Povratak otpisanih
Naša je javnost dezinformirana da tzv. Alžirsku grupu krivično goni Vlada Alžira! Putem alžirskog ambasadora u Rimu naša je Vlada na vrijeme obaviještena da su – “ti ljudi potpuno čisti i da se protiv njih ne vodi nikakav postupak i da se oni mogu kad god hoće vratiti u svoju zemlju, kao i otići u bilo koju drugu državu”. Drugo, ambasador BiH u Washingtonu Igor Davidovič obaviješten je od komandanta vojnog logora Guantanamo Bay na Kubi da tamo ima i državljana BiH, te mu je ponuđeno da organizira konzularnu posjetu. Ambasador Davidovič je ignorirao ponudu da posjeti zatočene državljane BiH. O kojim državljanima BiH u svom pozivu govori komandant logora X-Ray?
Predizborno kahvenisanje
“SDA će ostraniti ljude koji su iskoristili ovu Stranku zbog svojih ličnih interesa” – rekao je zamjenik predsjednika SDA Adnan Terzić na tribini SDA koja je održana u Zavidovićima. Biće da Terzić ima iskren nijet. U deset najtežih godina on nije imao ideoloških šveranja; u njegovim opreznim, ali ne i beskičmenim istupima, harmonično su funkcionirali i multinacionalna Bosna i etnonacionalni Bošnjaci. U vrijeme kad se SDA deklarirala kao narodna, pa i seoska stranka, kad su njeni kadrovi nosali drečave sakoe, zlatne narukvice, kao da su folk pjevači, Adnan je Terzić po svojoj urbanoj, evropejskoj profilaciji, bio jedan od rijetkih koji je svjedočio da SDA može pametnije. Valjda su danas otvorena vrata tom pametnijem vremenu. Iz SDA iščezava kičerajska grafija, sve je manje ishitrenosti i svađanja Bošnjaka sa bićem Bosne, a istupi čelnika SDA svjedoče o analitičkom, realitetnom, smirenom, ponekad i preopreznom promišljanju političke stvarnosti. To je ohrabrujuće. Pitanje je da li bi strefilo ovo uozbiljenje da SDA nije izgubila prošle izbore. No, sve to nije dovoljno da bismo SDA doživjeli kao iznutra oslobođenu Stranku. Recimo, može li nam Adnan Terzić kazati koji su to ljudi iskoristili SDA? Poimence. I zašto ih se SDA nije ranije oslobodila? Da li zato što još uvijek kritična masa odgovornih ljudi u SDA ima oraha u džepovima, i što je k’o goblen uvezana nitima šićara i nezamijeranja? Zar sve to nije bilo dovoljno da SDA po općinama i regijama otvori javni unutarstranački dijalog o svojim greškama? Takve samokritičke sufurgije mogu samo ojačati, a nikako oslabiti stranku. Ali, pitanje je i da li čelnicima SDA treba jačanje Stranke. U Zavidovićima se čulo i to da će SDA garant dobiti naredne izbore. Kad je već tako, onda treba naručiti kahvu i čekati.
Srbi i Hrvati u SDA
Malo je znano da su članovi SDA 1990. bili i neki ugledni bh. intelektualci koji ne nose muslimanska imena. Među njima je bio i jedan od najboljih bh. pisaca tada mlađe generacije, a danas uvaženi teatrolog u Hrvatskoj, Mr. Darko Lukić. Napose, mnogi su Muslimani nekada bili članovi Hrvatske seljačke stranke. Bosna je jedinstvo razlika, pa i kad razlike oplemenjuju razlike. Zašto ne! Aleksa i Emina, recimo! Odlično je kad Ivan Lovrenović promišlja pitanja od bošnjačkog, a Rusmir Mahmutćehajić pitanja od hrvatskog nacionalnog interesa. Kako se može voliti Bosna, a ne zalagati se za boljitak svih bh. naroda?! Bosna kazuje da u mojoj avliji ne može biti dobro, dokle je u tvojoj loše, što podrazumijeva interavlijsku komunikaciju. SDA bi, u svojoj reformaciji, komotno mogla učiniti iskorak kojim bi izmakla tripartitnom nacionalnom kontekstu, a ujedno bi i preduprijedila nepovoljan ishod koji će za ovu jednonacionalnu Stranku uslijediti sa ustavnim promjenama. Naime, sastav Doma naroda će ići naruku multinacionalnim strankama, bez obzira na izborni rezultat. SDA bi trebala imati samo malo invencije, kreativnosti, hrabrosti, pa da učini historijski zaokret, da se reformira u multinacionalnu stranku. Dakako, to ne mora biti u onom obimu u kojem je to navodno SDP, ali bi pojavljivanje Srba i Hrvata na izbornim listama SDA imalo i ideološku i praktičnu vrijednost.
Nema promjena bez ukidanja entiteta
Kad se nesporne stvari učine spornim, onda ih je teže rasprtljati nego francuski čičak u frizuri Radovana Karadžića. Suština razvaljivanja BiH upravo je u otvaranju rasprava na teme o kojima se nema šta raspravljati. Kad uđete u dijalog o podjeli BiH, već ste priznali da BiH može biti rasparčana. Kad pristanete na apartheidski Izborni zakon, već ste prihvatili s&h etnonacionalne teritorije. I tako redom. Danas se vode rasprave o ustavnim promjenama kojima bi se primijenila Odluka o konstitutivnosti. Naši pregovarači nikada nisu naučili da treba tražiti sve kako bi se dobilo moguće. Zbog toga što tzv. naši traže sastav vlasti po popisu iz 1991., Srbi mogu tražiti sastav po stanju iz 1998. godine. Trebalo je složno tražiti ukidanje entiteta, decentralizaciju i kantonizaciju BiH, na prirodnim, a ne etničkim kriterijima. Jer ako smo svi konstitutivni, i ravnopravni, ne trebaju nam etnonacionalne granice! Međutim, naš se insan trudi da bude gostoljubiv, snishodljiv, dočekan prema stavovima OHR-a i OSCE-a. Umjesto nas, oni daju intonaciju za raspravu; tako su nas razni lordovi razvlačili po međunarodnim planovima za podjelu BiH. Suština napretka je u inicijativi, a mi inicijative nemamo! Mi čekamo šta nam dragi OHR dadne, pa da se s time saburli pomirimo. Primjene Odluke o konstitivnosti nema bez ukidanja entiteta! – ali to naši isprepadani i zakupljeni političari ne smiju ni pomisliti.
Krivi što su pobijeni
Miljenik tzv. demokratske alternative Milorad Dodik nedavno je obrazlagao mogući sastav buduće Vlade RS u kojoj bi pored 12 Srba, zamislite napretka, bilo mjesta i za šest Bošnjaka. Po popisu iz 1991. samo na području Bosanske Krajine živjelo je 55,06% nesrpskog stanovništva. Iz Banja Luke je prognano 93% od ukupnog broja Bošnjaka. U srpskim logorima B.Krajine pobijeno je 52.000 Bošnjaka, što svjedoči da ih je više pod genocidnom zemljom Republike Srpske, nego među živima. Prvo, po kojoj bi logici Bošnjaci trebali činiti bezmalo tek četvrtinu Vlade RS, a drugo, šta će raditi u toj Vladi kad se u RS nije vratio ni deseti dio prognanih Bošnjaka? Srpski kleronacionalisti su u pravu kad misle da Bošnjaci u vladi nemaju koga zastupati. A zašto nemaju? Zato što je srpska vlast pobila i protjerala 90% nesrba koji su živjeli na teritoriji sadašnje RS! I sad bi Bošnjaci trebali biti krivi zato što su pobijeni! Bošnjaka treba da je u Vladi RS procentualno onoliko koliko ih je bilo na tim teritorijama po popisu iz 1991., ali ne da bi bili ikebana lafine, već da bi omogućili konkretnu jednakopravnost u manjem bh. entitetu.
Među vukovima
Regionalni odbor za dvosmjerni povratak u jugoistočnu Bosnu, ni kriv ni dužan, hoda u mjestu. Bezmalo sedam godina poslije Dejtona gromoglasno se najavljuje povratak 23.000 Bošnjaka (4000 u Višegrad, 4500 u Rogaticu, itd.) i 3000 Srba (u BPK). I u drugim krajevima povratničke Bosne drže se gromoglasni govori: povratnici se natovare u autobuse, obiđu mezarja, ruševine, bejagi nešto počiste, kamere to poslikaju, onda se vrate ‘vamo u izbjeglištvo, a javnost misli kako se narod vraća. Ni Radovan Karadžić nam ne bi poželio ljepšu samoobmanu! Nikako da se pogleda istini u oči, da se kaže kako se povratnici nemaju gdje vratiti. Ne mogu dostojanstveno ni u Brčko, kao distrikt, gdje fudbalski tim “Mladi četnici” nastupa u dresovima na kojima su likovi Karadžića i Mladića. U tom distriktu i danas ima kip ratnog zločinca Draže Mihajlovića! Šta da traže Bošnjaci u Foči ili Višegradu, kad je tamo četnički ambijent kao iz 1942. ili 1992.?! Šta da traže u Rogatici, kad vam i Goraždaci savjetuju da se Bošnjak u tom gradiću ne treba zadržavati bez prijeke potrebe? Nedavno je opet u Podrinju ubijen povratnik, ali o tome ne možete saznati putem javnih servisa, već putem saopćenja SDA Srednje Podrinje, ako to neko još smije objaviti. Zato, ne mlatimo praznu slamu! Nema povratka sve dok se ne bude zbog četništva išlo u zatvor! Tek kad u RS zakonom bude zabranjeno nacističko orgijanje, tek tad će život bošnjačkih povratnika biti moguć! Danas je to isto što i poslati jagnje među vukove.
Staljinoljupci
Tzv. demokratska alternativa, koja je još u ratu zaživjela jedino ovdje gdje su Bošnjaci u većini, gradila se na nekoliko floskula. Jedna od njih je poticala iz Hitlerovog fašizma: nacija – partija – vođa, a vazda je metana u kontekst Alije Izetbegovića i SDA. Doduše, i SDA je budalesala sa sloganima tipa: U svojoj vjeri, na svojoj zemlji, pa demokratskim kadijama nije bilo teško uzviknuti: Drž’te lopova! Eto, danas na vlasti nema Alije i SDA, ali imamo i naciju, i partiju, i vođu. SDP su na vlast doveli bošnjački glasovi; po dejtonskoj karaburmi SDP vlada Bošnjacima, jednako kao što u Herceg-Bosni HDZ vlada Hrvatima. Imamo i vođu. Novog, bošnjačkog. Prije neki dan, samo u jednim novinama, bilo je šest tekstova u kojima se vrti ime Zlatka Lagumdžije. Sa slikama, jakako. Zašto se danas ne buni niko? Samo u totalitarnim režimima sva se politička stvarnost svodi na jedan lik. Demokratskom društvu, da ne kažemo SDP-u, trebalo bi zasmetati što je ponovo jednom čovjeku ustupljena tolika moć da sam odlučuje o svemu i svačemu. Znano je da u SDP-u niko ne smije pisnuti bez odobrenja druga Zlatka. Drogirani SDP-ovci svoje rečenice počinju sa: Lagumdžija nam je govorio…, kao da je govorio Mao Ce Tung. Prvi je problem u ovdašnjem komunističkom mentalitetu, koji nikad nije prežalio Titovu nedodirljivost. Drugi je problem u tim vođama, jer nijedan nema snage da kaže: Vi ste Tito, a ne ja! Ali, takav sigurno ne bi bio podoban za vođe. Narod nam je staljin(h)olik, đabe je.
Društvo bez stida nije društvo
Kakva je razlika između univerzitetskog profesora, ljekara, inžinjera, i zastupnika u parlamentima? Ovi prvi mnogo rade, a jedva zarade, ovi drugi zasjednu dvatriput mjesečno i dobiju i do 2500 maraka plaće. Za njima ne zaostaju ni oni iz izvršne vlasti, i oni se vrte oko dvice. U vrijeme opće socijalne bijede, kad vrhunski intelektualci skapavaju krpeći kraj s krajem, primanja politikanata doimaju se kao vrhunska perverzija. Niko od njih nije ni pomislio da tu plaću, u znak solidarnosti, zamrzne, jer je sramno u ime naroda gemati pare dok se narod guši u neimaštini. Pa makar su se te 2500 mogle spustiti na nivo prosječne plaće u Federaciji, a i tad bi ta prosječna plaća bila previsoka za dan-dva guzeljanja po foteljama Parlamenta. Profesori, ljekari, rudari, rade svakodnevno, ali po nekoliko mjeseci nemaju ni minimalca. Politikantima ne kasne ni plata, ni topli obrok. Bože, postidi li se iko od njih kad uzme pare koje mu ne pripadaju?
Otkazi za Bošnjake
Budući da se nijedna bošnjačka institucija ne bavi ničim osim sevdisanjem i othukivanjem, teško je pretpostaviti razmjere privatizacijske pljačke Bošnjaka i na ovih 24 odsto bh. teritorije. Što se tiče Tuzle, nezavnično se zna da su uglavnom sve rentabilne firme privatizirane hrvatskim kapitalom. Nedavno je procurilo da je iz jedne pohrvaćene firme otpušteno 30 Bošnjaka. Jakako, zašto bi Bošnjaci radili u hrvatskoj firmi, ako ima Hrvata koji su bez posla? Ovo je tek početak. Biće gore.
Broj 478, 18. – 25. III 2002.
