Kome odgovara genocid nad Muslimanima u BiH. Stvaranje balkanske države zbog straha od njemačke dominacije. Sankcije protiv Srbije kao zalog za buduće ratove. Zašto bh. diplomatija pregovara sa ratnim zločincima.
Može li nam konačno poslije ovog propalog primirja posljednji put sve postati jasno? Sada nam preostaje jedino onaj „crni vrag“, kojeg je za slučaj fijaska, nakon potpisivanja londonskog papira spominjao predsjednik Izetbegović, od koga ćemo, po svaku cijenu, nabaviti oružje i sami izvojevati vlastiti slobodu.
Jer evropska diplomatija, po onome što je činila, slobodno se može nazvati – ratnim zločincem. Smišljanjem ideje o etničkim kantonima dala je Srbiji pečat na agresiju, a potom je i agresora i žrtvu poistovijetila, a poistovjećuje ih i dan danas, uporno se trudeći da ih stavi za isti sto, i o njima govori istim jezikom.
Odveć je sramno kada lord Karington ili Mekenzi pokušavaju da ispod svojih aktivnosti podvuku neutralnost kao kvalitativ svojih misija. Da li to znači da oni istovremeno krše rezolucije Ujedinjenih nacija u kojima jasno stoji ko je žrtva a ko agresor? Pa i ako senilni Lord radi na štetu BiH zbog svoje supruge Karađorđevićke, ili Mekenzi, ko zna zbog čega – zašto Evropa i Svijet imaju toliko slijepog povjerenja u svoje misionare? I koji je to kredit kojeg oni imaju da do besvijesti, tumarajući ovim prostorima, troše živote bh. građana, dok se istovremeno ravnaju sa zemljom kulturno-istorijski spomenici kao Aladža-džamija ili Kula Zmaja od Bosne. Da je sa neke evropske katedrale otpao nekakav pipak – vas bi se svijet digao da ga ponovo postavi. Ovako se u srcu Evrope ruši Evropa, ali biće – ne kršćanska.
Mnoštvo je argumenata koji idu u našu korist, i ne možemo više biti toliko naivni pa da vjerujemo da civilizirani svijet nije upoznat sa onim što se ovdje čini. Ali baš taj svijet dozvoljava sebi da kao malo dijete stoji pred četnicima, kao u slučaju kad ne uspijeva konvoj hrane i lijekova doturiti do Goražda. Konvoj se vrati u Sarajevo i – nikom ništa. Idemo dalje.
To znači da i humanitarna htijenja čovječanstva, oličenog u OUN-u, bivaju spriječena. Da li to po ko zna koji put opet čine dvije ili tri strane, podjednako? Naravno, to ništa ne znači ni Karingtonu ni Mekenziju.
Dakle, gdje god se krene, i kako god se okrene, svijet ostaje paralizovan naspram agresora. Tvrdnje turskog lista „Sabah“ da će uz pomoć aviona i brodova Francuske, Engleske i SAD biti obezbijeđen kopneni koridor od Dubrovnika do Sarajeva – na dugom su štapu. Kao i zahtjev Bušove administracije Savjetu bezbjednosti da dozvoli upotrebu sile u svrhu zaštite humanitarnih konvoja.
Prisjetimo se, i prije nekih mjesec i više dana bilo je takođe govora o istoj stvari. Pa i o vojnoj intervenciji. Baš u to vrijeme u punom zamahu su bile demonstracije u Beogradu. Od svega ništa nije bilo. Jedino su u BiH ubijani njeni građani i rušena svakorazna dobra.
Zapravo, zapitamo li se ikada – da li nekome u tom svijetu, u koga smo imali snažno povjerenje – odgovara nastavak rata u BiH. Onaj kome odgovara u svakom slučaju će sa više snage raditi na njegovom produžavanju, nego onaj koji na sve to gleda kao na fudbalsku utakmicu duhova prošlosti i varljive sadašnjosti, a takvih je više.
Ako se zavratimo u prošlost pronaći ćemo dva momenta koja bi mogla objašnjavati Gordijev čvor u BiH. Prvo, evropski krstaški ratovi za protjerivanje islama, zbog čega Evropa moguće ćuti, a drugo balkanski ratovi u kojima Srbija i Crna Gora, Bugarska i Grčka – protjerivali Turke sa Balkana. Ako se zna za patološki kompleks Srbije protiv svega muslimanskog, jer čak ni iz svog vokabulara ne može iskorijeniti tursko prisustvo, onda nije teško pronaći zajedničke tačke i sa ostalim zemljama iz balkanskih ratova, pogotovo zbog Makedonije „na koju svi imaju pravo“.
Ideja o „Balkanskoj federaciji“ koja živi gotovo dva stoljeća, a koju je nedavno aktuelizirao Milošević, nudeći konfederaciju Grčkoj – bila bi moguća tek bez islama na balkanskom prostoru. Da se sada zapitamo: kome treba moćna balkanska država na jugu Evrope kojom bi, po svoj prilici, dominirala Srbija? Uzevši u obzir strah Evrope od Njemačke, u kojoj sve snažnije buja neonacizam, kao Njemačko saznanje o nadmoći „Balkanske federacije“ treba svima koji se plaše svog neravnopravnog položaja u Evropskoj zajednici. To upravo može biti onaj argument sa kojim barata Miloševićeva spoljna politika, ostavljajući Evropu zabazeknutu između vlastitog krstoljublja i humanosti. To se može shvatiti i kao tendencija grupisanja „saveznika“ u okruživanju Njemačke; sa sjevera i zapada Engleska i Francuska, sa istoka i juga, Rusija i „Balkanska federacija“. Na kraju, „strah od Njemačke“, dominira srpskim informativnim, dakle i zvaničnim, sredstvima još od tendencije secesionizma Hrvatske, i prije nego što je taj strah zavladao Evropom.
Ako se ovom doda i evropska nelagodnost zbog mogućnosti, kako Srbija trubi, stvaranja islamske države u BiH, u srcu Evrope – onda genocid nad Muslimanima, i rušenje svega muslimanskog na ovim prostorima – biva dopušteno upravo gore navedenim mogućim argumentima. Samo što ovaj put za razliku od prva dva genocida (kada se povlačila Turska i kada su po Srbiji porušene džamije, a muslimansko stanovništvo pred klanjem bježalo u Tursku ili do Sandžaka i Bosne, i za vrijeme II sv. rata) Muslimani imaju svoju državu, gdje su u većini i gdje bivaju državotvornim narodom. Ne preostaje im ništa drugo nego da se brane, makar i uz pomoć „crnog vraga“ jer sve drugo znači, u bukvalnom smislu, njihovo potpuno istrebljenje i to uz pomoć najkrvoločnijih i zvjerskih neviđenih metoda likvidiranja.
Ovdje treba dodati da im se to po treći put događa u istoriji, i da više ne možemo govoriti o nekolicini ludih koljača, jer je pomama ubijanja Muslimana i uništavanje njihovih svetinja (po sistemu silovanja muslimanskih djevojčica u džamijama, i sl.) – uzela maha u dobrom dijelu srpskog naroda. Stoga bi Evropa, ako ima imalo savjesti, morala shvatiti da će mostovi na Drini biti zauijek srušeni, a da će u Bosni živjeti oni Srbi koji se ne smatraju nadnarodom u odnosu na Muslimane, kao što to Muslimani, još uvijek, ne misle u odnosu na njih.
U svemu je simptomatično i aktuelno ponašanje SAD. Buš kao da naliježe na naizgled konfuznu igru Evrope. Iako je ministar Silajdžić rekao da je vojna intervencija moralno pitanje za SAD, od morala, zasad, nema ništa. Buš se ne upušta u vojnu intervenciju. Zašto? – Zato što SAD nisu „svjetski policajac“ – rekao bi. A zbog čega onda, iako je Kuvajt oslobođen, planira novu vojnu akciju na Irak. Ako nisu svjetski policajac, onda OUN treba da rješava svoje vlastite probleme, a ne neko drugi. Dakle, Buš, zarad nečega, neće da interveniše pred civilizacijskim zločinom u BiH, a ima volje da vojno udari po Iraku koji više nije agresor. Na ovu mogućnost rijetko složno su reagovale islamske zemlje, vjerovatno negdje u podsvjesti shvatajući moguću agresiju na Irak – kao udar na islam. Ako sa ovim povežemo i gornje primjere, onda možemo izvući pretpostavku da je i Srbija u ratu, i da će biti u ratu kojeg više neće željeti. Jer dosada neviđen pritisak da se provedu ekonomske sankcije – jedino može proizvesti dalje ratove. Uz to, Milošević, kao jedini komunistički diktator koji nije pao – trenutno ide na ruku ovoj zavjeri protiv čovječanstva. Ne možemo biti toliko naivni pa vjerovati da oni koji u svijetu odlučuju u našim sudbinama nisu svjesni činjenice da se agresija na BiH jedino može zaustaviti silom. Jer sve civilizirane varijante tako su davno iscrpljene da bi se i australopitekus dosjetio nečeg drugog.
Stoga, ponos naših naroda i te kako iritira stalna snishodljivost bh. diplomatije prema Evropi. Silajdžić nije ponovo smio pregovarati sa ratnim zločincima. Ako može Evropa – ne možemo mi! Jer naša krv, na očigled svih, natapa naša ognjišta. Naš sabur – selamet treba da sačuvamo za sebe, a ne da dopustimo da se sa njim neko šprda. Jer niti smo mi, niti je Bosna, niti je naša prolivena krv nešto što će olako oteći sa evropske karte. Mi ćemo ako treba prizvati i crnog vraga, a oni u svojoj sramoti nikada više neće moći ni Isusa Hrista. Ako se i on, u međuvremenu, nije izobličio.
Fatmir Alispahić
Večernje novine, 28. juli 1992.