Naši reporteri donose svjedočenja žena i djece koji su doživjeli neviđenu torturu na putu od Brčkog do Tuzle.
Prije nekoliko dana je devet autobusa krcatih izbjeglicama iz Brčkog i Brezovog Polja – stiglo u Tuzlu. Nakon stravične golgote koju su prošli kao zatočenici četničkih hordi, smješteni su u Ekonomskoj školi u Tuzli, kao i na nekim drugim lokacijama, dok je jedan autobus s ljudima otišao u Srebrenik. Među izbjeglicama skoro da i nema muških glava, a uplakane žene i starice, i sada vidno uzbuđene, ispredaju priče o onome šta su doživjele.
– Kod nas, u Brezovom Polju, su izbjeglice iz Brčkog bile već mjesec i po dana, i život je tekao sasvim normalno. Ali, 17-og su četnici upali u naselje i dali nam rok od pet minuta da se iselimo, jer, navodno treba da bude napad na Brezovo Polje. Muškarce su prethodno potrpali u autobuse… Molili smo da ih ne vode, ali uzalud. Pretpostavljamo da su odvedeni u „Luku“ u Brčkom. Nas su odvezli za Lončare gdje smo proveli dva dana, a onda su nam rekli da će nas transportovati za Tuzlu – kazuje Merima Kukić iz B. Polja. Preostalo muslimansko i hrvatsko stanovništvo u Brčkom je doživjelo istu sudbinu, samo što su prethodno, zbog navodnog napada na Brčko, tri dana proveli u podrumima. Potom su odvezeni u brčanski garnizon, a potom za Lončare.
– Pravi je pakao za nas nastao kada smo iz Lončara dovezeni na Majevicu, gdje smo zadržani četiri dana. Vjerovali ili ne, bilo nas je oko 130 u jednom autobusu, i samo smo kilogram i po hljeba dobijali za nas tolike. Pili smo vodu u obližnjem potoku, jer smo mislili da nas mogu otrovati vodom koju su nam davali. To se na kraju i pokazalo tačnim, jer oni koji su pili tu vodu dobili su trovanje stomaka i grčeve, veli Šemsa Trakošević iz Brčkog.
Najgore je bilo oko 13 i 17 časova, kada su se četnici vraćali sa ratišta, dodaje naša sagovornica. Tada bi prilazili autobusima, psovali majku balijsku. Govorili su da će nas sve poklati, bacali su flaše u prozore, a neke žene su i tukli. Jednom su htjeli da izvedu neke djevojke iz autobusa ali im srpska milicija nije dozvolila. Ta četiri dana smo spavali u autobusim jedno preko drugih, zavlačili smo se ispod sjedišta, gladnu djecu smo čuvali da ne plaču, jer su neki četnici zaprijetili da će ih nabiti na bajonete. Posljednjeg dana je na parkingu od straha umrla Fadila Sitarević, ali četnici nisu dali njenoj familiji da je sahrani, već su njeno tijelo odnijeli i bacili negdje. Tom prilikom, na Majevici, je odvedena, a vjerovatno i ubijena Zejna Uzunić. Nakon četiri dana uputili su nas za Caparde… – veli Šemsa Trakošević iz Brčkog, živi svjedok ovih golgota.
– Prije nego što su krenuli za Caparde – nadovezuje se na Šemsinu priču Jasminka Pehlić iz Brčkog – sve su žene natjerali da poskidaju dimije, da bi ih spalili. U Capardama se užas nastavio.
– Svojim očima smo vidjeli kako su četnici ubili dvije žene. Jednu, stariju, zbog toga što su kod nje pronašli Kur’an, a onu drugu zato što su pronašli nešto maraka, jer su nam prethodno sav novac i nakit pokupili. Od 10 autobusa jedan je zadržan, a iz njega su izdvojene djevojčice od 14 godina, kao i starije djevojke. Bilo ih je više od stotinu. Ostavljeno je i nešto dječaka, a onda su nas u Memićima izbacili iz autobusa i do Kalesije smo stigli pješke. Potom i do Tuzle, gdje nam je uistinu pružena sva njega i zaštita – završava svoju priču Jasminka Pehlić.
Fatmir Alispahić
(Tekst „Ubijena zbog Kur’ana“ je prvo svjedočanstvo o genocidu nad Bošnjacima, na prostoru sjeveroistočne Bosne, objavljeno u stranim medijima preko visokotiražnih listova „Hurijet“ i „Milijet“)
(Večernje novine, 26. jun 1992.)