Evropski standardi su kreirani spram kršćanskog osjećanja svijeta, u kojima nema mjesta za muslimansku jednakopravnost. Ulazak EU u BiH znači da će Bošnjaci prestati biti evropski muslimani, i definitivno postati muslimani u Evropi.
Ne vjerujem da je tv prijenos parafiranja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između BiH i EU praćen euforično, u kafićima, fabrikama, u kancelarijama, u porodičnim domovima, kako je to reportažno izvještavala štampa. Lijepo je nastojanje da se tom značajnom ali za narod nezanimjljivom činu priroda ta svenacionalna dimenzija. Iz cjelokupne simulacije euforije, realno je jedino nastojanje ljudi koji kreiraju javnost da prikažu kako su bh. narodi veoma radosni zbog tog parafa. Pa, k’o vele, kad mi slažemo narodu da je narod radostan, narod će i postati radostan, jer će vidjeti da je moderno biti radostan. U ovoj igrariji jedina realna moć su mediji, odnosno, medijski šefovi, koji nastoje oblikovati ili preoblikovati bh. građane u smislu navijanja za evropsku i bolju budućnost BiH, u kojoj će, u to niko ne sumnja, svima nama biti bolje. (A pogotovo muslimanima, koje ovovremena Evropa toliko voli da na medijima kao glavnu muslimansku vrlinu ističe muslimane koji urijetko, ili nikako, navrate do džamije.) S obzirom da su građani, svukud, pa i u BiH, postali ovisnici od masmedijskog mišljenja i standarda, postoji realna mogućnost da se politikom hajcanja euforije zbog parafiranja sporazuma uistinu i proizvede ili odbjegloj pameti privede pokoji bh. patriota.
Izvan te simulacije radosti, stvari stoje prilično mlitavo. Primjerice, stvoren je utisak da je samim parafiranjem BiH maltene ušla u Evropsku uniju, jer je paraf, u javnosti, tretiran kao potpis. A razlika između parafa i potpisa je, otprilike, kao između predračuna, tj. ponude, i računa koji, dakle, obavezuje na plaćanje. Da li je medijskim stvaranjem nekritičke euforije u povodu parafa učinjeno više štete ili koristi, teško je reći, ali je nedvojbeno da će se javnost ovih dana morati probuditi u istom kaljavom snu, gdje će nas zapljuskivati hladne vijesti o problemima u reformi policije, kao i ostalih reformi koje treba sprovesti da bi se Sporazum potpisao, a koje u dejtonskoj BiH strukturalno nije moguće sprovesti, kao što nije moguće, recimo, recimo, recimo – voziti autobus kao romobil.
Simulacija ravnopravnosti
Održao je Haris Silajdžić na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu predavanje o diplomatiji i tom je prilikom kazao kako je „naučio da moramo zadržati zapadne interese u BiH, jer tako ćemo zadržati njihovu pažnju“. Znači, prisustvo zapadnih interesa u BiH naš je veliki uspjeh, trijumf jal bosanske jal bošnjačke politike, koja, da nije bila tako mudra i dalekovida, ovdje sada ne bi bili prisutni zapadni interesi i zapadna pažnja. A ako ne bi bili zapadni, bili bi istočni, možda ruski, ili islamski, ko bi ga znao. Silajdžić je potom priopćio još jednu upitnu tezu: „BiH sad pokušava ostati interesantna međunarodnoj zajednici time što će postati dio Evropske unije i NATO-a“. Ispade da je BiH dosad bila (čim pokušava ostati) interesantna međunarodnoj zajednici zbog svoje konstruktivne i poželjne realnosti, a istina je da je BiH – ne svojom voljom – izazivala interes međunarodne javnosti zbog tragičnih događaja. Drugo, mogući ulazak BiH u EU nije nastojanje BiH, jer dejtonska BiH nema kapaciteta da promišlja i osvaja budućnost, i ta veza BiH sa EU je isključiva volja EU, koja strategijom stabilizacije i pridruživanja – haman – nastoji preventivno djelovati na zapadnom Balkanu, i sprovoditi u djelo makisimu „bolje spriječiti, nego liječiti“, što je bio dalekosežan propust evropske politike 90-tih godina, zbog čega i danas pristižu kamate i neplaćeni računi. Jadaboga, što bi narod rekao, pa da se ta evropska politika opametila, u računici da je jeftinije kreativno se uključiti u rješavanje južnoslavenskih čvorišta, nego li sebe proglasiti nadležnim za rješenje kad ono postane skupo, i gotovo nemoguće. Evropska neprincipijelnost i indolentnost na Balkanu iz 90-tih odveć se negativno implicirala na neke evropske crne tačke, tipa belgijskih unutarnjih podijeljenosti, da bi uopće bilo isplatno balkansku stvarnost prepustiti balkanskoj stihiji.
Naše promišljanje o evropskoj politici na Balkanu, a iz bošnjačke perspektive, nije mjerodavno, a vjerovatno ni posve tačno, samim tim što je određeno egzistencijalnom čežnjom da opstanemo u zemlji koju smatramo svojom, ili: i svojom, i u narodu koji ima prepoznatljive, ali rovite i promjenjive, uglove identiteta. Ljudi često vide ono što žele, pa se i nama sada čini kako je Evropa došla pameti i zauzela aktivni odnos prema južnoslavenskoj stvarnosti, te je preduprijedila negativne konotacije kosovske krize, tako što je navrat-nanos isposlovala taj paraf. A nama je u interesu sve što nas ne ostavlja na vjetrometini, što je kao mišljenje izraslo do dimenzije svenarodnog konsenzusa, pa o tome, svaki na svoj način, govore i Silajdžić i Filandra. No, formiranje jednog takvog stava – da sami sebi nismo dovoljni za opstanak, jer su oko nas žive prijetnje iz 90-tih – pretrpjelo je i transformaciju i proces taloženja, budući da tako nismo razmišljali odmah po okončanju agresije. Neko nas je grdno uvjerio da nam nema druge nego – ne samo povinovati se volji jačih, već čeznuti da nas jači uzmu u zaštitu. A u svijetu koji se struktuiran interesnim tabelama, nema zaštite iz samilosti, i svaka vrsta zaštite podrazumijeva protuusluge, tako da taj odnos između naših zaštitnika i naše čežnje da budemo zaštićeni nužno mora dobiti obrise odnosa između prostitutke i makroa.
U nekim je reportažama o trgovini bijelim robljem po Evropi pisano kako se moldavske i ukrajinske prostitutke nisu duhovno izopačile i posve odale zlu prostitucije, već su zadržale porodičnu brižnost, jer štede novac i šalju ga u domovinu, za preživljavanje svojih najmilijih. Tek na ovoj razini mi možemo razmišljati o spasu svoje bošnjačke duše – da iz ponižavajućih okolnosti, što javnim, što tajnim kanalima, formiramo institucije i realiziramo projekte za očuvanje i afirmaciju našeg identiteta, koji će, u protivnom, biti i duhovno i fizički utopljen realitet prostitucije, koju, dakle, možemo zvati i: kolonijalnim duhom, podaništvom, sluganstvom, poniženjem, itd. Dakako, ovakav diskurs ne postoji u bh. i bošnjačkoj javnosti, u kojoj se svakovrsno bošnjačko poniženje nastoji upakovati u sedativnu iluziju o našem partnerstvu, što prema Srbima i Hrvatima, što prema Evropi. Ta slika bošnjačkog partnerstva veoma je ubjedljiva, i teško rušljiva simulacija, jer vidimo mi našeg Harisa Silajdžića đe aplaudira i prikazuje se ravnopravno sa drugima, a njegova nas zanosna španska ljepota ubjeđuje da mi u tom kolu stojimo i bolje i preciznije nego ostali… „Eh, da je ‘vakav predsjednik Ameriki đe bi joj bio kraj!“. Inače, ta limunada sa Silajdžićem nalik je masovnoj pojavi u Bošnjaka, gdje se na kredit voze skupa kola, a goriva se sipa za pet maraka, koliko je dovoljno da se napravi jedan krug po čaršiji, makar subotom oko podne. Bitno je da ličimo!
Šta god nam čiko dadne
Na Balkanu nema naroda koji bi poput Bošnjaka bio životno zainteresiran za procese integracije u Evropsku uniju. Nama od toga skrovišta zavisi biološki opstanak, a svi drugi imaju alternative, budući da, recimo, Srbi mogu opstati i sa i bez Evropske unije. Da ne bismo gubili vrijeme na obrazlaganje ove očitosti, ispostavit ćemo jednu zanimljiviju tezu, koja je u ideji ovog teksta. Ona glasi: ulazak u Evropsku uniju BiH nije garancija opstanku Bošnjaka. Ispade sad, ne možemo opstati ni ovako, ni onako. Tako nekako, s tim što u kontekstu evropske prostitucije imamo šansu da sačuvamo nešto sebe, ako budemo imali svijest o opasnostima koje nam prijete.
Golemo je pitanje da li smo mi još uvijek mi, ili se u naše bošnjačke živote uselio neko drugi. Jednako je upitati se da li u Alžircima, nakon ere francuskog kolonijalizma, danas žive Alžirci, ili je to neki postkolonijalni miks. Slično je i sa Srbima i Turcima. Danas su ovi procesi brži i okrutniji, pa je za desetak dejtonskih godina bošnjački identitet mogao pretrpiti transformacije za kakve su alžirskom identitetu trebale decenije, ili srpskom stoljeća. Danas se svijest (re)struktuira pod uticajem medija, a mediji pod uticajem kapitala i politike, tako da ovom zemljom dominira ona svijest iz koje stoji opipljiva moć. Zato je normalno da normalno primimo vijest o mogućnost da našu zemlju na Evroviziji predstavlja Lepa Brena, iako se jedva prije pet godina takva skarednost nije mogla ni zamisliti, a kamo li javno plasirati, makar i kao nebuloza. Gibamo se, k’o gibanica, od vrha prema dole.
Procesi preformulacije bošnjačkog identiteta u kolonijalnu svijest koja uživa u podaničkom smradu, samo će se usložniti i ubrzati sa evropskim integracijama. Za razliku od muslimana u Francuskoj i Njemačkoj, koji nikad ne prestaju biti svjesni da su stranci, da se kao stranci ne mogu inkorporirati u strana društva i njihov poredak, te stoga čuvaju svoj identitet i običaje, mi se kod Evrope osjećamo svoji na svome, i sa lakoćom uzimamo svaku bombonu što nam je čiko dadne. Zato smo, kao jedini muslimanski politički narod u Evropi, manje muslimani nego i jedna narodnosna muslimanska skupina u Evropi. Grabimo ka paradoksu: mi ćemo se razmuslimanit i razbošnjačit do mjere u kojoj ćemo identitetno odgovarati nepolitičkom karakteru useljeničke skupine, iako ćemo, još neko vrijeme, imati formalnu, ustavnu priznatost, kakvu zavređuju narodnosne muslimanske skupine po Evropi koje brižno čuvaju konture duhovnog identiteta.
Kroz mentalne patrljke
Evropski ulazak u BiH podrazumijeva reforme i prilagođavanje BiH evropskim standardima. Multietničnost u Evropi ne znači ništa, a pogotovo ne multikonfesionalnost. Evropa je kolijevka kršćanstva, kao što reče bivši papa, pa su evropski standardi kreirani spram kršćanskog osjećanja svijeta. Islamofobija je samo izoštrila ovu osobinu. Muslimani u evropskim standardima mogu biti samo religijska manjina, kojoj će fino biti garantirana sva manjinska prava. To bi otprilike značilo da će Djeda Mraz u BiH definitivno postati Djed Božićnjak, pošto je Djeda Mraz egzistirao samo zbog bošnjačke djece, koja će sada izgubiti i ta multikonfesionalna prava, da nešto što je nečije zovu ničijim imenom. „Valentinovo“ koje se odskora u nas izmodano kao tzv. dan zaljubljenih, bit će vraćeno svojoj kršćanskoj suštini, umjesto što je, makar u bosanskom kontekstu, egzistirao na interreligijskim relacijama. Evropski standardi više se neće obazirati na bošnjačku jednakopravnost, jer će Bošnjaci prestati biti evropski muslimani, i definitivno postati muslimani u Evropi.
Sakata i jaka Evropa ne umije misliti i osjećati na bosanski način. Plemenita i slaba Bosna i Hercegovina će, na žalost, biti primorana da misli i osjeća kroz evropske mentalne patrljke.
Broj 219, 25. IV 2008.