Danas imamo dovoljno informacija i argumenata da ustvrdimo kako se SIPA otela kontroli, kako je stavljena pod komandu zločinačkih struktura Radovana Karadžića, odakle destabilizira državu i progoni nevine ljude. Glavni zadatak je sataniziranje Bošnjaka, izmišljanje tzv. islamskog terorizma i „pranje“ Republike Srpske od genocidne suštine. Zato se u režiji SIPA-e događaju lakrdije kao u Gornjoj Maoči, proše zime, ili u Kalesiji, prošle hefte.
Sarajevom vladaju oni koji se prikazuju kao opozicionari, žrtve i ugrožene grupe. Kad kažemo „Sarajevom“ onda mislimo na ovaj frtalj bh. teritorije, a možda i manje, gdje računamo da još egzistira bosansko multietničko društvo, zato što su tu u većini tolerantni i civilizacijski opredjeljenji Bošnjaci. Cilj preoblačenja u opozicionare je da se ne vidi kako su nam budućnost oduzeli razni SDP-ovski, ateistički fanatici, koji sve političke i društvene poluge drže u svojim rukama. Tu, na tom frtalju, apsolutno je marginalizirana, apartheidski unižena, ne samo bošnjačka duhovnost, već općenito bošnjačka sloboda. U Evropi danas nema potlačenijeg naroda od bošnjačkog naroda! A činjenica da o jednom takvom zlodjelu nema slobodnog dijaloga ukazuje na genocidnu zavjeru širokih razmjera, kakva je pratila pokolj Jevreja u Drugom svjetskom ratu. Čak su i bošnjački političari i funkcioneri uvučeni u lanac tišine, jer znaju da stabilnost njihovih ličnih interesa ovisi o poltronisanju jačima. Dovoljno je vidjeti šta je od sebe, a i od očevog prezimena, napravio Bakir Izetbegović, pa se zgroziti nad tim Bošnjacima kojima ne smeta „krsna slava Republike Srpske“ i koji puzanje oko smrdljivih srpskih čarapa proglašavaju hrabrošću i kompromisom.
Hrabrost je vidjeti i kazati istinu. Kompromis je smislen samo ako nije u službi zla i zločina. To sklanjanje javnog pogleda od apartheidskog društva, u kojemu Bošnjaci grcaju u nametnutim fobijama, nije nikakva hrabrost, već kukavički fašizam, prvo, u vidu raznovrsnog iživljavanja nad jednim malobrojnim narodom, drugo, u vidu šutnje koja se zaklanja iza lažnog intelektualizma i opozicionarstva. Nema tog intelektualizma u ovoj zemlji koji može opravdati svoju čast, a da ne vidi stvarnost sazdanu od beščasnog i javnog pobratimstva zločinačke velikosrpske i velikohrvatske ideje! Kakvi, bolan, enverikazazi, hadžemihajdarevići, ivanilovrenovići, senadi&bakiri, i ostale zvijezde dejtonskog blata?! To je sve razgolićeni intelektualni jad i kukavičluk, koji ispunjenje pronalazi u gnječenju slabijeg, a zaklanja se iza laži o opozicionom mudrovanju. Neki od njih su se tek sada, hvala Bogu, dosjetili da je Federalna televizija glasilo SDP-a, a mi o tome pišemo već godinama, neki su tek sada posumnjali da nešto nije u redu sa SDP-om, ali još nisu prevalili preko jezika kako se ovom kvislinškom partijom upravlja iz beogradskih i zagrebačkih zajedničkih kancelarija, neki su osjetili kako pod teretom činjenica tone taj brod dejtonskog fašizma kome su puhali u jedra, pa sad bježe pred svjedokom vremena… Bestidno velikosrpsko i velikohrvatsko pobratimstvo više ne ostavlja nikakvu sumnju u ono što mi tvrdimo godinama, i zbog čega bivamo stigmatizirani kao ekstremisti – da je dejtonska Bosna aparat koji je usmjeren protiv bića države Bosne i Hercegovine, protiv časnog ZAVNOBiH-a, i koji u svojoj (zl)ideologiji nosi genocidnu namjeru zatiranja Bošnjaka i islama i kulturocidnu namjeru zatiranja bosanstva kao civilizacijske paradigme bitnije od same Bosne i Hercegovine. Napose, toleriranje a potom i nagrađivanje zločina nad Bošnjacima, u vidu Dejtonskog sporazuma, prelilo se dvadesetak godina poslije u Evropu, u kojoj je danas normalno mrziti muslimane a islam smatrati opasnošću. Ako je ko na gubitku od tog primitivizma, onda je to Evropa koja se ne može pohvaliti svojom otvorenošću. A ko je na gubitku od zatiranja, ateizacije i genocidnog preoblikovanja bošnjačkog naroda?
Merdevine za poltrone
Kako bismo razumjeli da genocid nije samo ubijanje naroda, već i prisilno preoblikovanje narodnog identiteta, možemo za primjer uzeti muslimane Alžira ili Egipta koji su decenijama tjerani da budu nešto drugo, utoliko što su zapadne sile imale strateški projekt obrazovanja i držanja na uzdi akademske elite u ovih naroda. Danas u Egiptu imate oficire školovane po američkim vojnim akademijama, a što znači da su većina njih cionističke marionete. U Alžiru se duhovnost kroji po francuskim šnitovima, koji nikad nisu odstranjeni, pa je teško pratiti liniju do koje se radi o prirodnom usisavanju kolonijalne kulture, i od koje se radi o aktuelnom uplivu francuskog ekspanzionizma u alžirsko društvo. Bosnom danas hodaju Bošnjaci koji nemaju kritičkog stava spram kulturalnih sistema Srbije i Hrvatske koji se u bošnjačkom društvu realiziraju kao kolonijalni. Klanjanje dženaze crknutom krmetu, u programu FTV, podjednako je zadovoljilo i s&h farmere i podjarmljene Bošnjake, koji su radosni kad ismijavanjem svojih svetinja mogu razveseliti Srbe i Hrvate. Općenito, u svih koloniziranih naroda moguće je upratiti formiranje sloja poltrona koji tezama o emancipaciji, naprednjaštvu, kompromisima i drugim merdevinama pokušavaju pravdati svoje sluganstvo, a zapravo, rastakanje i preoblikovanje identiteta u mjeri u kojoj to kolonizator želi. U Egiptu, recimo, traženo je društvo koje će biti umrtvljeno spram suosjećanja sa braćom u Palestini, i koje će biti naklonjeno postojanju i jačanju izraelske paradržave, a što za cijenu ima uvođenje apatije i osjećaja manje vrijednosti u egipatskom narodu. U Bošnjaka, pak, prođu imaju likovi koji podržavaju andrićevski obrazac o Ćorkanu, ili onaj o nezgrapnom junaku, narodnom uzoru, Aliji Đerzelezu, vrijednom jedino podsmijeha, i sposobnom jedino da zabavi srpsko-hrvatske uzvisine. Riječ je o fašističkoj osjećajnosti, koju obilato podržava dejtonsko društvo. Ako bismo ušli u analizu političkih ličnosti u Bošnjaka koje je u pravi plan isturio dejtonski centralni komitet, vidjeli bismo da se te pojave ne razlikuju mnogo od onih pojava koje je kao prototip Huse&Hase proizvela ideološka medijska industrija. Glumac Saša Petrović u filmu „Gori vatra“ glumi bošnjačkog načelnika općine koji je i govorom i pojavom izvitoperen, a posljednjih godina nam je jedan takav nametan za lidera. Kulturalni i kolonijalni obrasci jednako se manifestiraju u pogledu nastojanja da Bošnjaci i u medijskom i u političkom smislu budu jednak proizvod, koji hrani s&h superiornost i bošnjačku manju vrijednost. Zato Marka Vešovića do ludila dovodi uspravnost Muhameda Filipovića, koji se usuđuje da svoje begovsko porijeklo i akademsko znanje nadvisi nad srpskim i hrvatskim opancima. Zato je iz ove kolonijalne zbilje prognan svako ko nije bošnjačka karikatura, koja će kreveljenjem i lupetanjem, puzenjem i dahtanjem, zadovoljavati srpske i hrvatske fašističke apetite.
Kod svih naroda koji nose iskustvo kolonizacije izgrađen je određeni feler, ili kao vid služenja, ili kao vid otpora. U Srbiji je, tako, javna i lična higijena golem problem, jer se prljavština doživljava kao vid slobodarskog duha i otpora prema 500 godina islamskog poretka. U Bošnjaka se izgradio taj feler samomržnje, u kojoj se uživa kao što normalan narod uživa u golovima svoje reprezentacije. Ove slike koje govore o kritičnoj masi jednog felera u jednog naroda ne isključuju činjenicu da nekud protiče zdrava krv, da ima mnogo Srba koji se bore protiv nečistoće, mnogo Bošnjaka koji osjete medijski šovinizam i uvredu svojih građanskih prava. Tako je, uostalom, decenijama trajalo ismijavanje crnaca po Americi, kao hroničnih kretena i glupana, ali se ispod te stvarnosti kotrljala revolucija Martina Lutera Kinga, koja je crncima izborila ljudsko dostojanstvo. Doduše, Amerika nije ozdravila od laži i zločina, ali je pokazala kako i njen primitivizam može biti kultiviran kad se suoči sa odlučnošću jednog ugnjetavanog naroda. Ta američka lafina najočitija je u pogledu otpisivanja starog gmizavca Hosnija Mubaraka, koji je šut-kartu dobio onog časa kad je Vašington procijenio da je narod jači od njega. …Sada slijedi obavještajno režiranje izbora i marionetizacija vojske, kako bi se iskopilio novi Mubarak, jer je samo tako moguć opstanak ovakvog Izraela. No, suština je u spoznaji da sadržaj koji je na javnoj površini nije uvijek reprezent stvarnosti, a pogotovo ne u današnje vrijeme kada je nemoguće zatočiti informaciju i spriječiti prodor istine. Upravo na tom talasu događaju se narodne revolucije u arapskim zemljama čiji narodi su postali brži i poduzetniji od njihovih vladara, koji su pomislili da je sluganstvo Vašingtonu vječna garancija za vječnu vlast.
Stara je izreka da miševi prvi osjete potonuće broda, pa u tom smislu treba razumjeti iznenadne prekompozicije na sarajevskoj javnoj sceni, odakle odjednom najvatrenije sluge SDP-ovske vatre, grade distancu i odstupnicu pred sudom povijesti. Dosad nam se činilo kako je dejtonski totalitarizam armirani beton, kojega ništa ne može razbucati. Ali, postizborna agonija, u kojoj se SDP Zlatka Lagumdžije nameće kao glavni potrčko beogradskih vladara, mnoge stavlja pred iskušenje kakvo su imali ljudi u odnosu na Adolfa Hitlera: dići svoj glas ili šutnjom podržati nacističko zlo? Argumenti svjedoče da SDP Zlatka Lagumdžije ima isključive zasluge za jačanje Republike Srpske, u kojoj vlast primjerno funkcionira, i za blokadu države i Federacije u kojoj vlast nije ni na vidiku. Zbog SDP-ovih kvislinga niko ne može reći da je Republika Srpska amaterska i nakaradna struktura, jer u ovoj državi jedino funkcioniraju Republika Srpska i SIPA, tj. Udba. Na kraju, ovakva SIPA postoji zbog Republike Srpske, koja jedino može opstati preko obavještajnih mešetarenja, onako kako opstaje i paradržava Izrael. A šta to znači? Kao što CIA i Mosad po Egiptu, recimo, instaliraju svoje poslušnike, tako i SIPA odradi i obradi Lagumdžiju da blokira državu i ojača Republiku Srpsku. A u cijeloj priči glavni zadatak je sataniziranje Bošnjaka, izmišljanje tzv. islamskog terorizma i „pranje“ Republike Srpske od genocidne suštine. Zato se u režiji SIPA-e događaju lakrdije kao u Gornjoj Maoči, proše zime, ili u Kalesiji, prošle hefte.
Antifašizam je konkretan
Upravo na činjenici da SIPA organizira akciju pretresanja kuća četvorice muslimana u Kalesiji, koje javno osumnjiči za tzv. islamski terorizam, i nakon nekoliko sati ostavi ljude na miru – leži nada da ovo zlo neće dovijeka. Država bi trebala biti ozbiljna stvar, a posebno njena najozbiljnija služba, a ovdje se ta služba, ta SIPA, pokazuje kao najjača mafija u kriminalnoj i zločinačkoj državi, jednako kako su to bile vojne hunte Radovana Karadžića i Mate Bobana koje su mimo zakona hapsile i maltretirale ljude. Možda stari srbokomunisti i udbaši koji su uzjahali SIPA-u misle kako je njihovo siledžijstvo iznad svakog zakona, iznad svakog suda, ali, to što su počinili dosad, ukazuje da ne znaju za mijene u vremenima, za koje nije znao ni Hosni Mubarak. Danas imamo dovoljno informacija i argumenata da ustvrdimo kako se SIPA otela kontroli, kako je stavljena pod komandu zločinačkih struktura Radovana Karadžića, odakle destabilizira državu i progoni nevine ljude. Sarajevski intelektualci koji se polako distanciraju od služenja jednoj prikrivenoj i maskiranoj zločinačkoj ideji, skontali su da je laž potrošena, istina ogoljena, da se sada vidi sve, pa i ovo što radi SIPA, hapseći nevine ljude, i ovo što po obavještajnom diktatu rade FTV i SDP jačajući Dodika i ostavštinu Radovana Karadžića. Pitanje je pred svakim pojedinačno – hoćeš li biti fašista ili antifašista? A antifašizam nije fraza, nije poza, nije lafina – već konkretno očitovanje protiv zlodjela koje nad čestitim građanima vrši dejtonska država.
Broj 287, 18. II 2011.