Za Bošnjake nije bilo ničeg privlačnog u odbrani uhapšenih bosanskih heroja sa muslimanskim imenima. Bošnjaci su šansu da potvrde svoj identitet ugledali kada je uhapšen „čika Jovo“, pa su mogli slobodno da skandiraju njegovom srpskom imenu, koje je ispalo važnije od njegovih dijela. Dogodilo se to 7. marta, na godišnjicu smrti generala Mehmeda Alagića, kojega se bošnjački demonstranti nisu sjetili ni Fatihom, ni pomenom.
Katolici imaju Gospu u Međugorju, a Bošnjaci imaju Jovana Divjaka u Sarajevu! Nikada niko u bošnjačkoj povijesti nije počašćen tolikom ljubavlju, i tepanjem, kao general Divjak. Da nije uhapšen u Beču, pod optužbom za ratni zločin, nikada ne bismo saznali šta je nama Jovo, niti bismo pomislili da našem glavnom gradu predjevamo ime u SaraJOVO. Protesti za Divjaka su bili neviđeni kvazipatriotski trans bošnjačkog ranjenog uma, koji bosanstvo doživljava kao ulizivanje nemuslimanima i zanemarivanje muslimana. A bosanstva nema bez jednakosti, a konkretno – jednake brige prema procesuiranim generalima Rasimu Deliću, Alagiću, Hadžihasanoviću i drugim oficirima i borcima Armije RBiH. Bošnjaci nisu iskazali tu jednaku brigu, i otud su protesti za Divjaka – lažni patriotizam, licemjerje, bezobrazluk, manifestacija patološke samomržnje jednog nestajućeg naroda, koji u svemu nebošnjačkom vidi vrijednost, i u svemu svome vidi feler od kojeg treba bježati. Zašto ovako nije branjen Rasim Delić, koji je čak i u bolesti, i u smrti, bio ostavljen od mnogih? Zato što za Bošnjake nije isto skandirati: „Rasime, Rasime!“, i skandirati: „Jovo, Jovo!“. Rasim nam je iz avlije, a u Jovu i u Jove smo uvijek gledali odzodo. A Srbi su u svoje Jove uvijek gledali s poštovanjem, a u Rasime odozgo. Ta obrnuta perspektiva svjedoči o hroničnom nemanju samopoštovanja u Bošnjaka, vjerovatno jedinog naroda na planeti koji sam sebe vidi kao žabu krastaču.
Raskošna srpska ikebana
Tumačenje parola, naslova i raznoraznih poruka vezanih za proteste zbog hapšenja generala Divjaka u Beču ukazuje da je centralni smisao u njegovom veličanstvenom imenu: Jovo. Na parole i u naslove se mogla isticati i sintagma „general Divjak“, ali, štos nije da branimo i volimo „generala Divjaka“, jer to nije dovoljno srpski, već da se vidi koliko volimo jednog Jovu. Naslovnica magazina „Dani“ je otišla najdalje u sugeriranju patriotskog kiča i ljubavi prema jednom Jovi, istakavši preko cijele stranice naslov: „Čika Jova Zmaj od Bosne“, iz čega saznajemo da je general Divjak bezmalo važan kao Husein-kapetan Gradaščević. Uhapšeni general je ni kriv ni dužan postao ukazanje srbijanskog pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja, poznatom po pjesmici „Điha, Điha…“, a koji je jedini u masmedijskoj upotrebi zvat „čika Jova“. Na tom refleksu bi se trebalo prihvatiti kako je oficir Jovan Divjak onaj nasmijani čikica iz naših djetinjstava, koji nam je kroz ekavske rime pjevao, valjda, o cicama, macama i jahanju konjića. To je jednako budalasto kao kad bi od pjesnika Jovana Jovanovića Zmaja pravili oficira. Pravo je čudo kako sarajevski mediji nisu prije otkrili da se general Divjak zove „čika Jovo“, već je ta i tolika ljubav premijerno prikazana baš u povodu njegovog hapšenja!? Isto vrijedi i za njegovu ratnu ulogu, za koju se baš sada saznalo da je bila toliko epohalna da bi – „Sarajevo bilo druga Srebrenica da nije bilo Jovana Divjaka“. Ova glupava izjava Tilmana Zulcha, koju su bombastično prenijeli svi mediji, zapravo sugerira kako u Armiji RBiH nije bilo sposobnog čovjeka da organizira odbranu Sarajeva, već je to učinio jedan Srbin, kojemu sada svi trebamo biti zahvalni što Sarajevo nije Srebrenica. …A Sarajevo je u mnogo čemu gore od Srebrenice, jer je opsada bosanske metropole bila javni masovni zločin. Činjenica da niko nije kritički reagirao na ovu glupost o Divjakovom spašavanju Sarajeva, govori o intenciji da nam se nametne nova historijska istina, u kojoj jedan Srbin spašava nesposobne Bošnjake. Ta podvala djeluje efektnije u paketu sa bošnjačkom pomamom nazivanja ulica po Srđanu Aleksiću iz Trebinja, kojeg želimo vidjeti kao heroja našeg srca, a ne kao pripadnika Vojske Republike Srpske, u čiju vojničku čast se svake godine u Trebinju organizira plivački turnir „Srđan i Maksim“. A Maksim je još jedan poginuli borac Vojske RS, inače Srđanov rođak. Uspomena na Srđana nije distancirana od četničkog i genocidnog porijekla Vojske RS. Po ovome slutimo da Srđan ima dva značenja, jedno kod nas, drugo kod njih. Iako nemaju nikakve veze, uz „čika Jovu“ je pominjan i Srđan Aleksić, iz čega se vidi namjera da se kao heroji bošnjačkog geta slave Srbi, ali ne i „Majke Srebrenice“, recimo, koje su zaslužne što su srebreničku bol usmjerile u toleranciju, a ne u osvetu. Izvan tog bošnjačkog geta niko i ne pomišlja da slavi bosanske atribute, jer je fokus na razmuslimanjenju Bošnjaka.
U ovim povodima uopće ne želimo tematizirati zlobne glasine o „čika Jovi“, jer je on kroz fondaciju „Obrazovanje gradi“ i kroz primjereno držanje u poratnom periodu za sebe izborio status čovjeka kojega treba poštovati i s kojim se treba ponositi. Odmah iza rata slično poštovanje je uživao Marko Vešović, ali se izrodio u nacionalistu i islamofobijsku nakazu. Otud ovo i nije priča o Jovanu Divjaku, već o Bošnjacima, koji tog Jovana Divjaka ne bi ni iz bliza slavili da se on zove Rasim ili Mehmed, čime je obesmišljeno i do licemjerja dovedeno veličanje Divjakovih zasluga. Eto, imali su i generali Delić i Alagić još veće zasluge za Armiju RBiH, ali se u povodu njihovih hapšenja i privođenja nisu organizirale nikakve demonstracije. Sjećamo se da je general Alagić od bosanske policije, u svom Sanskom Mostu, uhapšen kao zadnji otpadnik, iako mu je mogao biti uredno uručen poziv na koji bi se on odazvao. Ali, za Bošnjake nije bilo ničeg privlačnog, ničeg bosanskog, u odbrani ovih heroja sa muslimanskim imenima. Bošnjaci su šansu da potvrde svoj nemuslimanski identitet ugledali kada je uhapšen „čika Jovo“, jer su dočekali tu čast i ljepotu da familijarno skandiraju: „Jovo, Jovo, Jovo, Jovo, Jovo…“ U toj mantri je magija patološke čežnje da se bude Srbinom, srpskom familijom, da nam Jovo u srcu stanuje, po kući hoda, košto nikad ni jedan Mehmed neće po srpskoj kući hodati. Plemenita je to bosanska čežnja, ali, čim je jednosmjerna, smiješna je i tugovita.
Jadan je taj Jovan Divjak kad je objektom veličanja po Sarajevu postao usljed transgeneracijske patologije u Bošnjaka, a ne zbog nekih opipljivih dijela. Jer, kad bi se mjerilo djelima, a ne ličnim imenima, onda bi se cijenila i djela ostalih bosanskih heroja koji su hapšeni i progonjeni. Konkretno, oštrica protesta u povodu hapšenja generala Divjaka uopće nije trebala biti usmjerena na ime „čika Jove“ – jer to nije tema ove priče – već je morala biti usmjerena na hegemonističko i agresorsko ponašanje Beograda i velikosrpskih obavještajnih službi koje zloupotrebljavaju međunarodne standarde za hapšenje bh. patriota i široku destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Tema je Beograd, a ne Jovan Divjak! Ali, bošnjačkim demonstrantima u Sarajevu, Beču i Berlinu je bilo važnije da pokažu koliko mi volimo „čika Jovu“, nego da Svijetu ukažu na nedopustivo ponašanje Beograda.
U dejtonskim zatvorima je ležalo, i ležat će, još mnogo časnih Bošnjaka, istinskih patriota, ali niko od njih neće doživjeti tu čast da kantonalne vlasti u Sarajevu po hitnom postupku zasijedaju i razmatraju šta je najbolje učiniti za spas našeg čovjeka. Lijepo je što je kantonalna vlast izdvojila i hitno uplatila milion maraka, kao kauciju za puštanje Divjaka, a ružno je što se ovakva solidarnost događa prvi, a vjerovanto i posljednji put. Opet dolazimo da zaključka da nisu bitna Divjakova djela, jer su takva ili veća djela imali i drugi progonjeni oficiri ARBiH, već je presudan njegov status najraskošnije srpske ikebane u građanskom Sarajevu. Hem je Srbijanac, hem govori ekavski, hem je s nama, a nije s njima, i ko bi sad ispustio tu priliku da na takvom materijalu pokaže teoriju i praksu multikulture?! Nije li to laž?
Zaštita državnog terora
Ponekad se događaji poredaju tako da sami sebe razotkrivaju. Protesti za oslobađanje generala Divjaka su se dogodili 7. i 8. marta, na godišnjicu preseljenja na ahiret dvojice velikih bosanskih heroja, generala Mehmeda Alagića, odnosno, generala Mustafe Hajrulahovića Talijana. Niko među demonstrantima nije imao kulture i hrabrosti pozvati na Fatihu, ili na riječ, o Alagiću i Talijanu, plašeći se da bi pokvario taj trans u kome Bošnjaci tužno pokušavaju biti neko drugi. A ničeg logičnijeg o toga, da se u vrijeme progona jednog generala, sjetimo progona drugog generala, Mehmeda Alagića, čije je zdravlje ubijeno u tim montiranim procesima a život završen u gorkom razočarenju u bošnjačku političku i akademsku elitu. Ta bošnjačka šutnja o Alagiću i Talijanu, na mjestu i u povodu gdje se morao dogoditi pomen, dodatno kompletira sliku o kvazipatriotskoj psihopatologiji tih Bošnjaka što su skandirali „čika Jovi“.
Kada bismo, pak, poredali red veličina, u smislu onoga što bi trebalo iritirati bosanski patriotski i demokratski nerv, onda bi slučaj generala Divjaka bio daleko ispod slučaja postojanja tzv. imigracionog centra, svojevrsnog koncentrancionog logora u kome, kao i u Aušvicu, ne važe nikakvi zakoni. A evo i zašto… Prvo, hapšenje generala Divjaka je slučaj koji se izdogađao u nekoliko dana, a bosanski Guantanamo traje mjesecima i ne iritira nikog u tolikoj mašineriji tzv. civilnog društva. Nezamislivo djeluje da Krug 99 organizira raspravu na temu – kako je moguće da se u dejtonskoj državi oformi jedan nelegalni zatvor, i kako je moguće da toliki demokratski kapaciteti, od parlamenata, do raznih nevladinih organizacija, mjesecima šute o takvoj kriminalnoj pojavi? Televizijske emisije propituju štošta, ali ne i ovu sramotu. Činjenica da živimo u državi u kojoj je moguće ljude hapsiti i mjesecima držati u zatvoru bez ikakvog zakonskog osnova – zastrašujuća je. Ali, za Bošnjake je strašnije kad neka druga država, po nalogu neke druge države, uhapsi na par dana „čika Jovu“! To jeste kriminalno, ali nije ni iz bliza stravično kao javni zločin postojanja tzv. imigracionog centra. Zamislimo kakav bi heroj bio Jovan Divjak kada bi kao javna ličnost, patriota i demokrata, osudio postojanje jednog takvog zatvora na tlu države za čiju se slobodu borio! On makar zna kako je biti nevin u zatvoru! Evo prvog testa na kome se uvjeravamo kako ni Jovan Divjak nema moralne kapacitete zbog kojih bismo ga bezrezervno voljeli. Mi znamo koje sile stoje iza tzv. imigracionog centra, to su one sile koje u izmišljaju tzv. islamskog terorizma vide šansu za stigmatizaciju Bošnjaka i jačanje velikodržavnih pozicija Srbije i Hrvatske. Ljudi koji su bez krivice zatočeni u zatvoru tzv. imigracionog centra treba da posluže kao dokaz da nekakva opasnost postoji. Ne može se biti bosanski patriota a ne biti protiv tih izmišljotima! No, Divjak nije sam u ovoj kukavičkoj šutnji koja prati javni zločin na tlu BiH. Tu su i Krug 99, i Helsinški komitet, i sve partije, i svi mediji – pa zašto bi onda bošnjački demonstranti znali da je preče demonstrirati za raspuštanje bosanskog Guantanama, nego za bečku epizodu u „čika Jove“? Dejtonski gebelsi, predvođeni islamofobičnim web portalom Depo.ba, najavili su da „vehabije idu na Sarajevo“, a u povodu najave protesnog skupa protiv tzv. imigracionog centra koji je organizirala Nađa Dizdarević. To optuživanje žrtve i štićenje državnog terora slika je javne riječi u Sarajevu. Kad se uzme da su ovi isti mediji autori kvazipatriotskog kiča o „čika Jovi“, onda su jasni dupli aršini: jedni za Mehmeda, drugi za Jovu. …A to više nije duh ZAVNOBiH-a, već kolonijalni fašizam u kome se podrazumijevaju više i manje vrijedni narodi, pravde koje to jesu i pravde koje to nikad neće biti. Činjenica da Bošnjaci slave svoj podanički mentalitet, da im je postalo normalno da vole Jovu, a ne vole Mehmeda, završni je čin u procesu razbošnjačenja jednog bivšeg naroda. Nema se tu šta više dogoditi.
Broj 289, 18. III 2011.