Dokazani velikani bosanskog patriotizma, kakvi su Nijaz Duraković, Bogić Bogićević, Miro Lazović i drugi, otjerani su iz SDP-a, u ime stvaranja jedne marionetske dejtonske partije kojom će se upravljati iz Beograda i Zagreba, s ciljem uništavanja Bošnjaka. Odlazak Željka Komšića sa funkcija u SDP-u samo će ojačati Lagumdžijine autokratske pozicije, iza kojih stoji međunarodna zajednica.
Ostavka Željka Komšića na sve funkcije u SDP-u repriza je svih onih teških ostavki i iščlanjivanja koje je ova partija sebi dozvolila u proteklih desetak godina. Odlazili su, jedan po jedan, patriotski stubovi SDP-a, kao što su, osnivač SDP-a Nijaz Duraković, gorostas koji se prvi odvažio reći da se miris tamjana širi Jugoslavijom, i tako upozoriti na velikosrpsku agresiju i genocid; otišao je Bogić Bogićević, Srbin koji je kao član Predsjedništva SFRJ odbio legalizirati vojni udar i velikosrpsku okupaciju Bosne i Hercegovine, a što je bilo ravno stavljanju glave na odstrijel; otišao je Miro Lazović, ratni predsjednik Skupštine RBiH, Srbin koji je simbolizirao multietničko opredjeljenje Vlade u Sarajevu. Bio je tu i Ivo Komšić, član ratnog Predsjedništva RBiH, Hrvat koji je uz Stjepana Kljuića svjedočio da je bosanskom kroatstvu mjesto u bosanstvu. Zapravo, u ratnom državnom vrhu više je bilo SDP-ovaca, nego SDA-ovaca, i to je bio fantastičan politički kapital koji je izgubljen u ime samo jednog cilja – apsolutističke vladavine Zlatka Lagumdžije, jednog besprizornog, mahalski agresivnog, i ni po čemu značajnog karijeriste. Njegov prostakluk je dokaz kako titule i diplome nisu garancija odgoja, koji se nosi ili ne nosi iz kuće. S jedne strane, imamo historijske ličnosti: Nijaza Durakovića, Bogića Bogićevića, Miru Lazovića, ljude koji su časno kormilarili najtežim vremenima bh. povijesti, a s druge, jednog frfljavog bezveznjakovića koji hladnokrvno reže glave ovim hrastovima bosanskog patriotizma. Nije tu bio problematičan taj Lagumdžija – on je takav nikakav – ali su na ispitu pali svi drugi SDP-ovci kojima je, u ime ličnog šićara, bilo prihvatljivo da SDP ostaje bez ljudi koji su ga stvorili i koji su predstavljali njegov patriotski kredibilitet. I na ovom primjeru se vidjelo kako mehanizam vlasti, hijerarhije i ličnih interesa postaje važniji od principa. Doduše, valja skinuti kapu Sejfudinu Tokiću, Nerminu Pećancu, Seadu Avdiću i još nekolicini starih SDP-ovaca, koji su u znak protesta otišli iz ove poprivatnjene Lagumdžijine prćije. I onda se odmotava jedno dosad nerazjašnjeno pitanje… Legende SDP-a, Duraković i drugovi, formiraju Socijaldemokratsku uniju, jednu čistu, patriotski transparentnu alternativu, ali SDU nikada ne uspijeva izborno nadmašiti taj krnjavi i ubrzo kompromitirani Lagumdžijin SDP. Kako je to moguće?
Nacionalna katastrofa
Prilično depresivno djeluje kada određene tekstove od prije ravno deset godina možete udjenuti u sadašnjost, i da imate utisak kao da su pisani zbog ovog sad, a ne zbog onog nekad. Valjda tako žive svi traumatizirani politički ambijenti, gdje je svejedno da li Fidel Kastro vlada1972. ili 2012. godine. E, tako i kod nas, jednako je ukleto kada nas rasprodaje Lagumdžijin SDP, da li 2002. ili 2012. godine. Evo citata iz mog teksta „Crvene kurtizane“, koji je objavljen u „Walteru“, 20. marta prije deset godina:
- Antipatriotizam SDP-a počinio nam je mnoga zla. Usvojen je apartheidski Izborni zakon; blokirana Tužba BiH protiv SRJ; institucionaliziran je zaborav, umjesto pamćenje genocida, jer se drukčije ne može biti „politički podoban“; politiku nam vode Beograd i Zagreb; dopljačkava se bošnjačka imovina; mafija i kriminal su nam pod grkljanom; proganjaju se i ponižavaju borci za BiH, itd. Lažna sprovedba Odluke o konstitutivnosti biće posljednji ekser na bh. tabutu. Zbog kvislinškog, kurtizanskog, bosnomrzačkog, ovog otetog SDP-a – otišli smo u ponor. Da je SDP ostao bh. i patriotska partija, što je bio u vrijeme Nijaza Durakovića, danas bi imali odlučno insistiranje na ukidanju entiteta, decentralizaciji i regionalizaciji BiH, po prirodnim i ekonomskim, a ne po etnonacionalnim i genocidnim kriterijima. O kakvim se to “rješenjima” govori, kad Bijeljina ostaje “bliža” Banjoj Luci, a Bihać Tuzli? SDP bi se, da nije otet od kvislinga Zlatka Lagumdžije, borio za jedan jedini bh. parlament, za jednu jedinu bh. vladu, za decentralizaciju Bosne po regijama, kakve su nekad bile tuzlanska, podrinjska, hercegovačka, itd.; borio bi se za ukidanje jednonacionalnih stranaka, za realizaciju Tužbe, za zakonsku zabranu ispoljavanja nacističkih strasti… Umjesto borbe za Bosnu, od SDP-a smo dobili – IZDAJU.
U to vrijeme napisao sam mnoštvo tekstova u kojima sam dokazivao taj nenarodni, izdajnički karakter SDP-a, koji je postao jasan samom činjenicom da se SDP za zadovoljstvom odriče svojih najvažnijih kadrova, kako u partiji ne bi više bilo autoriteta koji se može petljati u Lagumdžijine prljave poslove, od kojih je zločinačko izručenje tzv. Alžirske grupe na Guantanamo – ubljedljivo najprljaviji. Niko ne može reći kako se nije znalo da se radi o državnom terorizmu i zločinu, jer evo izvoda iz mog teksta, “Osvit državnog terorizma”, koji je objavljen 23. januara 2002. godine. - Proces tzv. alžirskoj grupi najdrastičniji je primjer državnog terorizma u BiH. Hapšenje šestorice Alžiraca u oktobru 2001., koji su (bili) državljani BiH, u svjetskim je medijima najavljeno gromoglasno. SFOR je saopćio da je – „u Bosni razbijena ćelja Al-Kaide“, a generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson da je – „najmanje jedan od njih imao redovne kontakte sa vodstvom Al-Kaide“. Bosanska javnost je s pravom podržala hapšenje tako opasne terorističke skupine za koju se tvrdilo da je planirala napade na Ambasadu SAD u Sarajevu. Kad se ispostavilo da za tri mjeseca trajanja pritvora osumnjičenima nije iznesen nijedan konkretan dokaz – bosanska javnost je ostala mutava. Zašto? Tri mjeseca poslije hapšenja tzv. alžirske grupe očita je zloupotreba države u tlačenju ljudi kojima se ne može dokazati krivica. Postavlja se logično pitanje: da li će se državne instance prizvati pameti i da li će neko krivično odgovarati za neviđenu kafkijanizaciju građanskih prava i sloboda? Teško je povjerovati i da bi bh. vlasti (SDP-Alijansa) mogle otvoriti proces istrage protiv svojih ljudi koji su sramnim procesom tzv. alžirskoj grupi fašizirali bh. državu, poručivši građanima da se više niko ne može osjećati sigurnim.
U to vrijeme, ja sam bio „vehabija“, koji štiti tzv. alžirsku grupu, a SDP-ovci su bili vrli „antiteroristi“, na onaj način na koji su kvislinzi pod Bugarskoj, Norveškoj, Srbiji i Hrvatskoj služili Adolfu Hitleru. Poslije ćemo saznati da je ekstradicija tzv. alžirske grupe bila greška, za koju nije odgovarao glavni isporučitelj nevinih ljudi na konc-logor na Kubi, lider SDP-a Zlatko Lagumdija. Ali, u vrijeme kad je pisan ovaj tekst o „osvitu državnog terorizma“, moglo se znati šta je pravda, šta je krivda, šta fašizam, a šta antifašizam, ali, neko je služio istini, a neko zlu i zločinu. Budući da je dejtonski sistem sagrađen na kostima pobijenih Bošnjaka, logično je što je tom sistemu odgovarao potrčko poput Lagumdžije, koji je spreman razna zla činiti kako bi izigravao lidera, ministra, tutora svemu i svačemu. Ne samo da je Lagumdžijin krnji SDP opet uzjahao Bošnjake – što je ravno nacionalnoj katastrofi – već su se isti obrasci patriotske i moralne prostitucije preselili i u ovu reprizu SDP-ovog terora. Najtragičniji dokaz, koji traje već treću sedmicu, jeste kolaps obrazovnog sistema u Tuzlanskom kantonu, usljed namjere SDP-ove vlast da prosvjetarima pokrade 6,5 odsto od plaće, što je rezultiralo štrajkom, praznim školama, raspuštenim djetinjstvima, a nadasve – apsolutnom indolencijom te SDP-ove vlasti koja zato zavređuje da bude premlaćena motikama i otjerana kao zadnja uš. Lakše bismo podnijeli krah zdravstvenog, elektroenergetskog i svakog drugog sistema od ovog kraha školstva, čime naša, poglavito bošnjačka djeca, bivaju diskriminirana u ime te neviđene osornosti SDP-ove vlasti. A sve to, u rasponu od desetak godina – istjerivanje Durakovića i drugova iz SDP-a, ekstradicija bh. državljana na Guantanamo, i sada zatvaranje škola za bošnjačku djecu, proizilazi iz jednog te istog modela totalitarne, nenarodne, zapravo divljačke vladavine koju simbolizira Lagumdžijin raskrnjeni SDP.
Alternativa zlu
E, sad se vraćamo na ono pitanje o okolnostima usljed kojih SDU (Duraković, Lazović, Komšić) ne može dobiti podršku koju uživa SDP, iako je SDU po svim kvalitetima ono što bi trebao biti SDP. Tri su faktora koja su trebala uočiti ovu razliku: prvo, iskreni socijaldemokrati, koji znaju kako Lagumdžija nema nikakve veze s tom idejom, i kako se ta ideja preselila u SDU sa ljudima koji su njeni baštinici u Bosni; drugo, biračko tijelo koje je moglo znati za zasluge i kredibilitet Durakovića, Bogićevića, Lazovića i drugih, te na osnovu toga odvagati da nema smisla glasati za uništeni i uzurpirani SDP, kad se sadržaj te partije preselio u SDU; treće, i najvažnije, međunarodna zajednica, na čelu sa Američkom ambasadom, koja nikada nije SDU uvažavala i favorizirala kao SDP, a takav tretman je bio i od strane medija, što znači da SDP i Zlatko Lagumdžija nisu nikakav autonomni subjekt, već su projekat kojim se rukovodi iz vana, za interese služenja dejtonskom, dakle, velikosrpskom i velikohrvatskom projektu. Međunarodna zajednica je i u ratu, pa zašto ne bi i poslije, podržavala razgradnju bh. države i raseljavanje Bošnjaka. Ali, očekivati je da članovi SDP-a ne podržavaju te velikosrpske i velikohrvatske planove i da im je stalo do pobjede socijaldemokratije, kao ideje koja je srodstvena multilateralnom biću Bosne. Odgovor je jednostavan: oni su ganjali svoje interese, a mogli su ih ostvariti samo služeći partijskom sistemu koji je nasilno uzurpirao autokratski Lagumdžija. A šta je sa biračima, mal ne rekoh, trkačima?! Pa oni trče kako ih naviješ, a državni rtv servisi godinama već navijaju islamofobiju, šire zaborav i favoriziraju SDP, samo s jednim ciljem – da nebošnjačka partija zavlada Bošnjacima. Zato SDU nije imao šanse kakve odgovaraju njegovom, prije svega, socijaldemokratskom, a time i patriotskom kredibilitetu, budući da dejtonska ideologija traži marionete i poslušnike, puzavce i grbavce, kakvi su nađeni u Lagumdžiji i njegovim prikolicama, tipa onog Damira Hadžića, što je sad ministar, a po svojim vaspitnim i intelektualnim gabaritima jedva da bi mogao biti čuvar parkinga. Upravo je taj Damir Hadžić mjera zamjene za patriotske divove koje je Lagumdžija rastjerao iz SDP-a, jer ni njemu, ni međunarodnoj zajednici, tu ne trebaju nikakvi mudri i moralni ljudi, već ti parkingaši koji će do besvijesti služiti i klimati glavama, svjesni da u životu ne bi bili ništa da nije došao vakat u kome se traže mutavi namjesto rječitih, podobni namjesto sposobnih. I SDA je oboljela od ovog vremena, a njen šampion je Sadik Ahmetović, defektolog koji je glavni za sigurnost defektne dejtonske države.
Željko Komšić je napustio funkcije u SDP-u jer mu je dokundisala Lagumdžijina autokratija. Riječ je o povrijeđenoj sujeti, s pravom, jer je Željko Komšić najsalužniji za izbornu pobjedu SDP-a, pošto su Bošnjaci pomislili da su svi SDP-ovci kao Željko Komšić, pa su glasali kao da je džabe. Znamo da Komšićev izbor nema legitimitet, jer za njega nisu glasali Hrvati, a on je, ipak, hrvatski član Predsjedništva. Mnogi se varaju kad misle da će Komićevo povlačenje potresti Lagumdžiju, naprotiv, njemu to godi, jer što je manje autoriteta u SDP-u, on je veći u očima svojih poslušnika. Ovo je svakako drugi Komšićev mandat u Predsjedništvu, tako da sljedeći put SDP ne bi imao ovakav interes od Komšićeve kandidature. Izbori su svakako daleko, a još su dalje kad se zna da SDP-ovi pilićari žive od danas do sutra, na lancu beogradskih i zagrebačkih objavještajaca koji njima upravljaju kako hoće. Možda je Željko Komšić razumio kako puhanje u jedra takvom SDP-u znači gubitak patriotske časti, koju je kovao u Sarajevu, pod vatrom granata i snajpera, vjerujući u ravnopravnost svih bh. naroda. A ako to zna, onda bi morao znati i da ideja socijaldemokratije nije u SDP-u, već je u Socijaldemokratskoj uniji, partiji čistog obraza i obećavajućeg pogleda na budućnost. Vrijedi ojačati svaku alternativu zlu koje nas je okupiralo.
Broj 313, 24. III 2012.