Država bez društva
Diplomatska vještina Wolfganga Petritscha dala bi se svesti na umjetnost betoniranja zatečenog stanja, u cilju povlađivanja s&h separatistima. Nedavno su u jednom tekstu poltronski glorificirani raznorazni uspjesi Petritschevog mandata, od zastave, preko himne, pa do granične službe, itd. Komentator se nije zapitao nad stvarnosnim značenjem ovih simbola državnosti, kakva su se mogla uočiti prilikom otvaranja mosta u Čapljini sa zlimenom Franje Tuđmana; pošto se bh. himni zviždi svud osim u tri-četiri bh. grada sa bošnjačkom većinom, ova Petritscheva kompozicija time dobija značenje ikebane. I mnogi drugi izumi imaju za cilj da BiH podsjeća na državu, a ne da bude država. Jer, države nema bez društva, kao sociološke i kulturološke cjeline koja prirodno teži državnim okvirima. Bosansko društvo je povijesna činjenica. Kad je došlo do njegovog uobličenja u međunarodno priznati državni suverenitet, beogradski i zagrebački fašizam je krenuo da genocidom razbuca bh. jedinstvo u razlikama. Dakle, da bi BiH opstajala kao država potrebna je revitalizacija njene komšijske suštine, a ne tek puki simboli državnosti.
Bosna (ni)je Sjeverna Irska
Kao i sve dosadašnje novodolazeće visoke predstavnike naša javnost i Paddyja Ashdowna dočekuje kao spasitelja. Tako smo u ratu dočekivali i sve nove pregovarače, nadajući se da će jedan srbofilski lord biti bolji od drugog. Ashdown je najavio formiranje jedinstvene bh. vojske, što bi bio pomak od sedam milja. Doduše, nije govorio o činjenici da vojska ne može postojati bez patriotske ideje. Dokle god su jedinice VRS i postrojbe HVO ideološki temeljene na nacizmu, dotle je smiješno govoriti o vojnom ujedinjenju. Jednostavno, neizvodljivo je. Kakva je fajda od jedinstva na papiru, ako jedinstva nema na terenu? Možda Ashdown to znadne riješiti. Sudeći po jednoj drugoj izjavi, budući visoki predstavnik ne razumije Bosnu. On kaže da ima iskustva sa sukobima u Sjevernoj Irskoj i da će mu to iskustvo pomoći u prevazilaženju konflikata u BiH. Pogrešno. U BiH nikada nije bilo razloga za konflikt. Povijest je svjedok. Konflikt je uvezen iz Beograda i Zagreba, i dokle god se ne sikterišu susjedne hegemonije biće nemoguće prevazići proces dekonstrukcije BiH. Te hegemonije su u bitku nacističke i time suprotstavljene multietničkom biću BiH. Ako Ashdown želi učiniti pomak u BiH, onda će se pozabaviti oživljavanjem bh. suštine, a ne mlaćenjem formalističke slame. Šovinistički nacionalizam jedini je neprijatelj BiH.
Patriotska ideologija
Bosna je možda jedina država na Svijetu u kojoj nigdje nema konja i konjanika. Reklo bi se, zemlja bez heroja. Zemlja bez ponosa. Kao da nikad u povijesti nismo ratovali i borili se za bh. slobodu. U vrijeme prve Jugoslavije po našim su gradovima metani svetosavski heroji, kao što je danas slučaj u Brčkom. U vrijeme komunističke Jugoslavije smatralo se da historija počinje sa partizanima, pa otud je brisana slobodarska prošlost BiH. Kao da se Bosna nije borila i protiv Turske i protiv Austrije! Kao da nije imala svoje i kraljeve i zmajeve… Heroje koji su personificirali zajednički otpor bh. naroda. To zajedništvo je posebnom snagom zaiskrilo u Drugom svjetskom ratu; dok su u Beogradu i Zagrebu stolovali Hitlerovi kvislinzi, u Bosni su slamane fašističke ofanzive. Bh. narodi se tada nisu borili za komunizam, koji je uzurpirao tekovine borbe, već za – slobodu. Onaj ko bi htio da gradi Bosnu 21. stoljeća, imao bi nepregledna svjedočanstva o vitalnosti i povijesnoj utemeljenosti bh. zajednice. Da, možemo imati i jedinstvenu vojsku, ali na ideologiji zasnovanoj na časnoj, civilizacijskoj bh. povijesti. Na dejtonskom obrascu ne može se sagraditi ništa izuzev nestanka Bosne.
Češljanje državnosti
Zapanjujuća je količina gluposti i prodanosti koja vlada našim političkim životom. Kako je uopće moglo nekome naumpasti da se kocka sa značajem i značenjem 25. novembra 1943, kada je obnovljena bh. državnosti; bez ZAVNOBIH-a ne bi bilo ni međunarodnog priznanja BiH. Šta se uopće o tome ima raspravljati? Ko dan je jasno da je ZAVNOBiH sinonim bh. državnosti, i da je netačno pripisivati mu ma kakvo drugo značenje. Ali, ne lezi vraže, pojavio se Sejfudin Tokić da objasni kako bi taj praznik trebao biti preimenovan u tzv. Dan antifašizma. A zašto? Zato što se srpskim separatistima diže kosa na glavi od pomena bh. državnosti, a Tokić se pojavio da ih počešlja i smiri, tako što će razbataliti najjače uporište savremene bh. državnosti. To Tokićevo, tj. SDP-ovsko srbendovanje, karadžićerisanje, memorandisanje… – nema blage veze sa interesima BiH. Praznik bh. državnosti ukinuli bi jedino četnici i ustaše! Nijedan rodoljub ne bi trgovao sa svjetionicima Bosne. Nevjerovatna je ta diplomatska lafina da će u Bosni biti bolje sa manje državnosti, a sa više Republike Srpske. Sedam godina je potrošeno na ugađanje srpskom ekstremizmu, pa i danas odjekuju bombe u avlijama bošnjačkih povratnika. RS je suprotstavljena svemu što znači život BiH! Državnost BiH je suprotstavljena svemu što znači život RS! Nema kockanja sa tom logikom. Jer je to kockanje, bukvalno, sa našim životima.
U masovnoj grobnici intelektualizma 
Bošnjački narod bezbeli da ima makar 500 javnih ličnosti čija se imena vrte po novinama. Zamislite kad bi po deset književnika, političara, univerzitetskih profesora, slikara, muzičara, glumaca, itd. uzelo sebi u moralni zadatak da kad god mogu progovore o nastavku uništavanja BiH. Javni prostor bi se zažario od uvjerenja da je trenutno stanje u BiH neodrživo, da ga treba mijenjati i prilagoditi mogućnosti funkcioniranja BiH. Pošto bošnjačke javne ličnosti ne zanima sudbina Bošnjaka, koje nema bez samoodržive BiH, nad našim nestankom se nadvila tišina kao u masovnoj grobnici. Otud kao incident djeluje ono što je za CNN nedavno ponovio Haris Silajdžić: “Nelogično je da se sudi Miloševiću, a da njegov projekat živi u BiH”. Življenje u zemlji čija je polovina okupirana ratnim zločinom trebalo bi da se tiče svakog normalnog čovjeka. Šta vrijedi život koji je distanciran od humanizma? Šutnja koja godinama prati činjenicu da nam Radovan Karadžić ustavno stanuje u pola države svjedoči da smo patriotski ugursuzi. To što se ponekad oglasi Haris, ponekad Mirnes, ponekad neki novinar, ma to su tek pojedinačni incidenti koji nemaju kritičnu težinu. Za promjenu stanja potrebna je armija istoznačne volje. Zar se može biti bošnjački intelektualac a makar u mjesec jednom ne progovoriti javno o zlu u kome nestajemo i mi i Bosna? U Društvu pisaca ima barem pedesetak čuvara bošnjačke pismenosti, ali ih jedva dvoje-troje javno promišlja stvarnost. Ostali pišu velika djela, kao da će to imati ko čitati kad ne bude Bosne. Jedino oružje kojim se u BiH mogu izvršiti promjene je – pismenost, u svome najširem značenju. Srpska politika nije jaka zbog 10-15 miliona Srba, već zbog kritičnog broja Srba koji čitaju i pišu. Nije popularno to činiti, ali bi valjalo prozvati desetine imena naše duhovnosti i upitati ih – zašto ne dižu glas protiv našeg uništenja? Dokle god slušamo tišinu, ova armija indolentnih bošnjačkih intelektualaca treba se crvenjeti pred bosanskim i antifašističkim djelom, recimo, Marka Vešovića.
Herlava politika
Bosanska stranka je Parlamentu FBiH predložila ukidanje Federacije, čime bi postojanje RS izgubilo smisao. Frapantno je sa koliko površnosti su sve stranke odbile ovu ideju. Predsjednik SDA Sulejman Tihić je rekao da će – entiteti nestati, ali da trenutno nema političkih uslova da se to desi. Naprotiv, nikada nisu postojali bolji uvjeti za ukidanje entiteta! Primjena Odluke o konstitutivnosti je optimalan politički uslov, jer je jednakopravnost bh. naroda uslovljena ukidanjem genocidnih postignuća. I FBiH i RS su stvorene na ratnim i zločinačkim ucjenama. Odluka o konstitutivnosti nema nikakvog značenja ako se implementira u slavu Radovana Karadžića i Mate Bobana. Bog sami zna kako to Tihić misli da će entiteti nestati? Samoobmanjivanjem i šminkanjem suštinskih pitanja, prije će ekonomski, politički i biološki nestati Bošnjaci, nego entiteti. Feleričnom primjenom Odluke o konstitutivnosti bh. podjele će biti samo ojačane. Republika Srpska će dobiti humanistički kostim, a time će se ublažiti razlozi za ukidanje ove genocidne tvorevine. Predsjednik Stranke za BiH Safet Halilović je uletio u još gori glib. On kaže da se – SBiH zalaže za BiH bez entiteta, ali da to nije moguće sada učiniti. Pa, dobro, kad će biti moguće? Mant’te prazne priče! Kad će biti moguće?! Šta treba da se dogodi pa da ukidanje entiteta postane moguće? Nakon primjene Odluke o konstitutivnosti u ovoj zemlji se nema šta više dogoditi što bi činilo pravni osnov za ukidanje entiteta. Sad kad postanemo k’o biva ravnopravni, u zemlji koja je podijeljena ratom i genocidom, završava se priča o preustroju BiH. Ovo je bila posljednja šansa. Kako onda i Tihić i Halilović mogu davati tako herlave izjave da će se u budućnosti steći uvjeti za ukidanje entiteta? Nije valjda da misle na oživljavanje Tužbe BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, jer je to zasad jedina preostala mogućnost da dođe do ukidanja RS? Ako misle, onda to treba i da kažu. Pa nema ništa časnije nego boriti se za kažnjavanje ratnog zločina!
Predizborne travestije
Zalaufava se izborna kampanja. Prema izvorima iz obnovljene UDBE-e, ova kampanja će prednjačiti u kriminalnim nasrtajima na političke slobode. Policija već hapsi protivnike SDP-a (Gračanica, Živinice, Sanski Most…). Ono što je već danas uočljivo kao vrhunac hipokrizije jeste distanciranje manjih stranka iz SDP-Alijanse od politike Zlatka Lagumdžije & comp. Svako malo pa čujemo kritike BPS-a, LDS-a i inih na račun SDP-Alijanse. Skontala raja da brod tone, a zna se ko prvi bježi prigodom brodoloma. Da su istinski demokrati, i patrioti, trebali su prije godinu dana kritički govoriti o nakaradnim pojavama u SDP-Alijansi. Možda su tom konstruktivnom kritikom mogli preduprijediti katastrofu projekta Alijanse, koji se skrhao na dvojnom moralu, nezamijeranju i strasti da se do izbora opljačka što više. Danas to pranje ruku od Alijanse nema nikakvu patriotsku, društveno korisnu nakanu, već je tek puki izborni marketing; to antialijansiranje nije zbog Bosne, već zbog ambicije da se ostane u sedlu neke druge ili ove iste vlasti. Stranka za BiH, kao paradigma ideološke travestije, vazda je bila na dobitku. A ko je na gubitku?
Bol prognane Bosne
Već mjesecima čeznem da opišem osjećaj koji sam dotakao na putu za Goražde, u septembru 2001, kada sam prolazeći kroz Rogaticu ugledao bol prognane Bosne. Krajem 70-tih tamo sam dolazio na raspuste, kod kućnih prijatelja. Kupali smo se u ledenoj Rakitnici, izlazili u disko u Gimnaziji, igrali lopte iza hotela… Rogatica je, nekako, moj grad. Danas sam vidio vašer i ringišpil na mjestu gdje je nekad bila džamija. Vidio sam četničku kamu u zraku, život zločina, neopisivu prazninu, sjećanja koja lebde po bradatim ulicama… Bošnjak sam koji je imao sreću da ne bude prognan, da ne ostane bez ulice svoga djetinjstva. Otud me ranila oštrica boli koju sam tek dotakao, a koja kasapi duše stotine hiljada prognanih Bošnjaka. Pola našeg naroda sanja svoju kuću, a budi se u poniženju. I trpi, već deset godina. O ovom se zločinu treba govoriti, kao i o svakom drugom. Koliko god nam riječi izgledale nemoćne pred razmjerama prognaničke boli.
Broj 479, 25. III – 1. IV 2002.