O tabu temama bošnjačke političke i društvene stvarnosti
Saljevanje jave
* Sa protokom mrtvog vremena bošnjačka konfliktna pitanja rastu poput tumora koji crpi snagu iz naše preostalosti i guši vitalne funkcije života. * Za koju deceniju neće biti lidera i opcija oko kojih se dijelimo, a od toga da li ćemo danas početi razgovarati, i miriti se, ovisi – hoće li biti nas. * Bošnjački imperativ je da se što prije dosegne ideološki neovisan sud o sebi, jer mnoga nerazjašnjena pitanja razaraju željeno jedinstvo oko temeljnica nacionalnog bitka. *
Piše: Fatmir Alispahić
Bošnjačko društvo je u dominantnoj većini poderano na dva zapečačena svijeta. U jednom žive samoimenovani vlasnici bošnjačkog bića čiji je hendikep što ne vide dalje od ideološke infrastrukture SDA. Za njih su bošnjački interesi paralelni sa vizijama SDA, uleme i drugih stvarnosnih ili simboličkih znakova bošnjačke politike u posljednjoj deceniji. Bošnjačka pitanja time se validno mogu razmatrati samo u njihovom krugu, jer svi drugi nemaju licencu da se bave tim misionarskim kujundžilukom. Taman posla da Bošnjaci sa „mendžuhama u uhu“, u farmerkama i patikama, ili sa flašom piva, razmatraju bošnjačka pitanja!
Logika „vlasnika bošnjaštva“ skrhava se u dodiru s realnošću. Jer, kakvo je to dušebrižništvo nad narodom ako se odričemo ogromnog broja Bošnjaka koji su po opredjeljenjima drukčiji od propisane mjere?; kakvo je to misionarstvo ako naciju zatvaramo u skučenost „odabrane“ političke stranke?; kakva je to ćorava ambicija ako se uprkos galopirajućoj razgradnji bošnjačkog bića još uvijek vrtimo u sterilnim, kapituliranim, historijski klonulim obrascima promišljanja bošnjačke strategije?! Pa i da jeste bošnjački narod na zelenoj grani, bilo bi sumanuto odricati pravo svakome Bošnjaku da s punom slobodom sudjeluje u promišljanju bošnjačke stvarnosti. A da pri tome ne bude „nacionalista“! To je imperativ na kome se gradi patriotska stabilnost nacije. Samo je u Bošnjaka patriotizam ukalupljen u stranački, ideološki okvir, od kojeg, pokazalo se, nema nikakva haira. Pogotovo danas kad se bošnjačko biće rasipa u truleži zagubljenosti, besciljnosti, u usisavanju divlje globalizacije i svake vrste socijalnog zla, od opće humanističke bezosjećajnosti, do potonuća mladih u pakao alkohola i droge.
Bošnjačko antibošnjaštvo
Smijerne ideološke hladovine medresa ili muftijstava obnevidjele su na uličnu stvarnost; tamošnji dizdari naše uparloženosti strah od bošnjačke različitosti liječe prezirom, umjesto da razumiju svoju odgovornost prema bošnjačkoj djevojčici čije jutro počinje heroinom, ili bošnjačkom dječaku čiji se dan završava u alkoholnom brlogu; u odnosu na 1999. godinu maloljetna delikvencija nam je porasla za 240 procenata. Nemoguće je danas zvati se 2kičmom bošnjačke duhovnosti2, a biti izvan stvarnosti, biti usmjeren na one koji svakako razumiju sve što treba da razumiju; najlakše je uputiti prezir prema bolnim tačkama bošnjačke stvarnosti, a najteže razumjeti i pokušati akcijom prevazići vlastitu odgovornost za rapidni sutonizam duha u Bošnjaka. Da bi se išta pomaklo s tačke umiranja, valja izmijeniti strukturu shvaćanja, aktivno otvoriti bošnjačka pitanja i podstaknuti sve one koji žele da sudjeluju u promišljanju, a time i rehabilitaciji, bošnjačkog bića.
Detronizirana bošnjačka politika zazire od otvaranja dijaloga, jer strahuje da bi polemička centrifuga izbacila na površinu mnoge negativnosti, koje bi u ambijentu pluralnosti dobile validan svebošnjački pečat. Radije istrajava na sterilnim obrascima koji se danas, kada je Bošnjacima prijeko potrebna strategija spasa, mogu atribuirati i kao antibošnjački. U ovom karavaktu bošnjački narod može opstati samo u pluralnom nacionalnom jedinstvu, u konsenzusu oko temeljnih pitanja koja se tiču svakog pojedinca, a to je jedna posve nova struktura strategije, u kojoj SDA tek može participirati, ali ne i njome rukovoditi. Istrajavanje na poraženom konceptu doprinosi produbljavanju samrtne agonije.
Srljanje u anacionalnu apatičnu anarhiju
Pomenuli smo na početku priče i onu drugu zapečačenu stranu bošnjačkog svijeta. S te većinske strane, koja je danas uzvampirena opijumom nepostojećih promjena, nemoguće je očekivati aktivan odnos prema promišljanju bošnjačkih pitanja. Zalud vjerovanje SDA da će im se nekad vratiti ti prebjegli birači, urpkos tome što će razočarenja fildžanskom Alijansom biti još dublja i gorča. Većina Bošnjaka srlja u klance obmane, vjerujući da je bijeg o sebe ključ mirne budućnosti. Uzrok je u traumi, u pometnji, u izvrijeđanosti, u isprepadanosti, a medijske sapunice i laž o prosperitetu BiH čine se kao adekvatan sedativ za miran život, ma koliko da traje. Kroz naše živote je protutnjao toliki koncentrat drame, da je to previše i za jednu epohu, a kamo li za hudi ljudski život. Ideološke centrale tzv. demokratskih promjena do sapunskog kičeraja forsiraju nešto čega nema, što je nepostojeće u odnosu na politički realitet u kome skapava multietničko biće BiH. Paničan bijeg Bošnjaka od SDA nije uzrokovan kvalitetom alternative, već uvjerenjem da se ne može opstati na kleronacionalnim premisama; i da je kleronacionalizacija bošnjačkih interesa uzročnik svekolikog stradanja. Sada je to jedna druga krajnost. Vjerovatnije je da će bošnjačko biračko tijelo dublje srljati u anacionalnu anarhiju i apatiju, nego li vratiti se staromodnoj, nereformskoj i tromoj opciji SDA. Točak vremena je otišao naprijed i SDA bi ga eventualno mogla sustići korjenitom reformom i redefiniranjem većine znakova svoga identiteta i oblika djelovanja.
Rješenje bošnjačke revitalizacije time ne treba tražiti ni u jednoj ni u drugoj političkoj opredjeljenosti. I jedna i druga politička vizija zaziru od poniranja u bošnjačku stvarnost: SDA – zato što je kao stranka imanentno suprotstavljena bošnjačkom jedinstvu; SDP – zato što bi bošnjačka samrtna stvarnost demistificirala iluziju „o reintegraciji BiH i rehabilitaciji multietničkog bh. Društva“. Kritična masa Bošnjaka, pokazalo se, u SDA ne vidi garanta stabilnosti i prosperiteta. Ni vidi ga više ni u Alijansi. Čini se da postoji strah od stranačkog tumačenja nacionalnih interesa. Spoj bi trebalo tražiti u mogućnosti otvaranja nadstranačkog i nadideološkog bošnjačkog dijaloga, kojim bi se oblikovala i usmjeravala politička stvarnost.
Validnost „definitivnih istina“
Bošnjački narod danas je nalik na konfuznu matricu SDP-a, stranke koja nema snage da se razračuna sa svojim kriminogenim slabostima, sa vlastitim mangupima, jer smatra da bi tako dodatno oslabila, a ne ojačala svoje pozicije. To je psihologija zubobolje. Da li pretrpiti jaču bol i biti rahat, ili sputavati bol, odgađati neminovno, a time otvoriti prostor širenju bolesti? Svaki bi ljekar predložio prvu varijantu, ali bi rijetko koji bolnik smogao snagu za racionalan postupak.
Danas nam se čini da bi nas otvaranje tabu tema bošnjačke političke i društvene stvarnosti moglo odvesti u dublje razjedinjenje i pometnju. Tim prije što neke tabu teme već imaju agitpropovsku dimenziju uobličenih i „definitivnih istina“. Zaboravljamo blisko iskustvo Titovog režima, čije su ideološke „definitivne istine“ postale materijal za potpalu; na površini budućnosti o(p)staju neovisni i neopterećeni sudovi o onome što je i kako je bilo. Bošnjački imperativ je da se što prije dosegne ideološki neovisan sud o sebi, jer mnoga nerazjašnjena pitanja razaraju željeno jedinstvo oko temeljnica nacionalne bitnosti.
U nastavku ćemo preletiti preko nekoliko ilustrativnih konfliktnih pitanja u bošnjačkom narodu, o kojima se uglavnom nikako javno ne razgovara, a koja na zatvorenim sijelima bivaju stalno i iznova propitivana. Razlog tabuiziranju ovih ili nedovršenih ili intrigantnih tema jeste njihovo finaliziranje u ideološkim okvirima. To ne znači da sadašnji oblik „definitivne istine“ neće biti potvrđen i u budućnosti, ali pečat tome moraju dati ideološki neovisni sudovi nauke, publicistike, vremena ili bošnjačkog dijaloškog konsenzusa.
Otvaranje historijskih (ne)sporazuma
Ovih dana u Oslobođenju izlazi feljton Nadežde Gaće Sudbonosni događaji, u kome Adil Zulfikarpašić između ostalog pripovijeda i o pokušaju historijskog sporazumijevanja sa Srbima. Zulfikarpašić je o tome nedavno govorio sa Enverom Selimović u Intervjuu BHT. Dakle, da li je moglo doći do Historijskog sporazuma sa Srbima? Ili je bilo prekasno? Ideja se pojavila u predvečerje konflikta, podosta nakon vezivanja predizbornih zastava SDA i HDZ, kada su Bošnjaci već bili svrstani na jednu stranu u s-h sukobu, pa čak i ratovali za Franju Tuđmana. Dakako, bošnjački kroatizam je u Srba proizveo uvjerenje da su im i Bošnjaci neprijatelji. Šta bi se desilo da je bošnjački puk 1990. bio usmjeren na vezivanje zastava sa Srbima? Čime bi se tada hranila četnička strast? Logika kazuje da je Bošnjački i muslimanski interes bio na istočnoj strani, u uvezivanju sa muslimanima Sandžaka, Kosova, Makedonije. U BiH su Bošnjaci i Srbi činili većinu u preko stotinu opština, a Bošnjaci i Hrvati tek u nekoliko. Ako već nije mogla ostati neutralna, da li je bošnjačko-muslimanska snaga bila na istoku ili na zapadu naših prostora? Svikli smo na postavku da su agresija i genocid pripremani godinama prije. Da li je to baš tako? A gdje je pripremana hrvatska agresija na BiH? Možda problem treba promatrati iz pozicije kasnih osamdesetih, kada se srpska mržnja mogla liječiti bošnjačkom voljom za slavenskim zajedništvom. Možda? Ova pitanja jesu intrigantna za rasprtljavanje čvora bošnjačkih lutanja, ali su intrigantnija za pozicioniranje futurističke strategije. Zašto Bošnjaci nakon svega ne bi mogli učiniti zaokret? Nesuđeni Historijski sporazum sa Srbima i danas je aktuelniji nego propalo političko savezništvo sa Hrvatima. Bošnjaci treba da se vrate u pola BiH, u aktuelnu Republiku Srpsku, a tamo nema života bez pomaka ka bliskosti. Na postojećim postavkama nemoguće je i brinuti se za braću u Sandžaku. Postoji mnogo razloga da se razmatra ovo pitanje.
Bošnjaci i ukidanje nacionalnih stranaka u BiH
Jednu od tabu tema čini i, kako neki kažu, felerično međunarodno priznanje BiH. Zašto felerično? Nakon izbora 1990, pobjedom i koalicijom nacionalnih stranaka, suverenitet je sa radničke klase prešao na konstitutivne nacije. Da su pobjedile građanske stranke, ili da je sačinjena koalicija SDA sa građanskim blokom, suverenitet bi bio na građanima BiH. Ovako je SDS bio nosilac legitimiteta srpskog naroda; SDS je preglasan u Parlamentu BiH prilikom donošenja Odluke o referendumu. Neki analitičari kažu da je time preglasan srpski narod, što je u daljem slijedu ratnih događaja pred međunarodnom zajednicom legitimiziralo SDS-ove zahtjeve za srpskom državom u BiH. U ovom kontekstu vrijedi promišljanje ideje da se, na talasu Odluke o kostitutivnosti, ukinu nacionalne stranke, odnosno da sve stranke u BiH moraju imati ravnomjeran multietnički sastav izbornih listi. U ovom gubitničkom času Bošnjacima bi najviše odgovaralo ukidanje nacionalnih stranaka, i preseljavanje nacionalnog aspekta u domove naroda, i u nevladine nacionalne institucije.
Bošnjaštvo i antifašizam
Kao što se onomad politika SDA opirala reinauguraciji bošnjaštva, tako se i dan danas drži podalje od antifašističke tradicije BiH. Ideja bošnjaštva je u Tuzli 1992. i 1993, od strane glasila SDA Zmaj od Bosne, poistovjećivana sa “četništvom”, “jugonostalgijom”, itd. Valjda samo zato što lučonoše bošnjaštva nisu bile iz SDA. Negacija bošnjaštva bi, kao i negacija antifašizma, značila negaciju veze bošnjačko-muslimanskog naroda sa BiH. Nemoguće se pozivati se na ideju BiH, a nemati vezu sa korjenima bh. državnosti, koji su rehabilitirani ZAVNOBiH-om, kao krunom zajedničkog antifašističkog otpora bh. naroda idejama fašizma, endehazije, četništva, itd. Pa valjda je i bošnjačka borba za slobodu inspirisana antifašističkim i humanističkim motivima, što joj omogućava da bude sljednik historijskog argumenta?! Stampedo komunizma, koji je ideologizirao i prisvojio nadideološku antifašističku borbu za opstanak, ne bi smio biti razlogom da se odreknemo svoga časnog doprinosa u svjetskoj pobjedi nad fašizmom. To je najubjedljiviji dokaz našeg sudjelovanja u svjetskoj historiji i glavni argument za ostvarenje nacionalnih ciljeva bošnjačko-muslimanskog naroda.
Fikret i Antifikret
Nakon desetina hiljada ljudi bez kojih smo ostali u s&h genocidu i u postdejtonskom etničkom čišćenju, nama se, Bošnjacima, ne gubi ni jedan čovjek. Mirno okrećemo glavu od desetina hiljada Bošnjaka koji su hipnotizirani likom i djelom Fikreta Abdića. Ovi ljudi žive opsesiji da se kritizerski suprotstave bošnjačkom prosperitetu i revitalizaciji BiH, jer samo tako mogu pravdati sve što se i njima i nama dogodilo. Za koju deceniju neće biti ni Fikreta ni Antifikreta, a od toga da li ćemo početi razgovarati, i miriti se, ovisi – hoće li biti nas.
Abdić je optužen što je “izvršio proglašenje tzv. Autonomne pokrajine ‘Zapadna Bosna’” (29. XI 1993), kao i što je surađivao sa agresorom. Kako osuditi Abdićevu autonomiju u kontekstu potonje daytonske podjele BiH? Ako je pregovorima s Karadžićem i Bobanom žrtvovan Ustav RBiH kako bi se “spasio narod”, čime to isto osporavati drugima? Da li je moralo doći do građanskog rata među Bošnjacima? Da li se mogla izbjeći upotreba sile? Kome je trebao treći bošnjački neprijatelj? Ili je sve to stihija koja se nije dala zaulariti? Pitanja su to nepregledna. S njima se treba suočiti, u otvorenom svebošnjačkom dijalogu, čija je imanencija da doprinosi prevazilaženju svega što nas dijeli i razara.
***
Sa protokom mrtvog vremena bošnjačka konfliktna pitanja rastu poput tumora koji crpi snagu iz naše preostalosti i guši vitalne funkcije života. Mnogi će smatrati da mi nemamo šta više pričati o Zulfikarpašiću, Historijskom sporazumu, o Titu i partizanima, o autonomašima, jer je sve jasno i bjelodano. Kad razumijemo da moje mišljenje nije početak i kraj svijeta, i da postoje jednako bitna i druga i drukčija mišljenja, tek tada možemo bošnjačkim dijalogom otpočeti povratak u budućnost.
Ljiljan, 20.08.2001.
