese, a izbjeći mogućnost da se uspomene pretvore u ideologiju?
ALISPAHIĆ: Za Bošnjake je od krucijalne bitnosti da depolitiziraju i institucionaliziraju sjećanje na genocid. Takvu mogućnost Bošnjaci danas nemaju. Prvo, jer SDA žrtve genocida smatra za svoj politički kapital. Ko biva, genocida će biti još ako Bošnjake ne bude vodila SDA, što je zamjena teza, jer da su kočijaši vodili Bošnjake genocid bi bio manji a odbrana uspješnija. Genocid nad Bošnjacima je bio potreban izetbegovićevcima kako bi Bošnjake ubijedili da je izlaz u samoizolaciji i panislamizmu. Izetbegovićeva nagrada za unapređenje islama je kupljenja bošnjačkim glavama! Drugo, ta tzv. demokratska alternativa pominjanje genocida nad Bošnjacima smatra opasnošću za reintegraciju bh. društva. Mogli bi se Srbi naljutiti ako pomenemo Srebrenicu, Ferhadiju, Foču, a ako se naljute, propade nam multikultura. Ja sam dosad objavio tri monografije o žrtvama rata, koje imaju ukupno blizu 2000 stranica, čime sam od kolektivnog zaborava otrgnuo živote tuzlanskih i gradačačkih žrtava rata. Tuzlanske knjige o civilnim i vojnim žrtvama radio sam po godinu dana, besplatno, iz patriotske i ljudske potrebe. Niko mi se nije zahvalio, niti sam to očekivao. Jedino sam zbog toga u više navrata putem “Fronta slobode” i “Kameleona” izvrijeđan kao – “nekrofil”, onaj što seksualno opći s mrtvacima. Postoje ljudi koji su plaćeni da u Bošnjacima zatru sjećanje na genocid. Takvi su u stanju uspomenu na genocid nazivati nekrofilijom. Vrhunac bosanskog patriotizma danas je prepoznati kvislinšku nakanu zatiranja Bošnjaka i podjele naše domovine na srpski i hrvatski dio. Vrhunac demokratske svijesti je uspostaviti isti kritički aršin prema najnovijoj nam vlasti. Nema te vlasti i tog lidera koji su imuni na totalitarizam. Politikom se bave ljudi koji čeznu da vladaju tuđim životima, a to je samo po sebi bolest. Javnost mora prihvatiti ulogu neuropsihijatra ako ne želi da sama završi u ludnici.
Magazin Dani, br. 169, 25. VIII 2000.