Zločin se ne može ničim opravdati. Međutim, jedan dio srpskog naroda nije krvlju svojih komšija opoganio ruke i dušu. S tim, te agresijom Srbije, Crne Gore, bivše JNA i ekstremnih Srba nametnuto je i srpsko pitanje u BiH.
Jasno je da je pitanje Srba u BiH nije ni trebalo postojati, pošto oni nemaju nikakve veze sa Srbijom. Njihova istorija govori da su Bošnjaci pravoslavne vjeroispovijesti, i da nikako ne mogu biti Srbijanci usred Bosne, ili Hercegovine. oni su konstutivni narod suverene države, koji ni po kojem osnovu ne mogu negirati kao svoju domovinu. Njihovi korijeni su na bosanskim ognjištima, ali ne onim sa kojih su deportovani Muslimani i Hrvati. Bosanski Srbi imaju svoj dom, u komšiliku sa ostalim bh. narodima – a to je ona vjekovna činjenica koju je zločinački pokušao potrati, kako sam sebe naziva lider bh. Srba Radovan Karadžić. Dakle, Srbi u Bosni i Hercegovini, ni po kejem osnovu nisu ni smjeli ni trebali da budu – „pitanje“.
Ali, pitanje je nametnuto agresijom bivše JNA, ekstremista SDS, te Srbije i Crne Gore i na domovinu bosanskih Srba, na ognjišta bosanskih Hrvata i Muslimana, po već oprobanom receptu proklamovanja teze o ugroženosti Srba, kao povod za genocid nad drugim narodima.
Jasno je da su dobar dio stravičnih zločina nad svojim dojučerašnjim komšijama počinili domaći bh. Srbi. Da li slijepo vjerujući u velikosrpsku ideju jugoslovenstva, ili zadojeni iracionalnom mržnjom iz prošlog rata – svejedno je. Zločin se ne može nikakvim razlogom opravdati. Ipak, dobar dio srpskog bh. naroda nije krvlju svojih komšija opoganio ruke i dušu. Da je s početka i vjerovao u ispravnost postupka JNA i njenih bandita, imao je sasvim dovoljno vremena da se uvjeri u suprotno, u teroristički totalitarizam nacionalne „oslobodilačke“ vlasti. Uzmimo, recimo primjer Bijeljine gdje je na najbrutalniji način likvidirano preko stotinu Srba, koji su odbili da krenu rat „za oslobođanje Srba“. Jer su vjerovatno to genocidno „oslobođenje“ imali priliku da vide na samom početku rata u BiH, u svome gradu. Ne možemo biti toliko naivni pa vjerovati kako su se porodice i komšije ovih preko stotinu likvidiranih Srba radovali što su im najmiliji „pobijeni kao izdajnici srpskog roda“. Slično je bilo i u Brčkom gdje su u zloglasni logor „Luka“ odvođeni, i čak brutalnije nego Muslimani i Hrvati, likvidirani svi oni Srbi koji su u nevolji pomagali svojim komšijama nesrbima. Ovakvih i sličnih primjera ima diljem BiH, gdje god su četničke bande uspjele okupirati bh. teritoriju.
Dakle, i bosanskim Srbima koji su ugroženi od srbijanskog agresora treba pomoći, kao i svakom državljaninu BiH koji je pod terorom okupatora. Lojalne Srbe ne samo da treba i vojno zaštiti, već im treba pružiti i duhovnu podršku pošto ih je doveo na brisani prostor zločinački SDS – teror iz kojeg nemaju kuda.
Da se ovo ne bi tumačilo kao srbofilostvo potpisnika teksta pozvaćemo se na nedavnu izjavu predsjednika naše države Alije Izetbegovića. Parafrazirano rekao je da svako ko bude radio na maltretirenju, omalažavanju ili čak protjerivanju poštenih bh. Srba, najdirektnije potpomaže zločinačku politiku Radovana Karadžića, jer time Srbe tjera pred terorom u tzv. „srpske kantone“, nadirektnije ostvaruje zločinačku zamisao, radeći ne za suverenu BiH, već za Karadžića. Ovu predsjednikovu opasku trebalo bi najozbiljnije shvatiti jer se ne treba zavaravati da ćemo bez lojalnih Srba uspjeti ostvariti suverenu i cjelovitu BiH. Ako neko već neće da uvaži duhovni, onda neka to bude ovaj materijalni faktor. Agresor već gubi, a ako mi u ovim trenucima pristanemo na igru kakvu bi on želio – gubimo i mi. Pothitno izbaciti sve češče prozivanje: Muslimani, Hrvati i ostali narodi. Jer ako hoćemo suverenu i cjelovitu BiH, s nama će ostati i lojalni Srbi. Ako prihvatimo metode etničkog razračunavanja, što bi agresor silno želio, tada je nemoguća ideja za koju se borimo.
Jer, šta bi značila zapaljena srpska sela? Tu ne bismo palili Srbiju, već našu Bosnu i Hercegovinu. Šta bi značio ubijen nevin bosanski Srbin? Svakako, ne i ubistvo agresora.
Ako smo mi Bosna i Hercegovina, onda sve što je njeno čestito i neiskvareno, moramo čuvati i njegovati kao vlastitu budućnost. Sve suprotno ovome znači opstanak Radovana Karadžića. To, jasno, ne želimo…
Fatmir Alispahić
Večernje novine, 11. avgusta 1992.