Na kraju 2007. godine možemo izraditi završni račun na kojemu ništa ne piše, a i da piše to više nije bitno, budući da to napisano niko ne čita, i niko ne benda, što nas opet uvjerava da živimo u jednoj čudnovatoj stvarnosti. Tako i mi, u Bosni, Bošnjaci, a i poneko još ko je s nama zapao u vremenskom i prostornom liftu – živimo šutnju i šutimo život.
Kako je naš narod jahao svoj narod: Logična je ambicija svakoga urednika da potkraj godine, što bi se reklo, rekapitulira događaje koji su obilježili tu godinu. Ustalilo se to kao običaj, pa su i čitaoci već sviknuti da od novina koje čitaju dobiju presjek godine. Nađe se tu štošta, sve do igara nacionalne fudbalske selekcije. Malo razgale, šta fali.
Iako se bošnjačka sudbinska karta iscrtava ovosvjetskim i bjelosvjetskim pismom, ona se ne može tačno iščitati iz tog rukopisa. Jedno je to što su nam odjenuli svoje gaće, a drugo je to što nam te gaće nikako ne stoje, već spadaju, i upozoravaju nas kako stojimo sami sa sobom. Nastojanje da rekapituliramo prethodnu godinu, kroz izražajne standarde stabilnih i samoodrživih naroda, isto je kao kad bismo siromahu predložili da naruči najskuplju sofru, za kojom će, usput, iz zabave, kupovati vile i jahte.
Hoću reći da običaj sagledavanja prethodne godine ne može po stilu, izrazu i ambiciji biti jednak između Bošnjaka i svih ostalih evropskih naroda. Bošnjaci bi taj izražajni okvir za prethodne godine prije mogli mjeriti naspram Palestinaca ili Iračana. Ali, ima tu i jedna razlika… U Iraku i Palestini na kraju godine sabiru mrtve, a mi ovdje ne sabiremo ništa, jer mislimo da u ovoj 2007. godini nismo postali manje narod nego što smo to bili u 2006. godini, pa i ne pretpostavljamo da ćemo u 2008. godini biti još manje narod nego što smo to danas.
Mi smo jedini narod u Svijetu koji poimanje svoga kolektiviteta svodi na lični rakurs, odakle se vrijeme vidi samo od mog početka do mog kraja, a u tom se skučenom prostoru projiciraju i nacionalni interesi. Pojedinci u drugim, samoodrživim narodima, imaju plemenitu ambiciju da ulaganjem u svoje pleme svoju energiju zabaštine i nakon svog života. Tako im je lakše otići sa ovoga svijeta, jer znaju da žive u stvarnosti svoga naroda. Kod nas je to naopako, u toj naopakosti fantastično, nerazumljivo, i, dakako, jadno i tragično.
Umjesto da se iz našeg života sadržaji i sokovi prelijevaju u budućnost, a i u prošlost, u smislu njenog izučavanja, i historičkog podučavanja, u nas se sadržaji iz prošlosti i nesuđene budućnosti usisavaju u sadašnjost, u našu omeđenost vremenom, kako bismo sve što je bilo, i sve što bi trebalo biti, zgrabili za sebe, jer se u nas djedovi nam i unuci nam razumijevaju kao tuđini koje treba izvarati, po čemu se vidi da naš narod vidi svoj narod kao činjenicu koja ne traje izvan naših individualnih života, pa sukladno tome naš narod jaše svoj narod kao da je to neki tuđi narod čije nas postojanje ne zanima i u nama ne pobuđuje nikakav emotivni titraj.
Halapame i hapame
Sadržaji koji se u Hrvata, Srba, Danaca ili Portugalaca ispisuju na kraju svake godine, posve po namjeni odgovaraju živosti ovih naroda, koji imaju razloga da čuju šta im je i kako im je bilo u protekloj godini. U Bošnjaka, pak, nikakav sadržaj takve vrste nema smisla, jer je lažan, jer se ne tiče bošnjačke stvarnosti čiji je realitet drukčiji od onog koji nam se simulira preko državnih i federalnih rtv kuća kojima gospodare velikosrpski i velikohrvatski kadrovi, te pokoji bošnjački švrljmrljko. Bošnjačka istina je, dakle, posve drukčija od slike koja se emitira u bošnjačku svijest, a koja kod mnogih Bošnjaka proizvodi kratak spoj, između osjećaja da ništa nije kako treba i uvjeravanja da je sve, više-manje, normalno.
U analizi 2007. godine mi bismo se, u skladu sa medijskim standardima, koji hodaju, normalno, sredinom i ‘nako, trebali prihvatiti zvaničnih informacija i tumačenja, pa kazati kako su, recimo, lideri šest vladajućih stranaka postigli dogovor po kome će pripasti „Bošnjacima policija, Srbima SIPA, a Hrvatima RAK“. Nije red da se jedna takva slavodobitna a i friška informacija, po kojoj je, eto, i Bošnjacima pripalo nešto, i to baš policija, skrnavi, sumnjiči i potkopava, a zapravo bi trebalo kazati: Ma objesite vi mačku o rep tu policiju kojom će gazdovati bošnjački kadar, kad će (tajna) policija nad (javnim) policijama u BiH biti SIPA, kojom će opet gospodariti Srbi, jakako, pod komandom velikosrpskog udbaškog centra u Beogradu! Onoliko koliko tajna, a ne javna policija, određuje tokove bezbjednosti, nerijetko ih podrivajući i simulirajući, a gdje su Srbi strahoviti majstori laži i montaže, e, utoliko gospodarenje medijskom infrastrukturom određuje ono što će se i kako će se misliti, pa će hrvatsko (a time i bratsko, srpsko) gazdovanje medijskim rtv sistemom, Bošnjake u bošnjačkim glavama uobličavati po svojom mjeri i vjeri, što znači da će Bošnjaci o sebi misliti ono što hoće Srbi i Hrvati, a ne ono kako bi nastojala predstaviti marginalizirana, apartheidizirana, ma, riječju, pohapšena bošnjačka inteligencija. …Koju, budimo otvoreni, jednako progone i bošnjačka politika i sve druge politike, jer bošnjačka pamet nikome ne odgovara, a ponajmanje bošnjačkim političarima, pošto im svaka pamet ugrožava i otkriva njihovu kičerajsku, mahalsku nepamet. Zato je u bošnjačkoj politici – ono najgore što bošnjački narod ima, dakle, bošnjački moralni i intelektualni ološ, koji ne samo da se nije izdigao, već je halapamama i hapamama još dublje utonuo u uništavanje bošnjačkog naroda i guljenje narodne kože.
Da li govorili o pogubnim kadrovskim rješenjima, gdje bošnjačka politika godinama uzima kadrovske šljokice koje nemaju veze sa stubovima državnog bitka, ili govorili o ekonomiji koje nema, kulturnoj politici koje nema, medijskoj politici koje pogotovo nema, vazda bismo naišli na jednu te istu sliku, u kojoj nešto postoji kao strašilo, koje izigrava ratara u njivi, pa samo još rijetke ptice povjeruju da je to čovjek, a ne ništa.
Sjetimo se samo strahovitog promašaja sa imenovanjem Svena Alkalaja za ministra vanjskih poslova BiH, od strane mudronogog Harisa Silajdžića, koji je ovo bošnjačko mjesto ustupio jednom nebošnjaku, od kojeg, dakle, nikakve hasne ne vidjesmo. Sjetimo se kako su svih dejtonskih godina Bošnjaci jagmili za kadrovske pozicije preko koji se ne vidi država, i koje služe samo za prikazivanje i tantavičarenje. Evo, i na kraju 2007. bošnjačka politika je potvrdila da joj ne trebaju kadrovske pozicije sa kojih se može ostvarivati državotvorna vizija, jer takve vizije bošnjačka politika nema, pa je sukladno tome takve pozicije dobila politika koja ima viziju, ali separatističku. Zato nam se na Federalnoj tv govori tzv. hrvatski jezik, kakav se nikada nije govorio nigdje u BiH, i koji je uvezen iz Hrvatske, kao što se uvozi razna druga roba. Nataloženi kolonijalni mentalitet bošnjačke malograđanske sorte raduje se mogućnosti da vidi voditelja Muju kako mu kroz usta iznilazi slinava tisuća, i da vidi sebe u (nacionalističkim) vicevima o Sulji i Fati, pa da se zajedno sa Hrvatima i Srbima i Bošnjaci klebere Bošnjacima, i da makar tu, u tom kleberenju, ostvaruju jedinstvo i zajedništvo.
Dogodi se tu i tamo poneki izuzetak, koji je kreativni i konstruktivni incident pojedinca, a ne sistema, što ne mijenja pravilo o zagubljenosti. Takav je pozitivan incident bilo donošenje Rezolucije o bosanskom jeziku, od strane SDA, odnosno akademskih uglednika kao što su dr. Fahrudin Rizvanbegović, dr. Dževad Jahić i poneko još, koji su, za divno čudo, uspjeli prokrčiti mentalnu šikaru i ubijediti te nekakve političare da jezik jednog naroda ima nekakvo značenje. Bio bi to, po mom skromnom sudu, događaj godine 2007., jer se, zapravo, ništa smisleno nije ni dogodilo.
Žderanje i lideranje
Silna očekivanja da će Haris Silajdžić, u skladu sa svojom admiralskom pojavom, objediniti i aktivirati bošnjačke akademske potencijale, ižderala su se u prvoj godini njegova lideranja i pretvorila u havu, te u jednu neodrživu budalaštinu koju izgovaraju bošnjačke žene dok gledaju „Dnevnik“ – da i njemu nije lahko.
Ma, šta je mene, draga mati, briga što njemu nije lahko! Ako mu je teško, trebao je raditi lakši posao, a ovaj što mu je težak prepustiti onima koji imaju snage i vizije, ili je, pak, trebao razumjeti da njegova funkcija nije njegova privatna stvar, pa uključiti u svoj posao tim ljudi sa snagom i vizijom, koji bi od te četiri godine izgradili nešto, umjesto što već sada znamo da će vladavina Harisa Silajdžića, i općenito garniture sa izbora iz 2006. godine, ostaviti šupljinu, i još dublje bošnjačko beznađe i depresiju!
Kad se osvrnemo na 2007. godinu i aktivnosti bošnjačke politike, mi, jednostavno, nemamo šta vidjeti. Bošnjačka je politika nalikovala na govedo koje natovare u kamion, pa vode na pregovore, pa govedo istovare, pa ga uvedu u neki hotel, pa govedo sjedi i blehne, pa se govedo slika, pa govedo nešto pitaju, a govedo mukne, pa govedo onda opet natovare na kamion, i vrate u Sarajevo, i sve tako u krug. A zašto govedo? Pa zato što je bošnjačka politika, kao i svako govedo, bila pasivni posmatrač svoje sudbine! Inicijative ni za lijeka. Kam’ Bošnjačka akademija nauka, kam’ Muzej genocida nad Bošnjacima, kam’ nacionalni sedmični list, itd, itd.? Bošnjačka politika nije učinila nikakav pomak, već je svojim nečinjenjem, dakle, švercerskom neozbiljnošću i sramnom jalovošću, doprinijela daljem odrođavanju i rasipanju bošnjačkog naroda.
Bila je ovo još jedna godina u kojoj smo prespavali sebe.
Broj 210, 19. XII 2007.