Svijest javnosti se oblikuje pod uticajem zakupljenih medija, čije meksičke i političke sapunice imaju jasan cilj – odvraćanja pogleda od suštine naše stvarnosti.
Posljednjih godina su basnoslovne pare utrošene za razvoj demokratije i otvorenog civilnog društva u BiH. Neovisni mediji su progutali milione maraka kako bi stvorili front protiv političkih i drugih pojava kojima se ugrožava budućnost BiH. Hiljade okruglih stolova, stotine hiljada dnevnica i honorara, milioni odštampanih stranica… – zalud. Ta utovljena profitna demokratska javnost uporno i beščasno šuti o dokusurivanju BiH. Njihova se iskrenost dovodi u pitanje upravo zbog bezdušnog ignoriranja pojave ugrožavanja bošnjačke jednakopravnosti. Danas niko od njih ne organizira okrugle stolove o stanju ljudskih prava bošnjačkih povratnika, o terorističkim napadima i zastrašivanjima, o ljudskim pravima deložiranih Bošnjaka koji se ne mogu vratiti na svoja ognjišta, o stanovima koji su vraćeni u ime povratka, a koje prodaju oni kojima je omogućen povratak, napose, o toj demokratskoj i humanističkoj kataklizmi koja vlada u čistim etnonacionalnim sredinama gdje nema mjesta ni za kakvu različitost.
Zakupljena šutnja
Odgovor na pitanje zašto šuti demokratska javnost leži u činjenici da se aktivnosti nevladinih organizacija i neovisnih medija plaćaju međunarodnim novcem, pa sukladno tome i njihovo djelovanje biva u ovisnosti od onih koji ih plaćaju. Očito je da nekim centrima političke i međunarodne moći nije u interesu da se otvori slobodan dijalog o agoniji demokratije i humanizma, o daljoj retardaciji bosanskog duha, o vitalnosti apartheida, a u kontekstu ugrožavanja jednakopravnosti jednog od bh. naroda. I kad bi htjeli, nemoguće je podvući crtu između srpskih i bošnjačkih povratničkih prava. Jedni se vraćaju u slobodno i civilizirano društvo, gdje uživaju punu ravnopravnost, pa ponekad i više od toga, a drugi se vraćaju, ako se uopšte vraćaju, u neprijateljski ravnogorski ambijent u kome ne znaju da li će dočekati jutro.
Prvo povratničko jutro u svojoj kući, nakon devet godina izgnanstva, nije dočekala šesnaestogodišnja Vlaseničanka Meliha Durić, koja je ubijena snajperskim hicem, preciznim pogotkom u vrat. Izuzev informacije koja se nije mogla sakriti – nije se dogodilo ništa. Koje su to stranke i udruženja osudile ovaj zločin? Da li su organizirani mirni protesti? Zašto sada nema okruglih stolova o ljudskim pravima i demokratiji? Ubistvo Melihe Durić nije incident, nije izuzetak iz pravila, već još jedan krvavi kamenčić u mozaiku zla, koje je nakon Dejtona samo dobilo drukčije oblike djelovanja. Riječ je o procesu, o pojavi, koja postaje tim tragičnija što biva zatočena potplaćenom šutnjom i indolencijom.
Klica sa dva lica
Primjera ima mnogo, ali naredna tri mogu poslužiti kao ilustracija zatvorenog i neslobodnog društva u kome živimo. Da li je ikad iko čuo da je proteklih godina na potezu od Mostara prema Stocu porušeno ili teroristički napadnuto preko stotinu kuća bošnjačkih povratnika? Pravo je čudo kako se ova tema nije našla na meti tzv. neovisnog istraživačkog novinarstva, koje se slomi da istraži koliko je koštala Ajvatovica, ili Antologija bošnjačke književnosti, ili vrata u operi Hasanaginica.
Drugi primjer takođe svjedoči da je postojeći informativni sistem usmjeren uglavnom na sataniziranje i omalovažavanje pojava sa bošnjačkim predznakom. Malo je znano da tuzlanski učenici gledaju seksi komediju Hasanaginica u izvedbi Hrvatskog teatra Soli u kojoj Hasanaginica igra trbušni ples, a sazlija masturbira i pjeva prostačke songove. Hasanaginici je na glavu nabijena daska od klozetske šolje. Nova demokratska vlast finansira razvratnu seksi komediju Hasanaginica bezbeli u uvjerenju da je prava multuikultura kad Hrvatski teatar Soli urinira po bosanskim, bošnjačkim i muslimanskim svetinjama. Gdje su sad neovisni mediji i slobodni intelektualci da zaštite od blasfemije jednu od najvećih svetinja naše zajedničke kulture i tradicije?
Evo još jednog dokaza da informativni sistem ima unutarnje filtere, kao u vrijeme centralnog komiteta. Naime, ni jedan medij nije objavio informaciju da je nakon postavljanja kamena temeljca za Ferhadiju, u Banjoj Luci porušeno 60 nadgrobnih spomenika na muslimanskom mezarju. Sjetićemo se kako je, s pravom, dignuta ogromna medijska gužva kada je oskrnavljeno nekoliko spomenika na Pravoslavnom groblju u Tuzli. Novine, radio i tv medij danima su izvještavali o tom vandalizmu, reagirali su brojni zvaničnici, stranke, udruženja građana. Danas kada je uništeno 60 mezareva u Banjoj Luci, jednostavno, ne reagira niko. Taj vandalizam čak nije zavrijedio ni da bude valjano tretiran u programima državnih ili tzv. neovisnih medija.
Treba se navikavati na uvid da je društvena i medijska mašinerija zakupljena i da kao takva ne može isijavati istinom i čestitošću. Treba razumijevati da se svijest naroda oblikuje pod uticajem okupiranih medija, čije esmeraldične i političke sapunice imaju jasan cilj – odvraćanja pogleda od suštine naše stvarnosti. Napose, treba razmišljati o izgradnji domaće alternativne informativne mreže, kojom bi se preduprijedio i raskrinkao štetan obmanjivački uticaj informativnog sistema kojim gospodare stranci i njihovi domaći gosti.
Broj 446, 6. – 13. VIII 2001.