Evropa opet ćuti, iako u ovom slučaju Mate Boban crta neke svoje, nove, najnovije granice BiH, realizirajući tako dogovor Miloševića i Tuđmana.
Hrvatska zajednica Herceg Bosna, kao doskorašnja mogućnost otcjepljenja tzv. hrvatskih teritorija suverene BiH – jeste ono čega smo se pribojavali. Iz čistog razloga što bi takvim aktom, pred svjetskom javnošću, bio dat legitimitet zločinima koje su počinili srpski agresori, stvarajući svoju, tzv. Srpsku BiH. U takvoj situaciji Predsjedništvo BiH, sa svojim srpskim i hrvatskim članovima, koji u proizvedenom stanju nemaju nikakvu kontrolu nad etničkim skupinama koje predstavljaju – bilo bi kao pilot bez aviona.
Tako bi Platforma Predsjedništva BiH čija je namjera da uskladi interese svih naroda i građana u Republici, ostala samo neostvarena magična formula u odnosu na stupidnost koju predstavljaju etnički kantoni „očišćeni“ vojnom silom ili genocidom. Nažalost, Mate Boban je brzopleto pristao da pravednu borbu bosanskih Hrvata za svoju domovinu poistovijeti sa pljačkaškim i divljačkim pohodima bradatih Srbijanaca.
Etnički rat, kako se za sve ovo vrijeme željela predstaviti agresija na BiH – tek sada ima šansu da zaživi. Kao na turniru, gdje sve tri strane dobijaju pehar sa spaljenim gradovima i hiljadama mrtvih, „igrao“ bi svako sa svakim. Za pretpostaviti je da bi preseljeni sh sukob došao u svoju završnu fazu; ratovalo bi se samo oko takozvanih srpskih ili hrvatskih teritorija oko kojih Karadžić i Boban nisu uspjeli složiti karte, dok bi na trećoj strani vaksrsnula magična formula zajedništva otjelotvorena u sve snažnijoj Armiji BiH.
Rat bi, prevashodno na zadovoljstvo Karadžića, u prvi mah, poprimio istinske dimenzije etničkog sukoba, pogotovo što još uvijek jedinu legalnu oružanu silu u BiH velikom većinom čine Muslimani. Ali to ne bi dugo potrjalo, pod pretpostavkom da bi se na privremeno okupiranim teritorijama, sa totalitarističkom terorističkom vlašću, pojavio otvoreni bunt kod Srba koji su sami od svojih ugroženi, ili kod Hrvata koji se nisu borili za Bobana i njegove ambicije. To je daleko izvjesnije kada je riječ o Hrvatskom vijeću odbrane, pošto se u redovima ovog doskorašnjeg dijela jedinstvene Armije BiH bori veliki broj Muslimana.
Cjelokupna slika sadašnje bh golgote, nakon osnivanja Bobanove države, izgleda još zamršenija. Ali, treba shvatiti da je Bobanov potez samo rezultat stihije podstaknute konfuzijom mišljenja i paralizom akcija Evrope i SAD. Jer, kada je „pater familiae“ pokazao da ne uvažava vladu države koju je sam priznao, uvažavajući mišljenje ratnog zločinca Karadžića, svakome je postalo jasno da je na ovoj zemlji dozvoljeno sve što nije zabranjeno. Pa i samom Mate Bobanu.
Evropa i SAD su tako tvorci još jednog i moralnog i političkog zločina na tlu BiH. Da su se po konvencijama na koje se pozivaju jasno odredili prema jednom agresoru – ne bi se pojavio drugi. I kako si onda Margaret Tatvajler može uzeti za pravo da ospori postojanje Hrceg Bosne, a da ne ospori postojanje Srpske BiH koju Evropa, putem svojih misija, prihvata kao nezaobilazan fakat postojanja suverene države.
Gore od svega, međutim, jeste što Bobanov potez može poražavajuće djelovati i na borce. Osnivanje njegove države je ništa drugo nego kukavički nož u leđa suverenoj BiH i njenim narodima. To je nož u leđa i onim Hrvatima, a vjerujemo da je takvih mnogo, koji su se upravo borili za svoju suverenu domovinu, a ne za nečiju fotelju. Sam Stjepan Kljujić kaže „da se radi o osobnim ambicijama druga Bobana“, što znači da će svoju hibridnu, iz Hrvatske naručenu tvorevinu, biti u stanju održati jedino terorom. – To neće proći – poručuje Jerko Doko, dok glavni tajnik HDZ BiH Ivan Markešić kaže da „HDZ svoje postojanje temelji na jedinstvenoj i cjelovitoj BiH“.
Bilo kako bilo, ova paradržavna tvorevina na tlu suverene BiH ne može opstati. Čak i ako Evropa dalje insistira na „bosanskoj federaciji“. Pomislimo samo kakav će se osjećaj javiti kod boraca HVO kada shvate da su izigrani od svog vođe. Onog koji je „smogao snage“ da sa Karadžićem pijucka čaj i priča o podjeli, dok su oni ginuli. Ili kada shvate da je sve to produžetak dogovora Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva. Jer njih su gađali četnički kuršumi, dok su se njihove vođe sa četničkim sastajali, pomijerajući im živote i domove kao šahovske figure.
Otuda, ako ovo ovako shvatimo, postaće nam jasno i ponašanje Hrvatske u bh ratu. Najlogičnije od svega je bilo da se ova država maksimalno angažuje u protjerivanju zajedničkog agresora. Ali Hrvatska je snage usredsredila samo na „svoje“ bh teritorije, ne obazirući se npr. na to što u Brčkom strada i na stotine Hrvata. Od spasa ih je dijelila samo Sava, a Hrvatska nije učinila ono što je mogla. Jer tu, po svoj prilici, nisu njeni interesi.
Stoga, jasno je licemjerstvo Tuđmanove produžene ruke, jer su zarad mudrog ostvarenja svog nauma izdali, kako se vole hvaliti – „hrvatsko cvijeće“ tj. Muslimane, kao i Hrvate one sa referenduma o bh suverenosti.
No, osjećanja bosanskih naroda su sasvim drugačija, i ove sh. ispaljotine neminovno moraju postati ćorci. Masovni glas kojeg su bh narodi dali za nedjeljivu i suverenu BiH jedini je legalan, a to bi trebali znati i oni koji i pored jedinog važećeg pravnog akta – zagovaraju podjelu. Narod je već rekao – NE!, i svi potezi na relaciji Karadžić – Boban moraju otpasti. Opet ćemo pomenuti Platformu Predsjedništva BiH jer samo ona svim narodima garantuje sva prava i slobode na čitavoj bh. teritoriji. Svaka druga solucija je ništa drugo nego trgovina ljudskim mesom i srušenim gradovima, trgovina zlom „u ime naroda“, pa i kada se taj narod zaboravlja i ostavlja na cjedilu tamo gdje ne pripada zamišljenom kantonu. Jasno je da je Bosna, onakva kakva je bila, jedina sreća za sve. Ostalo je pakao…
A u to smo se, ako već nismo istrijebljeni – i te kako uvjerili.
Fatmir Alispahić
(U vrijeme kad je objavljen tekst „Bobanova država“, pa i skoro godinu dana poslije, sve do bošnjačko-hrvatskih sukoba u srednjoj Bosni i Hercegovini, zvanična BH politika, kao i mediji – istrajali su na prećutkivanju istovjetnosti srpskog i hrvatskog „prava“ na svoju trećinu BiH
(Večernje novine, 16. juli 1992.)