Kad bi ovo bila predstava
Pojavljivanje bošnjačkih čelnika SDP-Alijanse na boračkim protestima 1. marta 2002. smišljeni je čin provociranja boračke populacije, s ciljem proizvođenja političko-marketinške poruke – da su protesti početak predizborne kampanje SDA. Čelnici SDP-Alijanse su se na protestima pojavili da doliju ulje na vatru, da budu izviždani, da izmisle i ono što se nije dogodilo, kako bi tim blefom konkretne probleme i odgovornosti prebacili na politikantski teren. U tome su djelomično i uspjeli, jer se javnost ne bavi otvorenim pitanjima boračke populacije, već naklapa šta je ko kome doviknuo. Čelnici SDP-Alijanse nisu baš toliko surduknuli s pameti pa da ne znaju da je izlišno njihovo pojavljivanje pred ljudima za čiju su nesreću odgovorni. To je isto kao kad Amerikanci na Afganistan bacaju i bombe i pakete sa hranom. Kakva je mogla biti svrha obraćanja Zlatka Lagumdžije, Alije Behmena ili Safeta Halilovića, kad njihova vlast mjesecima odbija da sistemski valjano riješi boračke probleme? Pa neće ih valjda riješiti na masovnom skupu? Šta su uopće oni mogli poručiti tim nesretnicima?!! Sve što su htjeli reći već su rekli, putem svoje ministrice Suade Hadžović! Dakle, oni nisu došli da nešto kažu, jer nemaju šta reći, već da svojim antibosankim likovima izazovu zvižduke, a da arogancijom proizvedu gnijev i nerede. Poruka je trebala glasiti: Vidite da se ne bojimo, mi smo pošteno došli da pošteno razgovaramo, a izviždani smo jer SDA manipulira borcima. No, Zlatko Lagumdžija je pregonio u namjeri da bude žrtva, pa je svojim histeričnim kreštanjem razotkrio dramaturški obrazac ove predstave. Uspio bi da nije ni riječi progovorio. Ovako je pokazao dokle je spreman ići u namjeri da borce Armije RBiH, kao isključive tvorce opstanka BiH, tisne u kontekst fašizma, nacizma, terorizma. Pa makar se, kako kaže, obraćao samo grupici navodno pijanih i izmanipuliranih urlatora iz mase. Političar koji je normalan, koji ima poštene namjere, ne bi si dozvolio da se i zbog grupice takvih svima obrati kao da su nacisti i teroristi. Opravdanja – nema! Upravo zbog te patriotske morbidnosti propao je predizborni pokušaj čelnika SDP-Alijanse da sebe prikažu žrtvama od onih koji su istinske žrtve te i takve vlasti.
Pogledaj dom svoj haramđele
Nije se čestito ni ohladila serija kritika na račun SDA zbog preranog početka izborne kampanje, a SDP je krenuo u stvaranje izbornih štabova po kantonima. SDA je svoju modernizaciju najavila plakatom na kome su ispisane nekakve latinske riječi čije značenje ne zna ni 99 posto članova stranke, a kako bi tek biračko tijelo. SDP upravo obavlja prvi krug u formiranju kantonalnih izbornih štabova. Minule hefte održano je trosatno ispiranje mozga SDP-ovcima sa Tuzlanskog kantona. U sažetku, rečeno im je da – SDP nije nikada bolje stajao i da će u oktobru biti ponovljena pobjeda iz 2000. godine. Ljudi su se razišli u spoznaji da bi bilo kakvo propitivanje stanja u SDP-u bilo dočekano na nož; ko je vidio propitivati stanje koje nikad nije bilo bolje. Samoobmana je prvi znak nizbrdice. Tako je zglajzao Slobodan Milošević, jer mu je poltronska hijerarhija servirala obmanu o sigurnoj pobedi. Zahvaljujući pomagačima iz OSCE-a, i bošnjačkoj zagubljenosti, SDP bi mogao postići rezultat koji ne zaslužuje. Antidemokratsko stanje u samoj stranci, a posebno katastrofalni rezultati vladavine SDP-a – zaslužuju poraz. Ponekad je doticanje dna jedina šansa da se dođe pameti. SDA to najbolje zna. SDP je historijsku odgovornost za revitalizaciju BiH sveo na kvislinško sluganstvo s&h interesima. Demokratizacija je patološki tumačena kao obračun sa bošnjačkim identitetom, pa je u Maglaju ukidan selam, u Lukavcu i Gračanici su okretana prasad u znak izborne pobjede, itd, itd. SDP nikad nije ni pokušao da osudi ove nasrtaje na bošnjačko biće. Istodobno, kadrovi SDP-a su postali lideri organiziranog kriminala i korupcije, a pod zaštitom podjarmljenog pravosuđa i policije. Katastrofa koju je prouzročio SDP zahtjeva temeljitu analizu. Neko će je nekada napisati, zarad historije. Ali stranka koja pledira da ostane u sedlu morala bi sama da istraži svoje greške. Samokritika je jedini način da se opstane. U SDP-u se očito nagomilalo toliko dvojnog morala, poltronstva, korupcije, da ova stranka nema snage pogledati sebi u lice.
Korupcija antikorupcije
Po ko zna koji put aktuelizirana je priča o atnikorupcionim timovima. Sad je i Vijeće ministara svijetla obraza sabralo novinare da im saopšti kako više nema mrdanja kad je riječ o kriminalu u državnim organima. Najsmješnija figura ove komedije bio je lik Manfreda Daustera, šefa Antikorupcionog tima OHR-a, koji već dvije godine u ladicama drži dokaze o kriminalu nekih čelnika SDP-a, ali ništa ne poduzima. Svi oni jako dobro znaju da je ganjanje korupcije k’o paranje ženske čarape. Povučeš na jednom mjestu, a stigneš do stotog. A najprije do onih koji su naglasniji u promociji borbe protiv korupcije. Idemo, dakle, konkretno! Zašto taj Manfred štiti SDP-ove kriminalce na Tuzlanskom kantonu? Manfred ima dokaze, ali šuti. Dokaze imaju i Tužilaštvo, i Policija, i OHR i OSCE, ali šute. Ako riješe makar nešto od konkretnih krivičnih dijela koja su pod njihovom embargom, možda bi im se moglo i povjerovati.
SDA i SDP – dva oka u bošnjačkoj razrokosti
Predsjednik SDA Sulejman Tihić održao je tribinu u jednoj našoj provinciji. Okupili su se Bošnjaci da nađu lijek za svoju zebnju. Vide ljudi da je Bosna sve dalje od Bosne, da i ovih 24 odsto bh. preostalosti sve više biva nebosansko vlasništvo. Mislilo se da su crne slutnje o sudbini Bošnjaka tek paranoične konstrukcije, da ćemo imati vremena još koju godinu rahat kahvenisati dok nam apartheid ne dođe do avlije; vraga, gradovi sa bošnjačkom većinom već danas postaju i kulturne i medijske kolonije; Vlada Tuzlanskog kantona gradi Hrvatski teatar usred Tuzle, a kulturocidno uništava najstarije bh. pozorište; nad Sarajevom umjesto granata struje srpski signal za mobitel, frekvencije srpskih rtv kanala, a na domaćim rtv vrte se hrvatski spotovi… U nerednu godinu-dvije slijedi otvorena satanizacija i finansijska marginalizacija bošnjačkih kulturnih projekata. Taj naredni korak je logičan, jer onaj ko ima ekonomsku moć, a Bošnjaci su je u snu izgubili, taj može da diktira i preoblikuje društveni i kulturni ambijent. Elem, nešto od ovoga osjećaju i ljudi koji su se okupili da čuju Sulejmana Tihića, kao lidera stranke koja je po svojoj profilaciji najbliža zalaganju za bošnjačke interese. Sulejman je fin čovjek, ali blag za okolnosti u kojima se našao. Ni on, kao ni Alija Izetbegović, ne shvataju da se oko nekih pitanja ne može voditi dijalog. Čim uđeš u dijalog oko neupitnih stvari, već si tu stvar doveo u pitanje. Sulejman bi modernizaciju SDA trebao graditi na otvaranju slobodne misli, na glasnom, antinacionalističkom progovoru o stanju Bosne i Bošnjaka, umjesto na toj formalističkoj blagosti koja nema nikakvog značenja. Zato su okupljeni ljudi otišli još uznemireniji sa ove tribine. Pogotovo kad su čuli da će – SDA, u interesu Bosne, koalirati sa svim probosanskim snagama, pa možda i sa SDP-om.
Genocid u zagrljaju srpstva
Ministar vanjskih poslova SRJ Goran Svilanović počinio je zvaničnu posjetu Republici Srpskoj. To je isto kao kad bi inostrani ministar BiH Zlatko Lagumdžija posjetio Sandžak i po Novom Pazaru hodao kao da je to metropola neke nezavisne države. Ili, kao da je Sandžak bosanska pokrajina. No, SRJ se može prema pola BiH ponašati kao prema velikosrpskoj pokrajini, jer ima pokriće u Sporazumu o specijalnim odnosima SRJ i RS. Taj antidržavni akt pripremljen je prethodnim izglasavanjem specijalnih veza Hrvatske i Federacije, zašta su, uz insistiranje Žaka Klajna, svojedobno glasali HDZ, SDA i SDP. Ove stranke su glupavim vezivanjem Federacije za Hrvatsku legitimizirale vezivanje RS za SRJ. Svilanović nije ni prvi ni posljednji Srbijanac koji u našu zemlju dolazi kao u svoju ćaćevinu. I onaj je srpski kralj hodao po Banjoj Luci. Njima nije naumpalo, recimo, da obiđu ledinu na kojoj je bila Ferhadija i da time srpstvo distanciraju od genocida i sakralocida. Svi oni se ponose postignućima genocida; za srpstvo nema ništa časnije nego ubiti ili prognati Turčina, srušiti džamiju i time ostati u kolosjeku kosovske tradicije. Ono što mi smatramo sramotom i divljaštvom, oni doživljavaju kao ponos i kulturu. Mi se ne možemo načuditi moralnoj i humanističkoj prljavštini u kojoj srbijanski voždovi obilaze našu Banja Luku, a oni to čine prirodno, bez imalo srkleta ili zapitanosti, baš kao što Srbi hodaju po bošnjačkim kućama u Zvorniku, Trebinju ili Višegradu. No, nisu oni krivi što im bošnjački uhljupi idu na noge u Beograd, kao da se ništa nije dogodilo, i kao da i danas pola Bosne nije u šapama Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Dokle god je tako, nema se o čemu razgovarati! A pošto se razgovara, pošto su BiH i SRJ potpisale sedam sporazuma, zašto bi se sad srbijanski lideri ustručavali da pola Bosne smatraju svojom srbovinom. Oni se samo ponašaju onako kako im mi u svojoj kući dozvolimo.
Cinična ponuda
Posljednjih mjeseci diplomatska mreža gori od pritisaka da vlast SDP-Alijanse ukine ili zaledi Tužbu BiH protiv SRJ za agresiju i genocid iz 1993. godine. Srazmjerno tome pojačava se pritisak dijela bh. javnosti da se od Tužbe ni po koju cijenu ne smije odustati. Zašto? Realizacijom Tužbe BiH bi dobila oko 100 milijardi ratne odštete, a u političkom smislu to bi značilo ukidanje Republike Srpske. Do koje mjere seže srbijanska samouvjerenost da od Tužbe nema ništa svjedoči i podatak da je Bošnjacima ponuđeno da Srbi izgrade Ferhadiju na ime povlačenja Tužbe. Tobejarabi! Pa kad dobijemo 100 milijardi dolara, i kad se ukine genocidna Republika Srpska, napravićemo i Ferhadiju, i Aladžu i sve druge porušene džamije, i pride vratiti Bošnjake kućama, da ima ko u te džamije da ide. Uostalom čemu bi služila srpska Ferhadija u Banjoj Luci kad tamo nema Bošnjaka ni za jednog mesdžida!?
Patološka anarhija
U Sarajevu su u centru grada opasni momci iz čista mira prebili trojicu mladića. Dvojica su zadržana na traumatologiji. U Unsko-sanskom kantonu nasilje se u odnosu na prošlu godinu povećalo za sto odsto. U Tuzli je nedavno za jedan vikend bilo sedam oružanih obračuna. Čarapaši sa pištoljima upadaju u trgovine i zbog pljačke 100-200 maraka; dovoljno za provod. Nasilje i strah od nasilja postali su stil života. Ne možete biti sigurni ni u najsigurnijim dijelovima grada. Iz dana u dan postaje sve gore. Konačno trebamo razumjeti da je riječ o sofisiticiranoj agresiji na naše društvo. Domaćoj policiji su na razne načine vezane ruke u obračunu sa narko-dilerima, nasilnicima, mafijom… IPTF svjesno ne dozvoljava našoj policiji da upotrijebi silu, iako je ponekad jezik sile jedino što nasilnici mogu razumjeti. Prije 20-30 godina nismo mi bili ništa bolji ljudi nego danas, ali smo imali policiju koja je umjela da mlati koga treba mlatiti. Siledžije su znale da ima sile i nad njima. U ovoj sofisticiranoj agresiji cilj je da ambijent nasilništva izvrši dodatni pritisak na zatvaranje i onespokojavanje našeg društva, koje pod tom (de)presijom ne može imati snage da se odupre čerečenju Bosne. Drugo, cilj je da što više ljudi pokuša spokoj pronaći u preseljeništvu, ako već u rođenoj zemlji svakog časa može postati žrtva nasilničkog hira. Monstruozni zločin na Alipašinom polju samo je jedan od bezbroj sličnih kakvi će se događati u narednom periodu. Jer, mi nezaustavljivo tonemo u strateški projektovanu patološku anarhiju.
Broj 477, 11. – 18. III 2002.