Ivo Josipović je bošnjačku žrtvu perfidno optužio da je kroz rat, smrt, sakaćenje i raseljavanje – požnjela rezultate svoje zavedenosti. Istovremeno je negirao hrvatsku agresiju na BiH, plasirao tezu o građanskom ratu i jednakoj krivici, branio zlotvora Franju Tuđmana, ponašao se kao imperator u „zapadnom Mostaru“, te plasirao nacionalističku tezu o ustavnoj ugroženosti Hrvata u BiH. Da li takav velikohrvat može biti „balkanski Vili Brant“ i „mehlem za rane“? Nisu li nam želje zamaglile realnost?
„Bošnjački zvaničnici konačno su dužni pokazati trajno suosjećanje spram nekoliko zločina koji su počinjeni u bošnjačko ime, a kojima je ukaljana svetost genocida nad Bošnjacima. Bošnjačka politika nema pravo očekivati da će iko suosjećati sa bošnjačkom žrtvom, dokle god bošnjački narod ne suosjeća sa žrtvama nekoliko zločina koje su počinili bošnjački izrodi. Svaki zločin koji je počinjen u ime ma kojeg bh. naroda, prvo se tiče tog naroda, a tek onda naroda iz kojeg potiču žrtve. Dokle god se bh. narodi, preko svojih zastupnika, ne ograde od zločina počinjenih u ime srpstva, hrvatstva ili bošnjaštva, dotle će ih pratiti kolektivna odgovornost. U Grabovici su u noći 8. na 9. septembar 1993. ubijena 33 hrvatska civila. Najmlađa žrtva bila je četverogodišnja Mladenka Zadro, a najstarija Marko Marić, rođen 1906. godine. Nema nikakvog opravdanja što dosad ni jedan bošnjački zvaničnik nije prisustvovao ni jednom komemorativnom obilježavanju ovog zločina. Svakog 9. septembra Bošnjacima je mjesto u Grabovici! Jer, Grabovica se više tiče Bošnjaka, nego Hrvata. Kao što bi se zločin u Ahmićima trebao više ticati Hrvata, nego Bošnjaka. Ako u petak, 9. septembra, bošnjački zvaničnici odu u Grabovicu i odaju poštu nevinim žrtvama bošnjačkog zločina, za očekivati je da bi i hrvatski zvaničnici došli u Ahmiće. Slavenski je običaj da se na žalosti ne poziva.“
Ovaj moj otvoreni poziv je 7. IX 2005. emitirala FENA – Federalna novinska agencija, što znači da je neistinita tvrdnja hrvatskog predsjednika Ive Josipovića kako se njegovom posjetom Ahmićima – „prvi put dogodilo pomirenje na djelu“. Pet godina prije njegove posjete Ahmićima, bošnjačka je javnost imala viziju oslobađanja od kolektivne krivice. Hrvatska javnost u BiH takve vizije nije imala nikada. Mogao je kardinal Puljić sa pratećim mu intelektualcima doći u Ahmiće i prije Josipovića, svih ovih godina. Mogli su razni Lovrenovići, Stojići, fra ovi i oni, koji nam tumače multikulturu po Sarajevu, dosad uputiti javni poziv Hrvatima da se pojave u Ahmićima i ograde od zločina koji je počinjen u hrvatsko i katoličko ime. Oni to nisu uradili ni sada, kada se u Ahmićima pojavio Ivo Josipović, već su toj gesti prisustvovali po inerciji. A mi Bošnjaci smo to uradili još prije pet godina. Dokazi o tome zapisani su u tekstu „Bošnjaci u Grabovici“ koji je objavljen u „Saffu“ septembra 2005., a može se naći na internetu.
Bošnjaci nisu „zavedeni narod“!
Medijska euforija s kojom je propraćen dolazak hrvatskog Predsjednika u Ahmiće proizilazi iz čežnje da se vidi nešto što ne postoji. To što Josipović izgleda bolji od Tuđmana i Mesića ne znači da je dovoljno dobar za nas i za naš osjećaj istine. Josipovićev govor otkriva da njegova priča nije naša priča. Svima, pa i bošnjačkim autorima, promakla je prva rečenica Josipovićevog obraćanja. On je govor počeo riječima: „Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijun raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u BiH ostavili za sobom rastrgano tkivo…“, itd. To što je predsjednik Josipović rekao da „duboko žali što je hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi“ nije dovoljno da sakrije njegovo trpanje svih u isti koš, a što je poturanje kriminalne teze o građanskom ratu. Po milioniti put treba ponavljati: nisu svi isto stradali i nisu svi jednako krivi za stradanje svih! Formulacija „zavedeni narodi“ je uvreda za Bošnjake, koji svoje opredjeljenje iskazano na Referendumu za nezavisnost RBiH ne smatraju nikakvom „zavedenošću“, a zbog tog opredjeljenja je buknula genocidna agresije i s lijeva i s desna. Može se govoriti da su bh. Srbi i Hrvati bili zavedeni u podršci fašističkim ideologijama iz Drugog svjetskog rata, koje su u vidu Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske oživjele nakon međunarodnog priznanja RBiH. Ali, u slučaju Bošnjaka ne postoji ni jedna jedina tačka na kojoj bi se Bošnjaci mogli smatrati „zavedenim narodom“. Ako bismo Bošnjake sveli na bošnjačku politiku, opet ne bi prošla ova Josipovićeva namjera promoviranja jednake krivice: bošnjačka se politika od separatističke s&h politike razlikovala kao što se razlikuje Čerčil od Hitlera & Musolinija. To je lahko dokazivo, jer je bošnjačka politika istrajavala na imperativu zajedništva, zagovarala je čak i opstanak Jugoslavije kao tzv. asimetrične federacije, predlagala ustanovljavanje bosanstva kao multietničkog nacionaliteta, a za razliku od ratnih i poratnih politika u bh. Srba i Hrvata koje su programski posvećene genocidnom osvajanju i zadržavanju etnički očišćenih prostora. Bošnjačka politika, u ratu oličena u Armiji RBIH, branila je sve bh. narode, nigdje nije otvarala konc-logore, poput Dretelja i Manjače, nije ubijala civile, silovala žene, protjerivala ljude zbog vjerske i nacionalne pripadnosti, smatrala je kvalitetom kada uzase ima pripadnike druga dva naroda, a sve suprotno tome bile su i ostale su politike bh. Srba i hb. Hrvata. Velikosrpska i velikohrvatska politika u BiH su bile zločinačke, i po svome izvorištu fašističke, i kao takve su i mogle zavoditi narode na pogrešan put, na put zločina i nacionalne mržnje. Zato je srpski narod kamenovanjem ubio Murata Badića u Banja Luci, zato su srpske žene kamenovale majke Srebrenice, zato je hrvatski narod u Neumu kamenovao bošnjačku ekskurziju iz Kaćuna i razbio glave dvjema djevojčicama, i zato hrvatski narod podržava dvije škole pod jednim krovom, jer ne da malim Hrvatima da se prljaju društvom malih Bošnjaka… A zašto kažemo „narod“? Pa zato što se legitimni predstavnici tog naroda ne ograđuju i ne bore protiv hiljade ovakvih užasa, već i dalje vode i zavode mržnjom zatrovani narod, što srpski, što hrvatski. Ogromna je hronika srpske i hrvatske zavedenosti ideologijom mržnje, a uprkos tome Bošnjaci svjedoče odanost zajedništvu, ljubav prema bližnjima i dovu Svevišnjem da će zavedene komšijske narode, Srbe i Hrvate, uputiti na pravi put, na put bosanskog jedinstva. Trpanje bošnjačkog naroda i bošnjačke politike u kontekst „zavedenih naroda“ treba razumjeti i čitati kao politički bezobrazluk, kao historijsku laž i kao drsku uvredu na čast i ponos bošnjačkog naroda.
Tuđmanov advokat
Postoje mjesta koja ne dopuštaju greške i omaške. Bošnjaci ne mogu prihvatiti da se o njihovoj žrtvi govori istim jezikom kao o srpskoj i hrvatskoj žrtvi. Sve žrtve zavređuju ljudsku sućut, ali je nedopustivo poistovjećivati uzroke njihovog stradanja. Bošnjaci su žrtve genocidne agresije velikosrpskih i velikohrvatskih falangi, koja je uslijedila nakon časnog referendumskog opredjeljenja Bošnjaka da žive u civilizacijskom ambijentu bosanskog zajedništva i tolerancije. Srpske i hrvatske žrtve su rezultat zavedenosti naroda. Razlike su očite. Onaj ko te razlike ne vidi, kao hrvatski Predsjednik, ne može iskreno suosjećati sa bošnjačkim žrtvama velikohrvatskih zločina u Ahmićima. Potvrdili su to i događaji koji su uslijedili. Prvo je Josipović u društvu Željka Komšića otišao u Mostar, čiji je zapadni dio, sa svim svojim oblicima hrvatiziranog života, zapravo spomenik zločinu i zločincima, kakvi su počinili masakr u Ahmićima. Kada Predsjednik Hrvatske u „zapadnom Mostaru“ otvara ma kakvu manifestaciju kojom se veliča „hrvatska samobitnost“, to ima značenje hegemonističkog nastavka politike Franje Tuđmana, Šuška i Bobana. Predsjedniku Hrvatske nije mjesto u „zapadnom Mostaru“, već u Sarajevu, jer samo u Sarajevu sjede državni organi vlasti, u kojima su zastupljeni i predstavnici hrvatskog naroda, dok u „zapadnom Mostaru“ sjede i djeluju paradržavni organi neumrle tzv. „Herceg-Bosne“. Prisustvo Predsjednika Hrvatske tom separatističkom sijelu ima značenje legitimiziranja separatizma i velikohrvatske otimačine koja je izvršena nad gradom Mostarom.
Ovdašnja se javnost mahom sažalila nad predsjednikom Josipovićem, kada ga je napala premijerka Kosor, pa je Josipovićevo prosipanje magle po Ahmićima ispalo još više prijateljsko i bosansko. Na žalost, istinski prijatelj ne bi poturao tezu o građanskom ratu, niti bi u svojoj nemuštoj odbrani u polemici sa premijerkom Kosor izrekao sljedeću formulaciju: „Te izmišljotine kako sam navodno govorio o agresiji i kako sam govorio da smo svi jednaki i da je Milošević jednak kao i mi, pa to su besmislice.” Dakle, predsjednik Josipović smatra da Hrvatska nije izvršila agresiju na RBiH, iako postoje stotine dokaza i stenograma iz kojih se vidi kako Franjo Tuđman direktno rukovodi agresorskim dejstvima Hrvatske vojske u BiH. Dalje, Ivo Josipović ne smatra da su Milošević i Tuđman jednaki, iako su obojica prema BiH vodila jednaku politiku, nastojeći okupirati dijelove bh. teritorije i s tih teritorija protjerati Bošnjake. Mišljenje Ive Josipovića da Hrvatska nije vršila agresiju, da je Franjo Tuđman pravednik, posve se nadovezuje na ono što je rekao u Ahmićima, a što traumatizirana bošnjačka javnost nije htjela čuti – da su bošnjačke žrtve rezultat zavedenosti bošnjačkog naroda, a ne isključivi rezultat genocidne i zločinačke politike Franje Tuđmana i Hrvata koje je on zaveo.
Ekstremne nacionalističke laži
Krajnju drskost predsjednik Josipović je iskazao plasiranjem nacionalističke teze o navodnoj ugroženosti Hrvata u BiH, nastojeći sebe prikazati kao hrvatskog spasitelja, ujedinitelja, oslobodioca. Da je ma koji bošnjački političar progovorio o bošnjačkoj neravnopravnosti, o nužnosti objedinjavanja bošnjačkih snaga, o osvajanju onoga što Bošnjacima pripada – takav bi momentalno bio proglašen radikalom i ekstremistom, a ovako su predsjedniku Josipoviću aplaudirali i sami Bošnjaci, računajući da je normalno kad fin čovjek fino priča o ugroženosti Hrvata. Riječ je o ekstremnoj laži, jer Hrvati ne samo da gaje i goje apartheid na frtalju bh. teritorije, već su ovladali i najvitalnijim tokovima života u krajevima sa bošnjačkom većinom, kao što su finansije i bankarstvo, recimo. Predsjednik Josipović to ne vidi, već u maniru svoja dva prethodnika, iskrenog osvajača Tuđmana i zakamufliranog osvajača Mesića, pokušava osvojene pozicije braniti lažnom hrvatskom ugroženošću. Ivo Josipović je doslovce kazao: “Moj govor im je (Hrvatima) otvorio vrata za ravnopravno sjedenje za stolom, da objedine snage i da se izbore za ono što im pripada, dakle jednaka ustavna prava.” Zar Hrvati u BiH ne sjede ravnopravno za stolom i nemaju jednaka ustavna prava!? A to što su Hrvati po popisu iz 1991. činili većinu na 16 odsto bh. teritorije, što danas apatheidom kontroliraju četvrtinu bh. teritorije, i mjesta u kojima su bili manjina, to što pod kontrolom drže bezmalo pola Bosne i Hercegovine – je li sve to „neravnopravno sjedenje za stolom“ i jesu li sve to „nejednaka ustavna prava“?! Ili je ta priča o navodnoj hrvatskoj ugroženosti ista ona nacionalistička retorika koju nam godinama plasiraju velikohrvatski intelektualci po Sarajevu, kako bi sakrili ukradeno, oteto i prokleto?!
Sve ovo ne znači da nama ne bi godilo omekšavanje hrvatske politike prema BiH. Ali, Josipovićev juriš na Ahmiće je bio teatar za ličnu promociju, za sticanje titule “balkanskog Vilija Branta“, a ne iskreno suosjećanje sa žrtvama velikohrvatskih zločina. Suosjećanje znači razumijevanje pozicije žrtve, uvjeta i razloga zbog kojih je neko pogubljen. A Josipović ne samo da nije razumio ideju poklona pred žrtvama, već je bošnjačku žrtvu relativizirao i oklevetao za svoje stradanje, optužbom da je pripadala „zavedenom narodu“.
Broj 266, 23. IV 2010.