Fatanje reda u novom prvom safu
Grupa sarajevskih intelektualaca, predvođena Senkom Nožicom, napisala je zakašnjelo pismo visokom predstavniku Wolfgangu Petritchu. Pismo je sjajno! Ali, bajato. Prethodnih godina je bilo mnogo povoda da se ukaže na dvojni moral OHR-a i OSCE-a. Ravno prije dvije godine OSCE je sačinio protuustavne promjene izbornih Pravila i propisa, čime je favorizirao etnonacionalni koncept u bh. Srba i hb. Hrvata, ali se niko od ovih potpisnika nije oglasio. OSCE je pomogao i pobjedu HDZ-a na izborima u tzv. hrvatskim županijama. Ima i dvije godine kako traje boljševička marionetizacija medijskog prostora, razvaljivanje RTVBiH, betoniranje RTVRS, ali niko da u tome prepozna jačanje RS i slabljenje BiH. Petritscheva genocidna Odluka o kroatizaciji Žepča bila je upečatljiv povod da se oglasi neovisni intelektualni um; između Karadžićeve i Bobanove etnizacije teritorija, i ovoga što je prekrajanjem Žepča počinio Petritsch – nema bitne razlike; jedino, eto, niko nije ubijen. Kad bi se zavratili godinu-dvije pa prelistali štampu, našli bi rijetke kritičke osvrte na hipokrizijsku politiku OHR-a i OSCE-a. Ali, među autorima nema ovih sarajevskih intelektualaca. Oni su, uglavnom svi, u to vrijeme bili vojnici alternative. Progovorili su kad su nam Petritschevo srbofilstvo i kvislinška politika alternative dogorjeli do nokata. A da su ovako govorili kad je trebalo govoriti, zašta je bilo debelih povoda, vjerovatno ne bismo dotjerali cara do duvara. Procurilo je da ovo pismo nije potaknuto naprasno probuđenim patriotizmom, kako se u prvi mah čini, već računicom da se ufati red u novom prvom safu, pred novim muftijom Paddyjem Ashdownom. Nije problem u Petritschu, već u njegovom kazanu kojemu je istekao rok trajanja. Jer da je do Petritscha, pa valjda bi se taj patriotski intelektualizam probudio i prije dvije-tri godine. Petritsch je i tad bio Petritsch. Ali tad je bio na početku mandata, pa se o njegove devizne bisage moglo okoristiti.
Lider kućnog savjeta
Trema je bolest čije eliminiranje ovisi o psihološkoj i moralnoj stabilnosti ličnosti. Javni istupi mogu biti valjan trening, ali ako u insanu postoje duševne rupe, teško je zarkpiti drhtanje glasa, ubrzano disanje, znojenje i sve ono što se prepoznaje kao strah od sebe pred sudom javnosti. Na bh. političkoj sceni teško da postoji ličnost koja je poput Zlatka Lagumdžije, lidera SDP-Alijanse, i ogroman tremaroš i uvjerljiv demagog. Lagumdžija nema tremu kad se obraća onima koje smatra manje pametnim, kao što ima užasnu tremu kad se nađe pred ljudima koji ga mogu uhvatiti u logičkom i moralnom raskoraku. Prvi put se to vidjelo početkom 2001, u emisiji Sanjina Bećiragića na OBN-u, kada se neprikosnoveni lider spetljao, oznojio, zacrvenio oko nekoliko direktnih pitanja. Drugi put ga je ispreskakala Envera Selimović, koja je britkom novinarskom logikom razobličila tu demagošku retoriku. Zbunjeni Lagumdžija je upao u takvu znojažu da je, hvaleći proces povratka, ispričao kako je nekakav njegov amidža iz Trebinja poželio da umre u svojoj kući, ali je eto umro u izbjeglištvu. Lagumdžija se neki dan isprovaljivao i u emisiji Bakira Hadžiomerovića. Prvih pet minuta toliko je teško disao, toliko mu je drthtuljio glas, da se činilo da će se svakog časa srušiti ili napustiti studio. Demagogije se hvatao k’o pijan plota. Tačno se moglo osjetiti da agresivna demagogija na njega djeluje k’o sedativ, a da ga uznemirava otvoreni logički prostor. Takvi tremaroški feleri ne bi se smjeli događati ni lideru kućnog savjeta.
Betonski Dejton
Detaljnom analizom bi se dalo ustanoviti kako su i Wolfgang Petritsch i Zlatko Lagumdžija koristili iste argumente, pa i stilske figure, u odbrani i pohvali skandaloznog Sarajevskog sporazuma. Recimo, i jedan i drugi smatraju paradoksalnim što se SDA i HDZ protive Sporazumu; s kojim pravom ove stranke zagovaraju konstitutivnost, kad su one nacionalističke, dekonstrukcijske, retrogradne… Kao, HDZ i SDA su dijelile Bosnu, pa otkud im pravo da sad misle drukčije. Pa zar to nije baš dobro?!! Eto, i SDP se zaklinjao u multikulturu pa je sad primjenjuje samo na 24 odsto bh. teritorije. Po čemu su to SDP, SBiH i NHI ekskluzivno demokratske stranke? Usvajanje Betonskog Dejtona ukazuje da je federana trojka počinila goru stvar od potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, jer je ratnu, genocidnu, osvajačku podjelu metnula u Ustav. To li je to taj prestanak dejtonskog, a početak postdejtonskog perioda?!! U istupima Petritscha i Lagumdžije potura se laž da je bivša vlast imala pet-šest godina poslije rata da uvede konstitutivnost. Kako, ako je Ustavni sud Odluku donio prije dvije godine? Potura se i laž da je ovo bolje od stanja koje smo imali. Kako? Prethodno stanje je bilo otvoreno za rješavanje, a sadašnje je riješeno!; u FBiH će svi biti ravnopravni, a u RS samo Srbi. Konačno treba demistificirati tu priču o podjeli BiH. Podjela je uzrokovana genocidnom agresijom Srbije i Crne Gore na međunarodno priznatu državu RBiH, kao i nečinjenjem UN-a, embargom na oružje Vladi u Sarajevu, itd, itd. Proces pred Svjetskim sudom pravde, koji je otvoren 1993., konačno treba dovršiti kako bi se pravno ustanovilo da su entiteti posljedica agresije i genocida. Tek kad se ukinu entiteti, dakle podjele, dakle podvojenost, dakle neravnopravnost – priča o konstitutivnosti bh. naroda može imati smisla.
Medijsko srbendovanje
Na tretmanu vijesti o četničkoj anketi bijeljinske BN televizije može se spoznati dubina naše zagubljenosti. TVBN je sprovela telefonsku anketu kojom je obuhvatićeno je 3260 ispitanika, gledalaca, od kojih se 84 odsto izjasnilo da – ne žele živjeti u zajedničkoj državi BiH, već u samostalnoj RS. Komentator jednih naših novina je suštinu vidio u činjenici da 84 odsto građana RS ne želi živjeti u BiH, umjesto da prepozna mnogo dublje i složenije probleme koje nameće ovaj događaj. Osnovni problem je činjenica da se putem medija propagira mogućnost izdvajanja RS iz BiH, što je atak na pacifistički duh Dejtonskog sporazuma, a o čemu računa vodi CRA, ili kako se već zove ta medijska policija koja navodno štiti rtv frekvencije od zloupotrebe u nacističke i separatističke svrhe. Ovo nije prvi put da TVBN sprovodi navodna ispitivanja javnog mnijenja, čiji je suštinski cilj da se medijski prostor ispuni idejama separatizma, nacionalizma i rušenja BiH. Temeljno je pitanje – zašto ni CRA, ni OHR, ni OSCE, pa ni SFOR, a da ne kažemo SDP-Alijansa i svekolika parademokratska javnost, ne reagiraju na karadžićevsku propagandu iz Bijeljine? To što se 84 odsto građana izjasnilo protiv BiH, a za samostalnost RS, zapravo je posljedica, a ne uzrok, zapravo je rezultat, proizvod, zlodjelo karadžićevske propagandne mašine koja i danas nesmetano radi svoj zločinački posao. Jednostavno, da TVBN nije propagirala pitanje o izdvajanju RS iz BiH, tv auditorij bi gledao utakmice, sapunice, slaninice, i ne bi se bavio srbendovanjem. Vidite kako se naš narod, zahvaljujući CRA, lijepo zagubio u tv ništarijama, pa ni o čemu ne razmišlja!
Hitleristički duh u Republici Srpskoj
Posve je jasno da cilj preustroja RTVBiH nije bio stvaranje novog javnog rtv servisa za BiH, tzv. PBS-a, već razvaljivanje postojećeg sistema i njegovo utapanje u entitetske rtv kuće. RTVRS danas funkcionira po ideološkom šnitu Radovana Karadžića. Čak i historijski događaji za BiH, kakav je dodjela Oskara Danisu Tanoviću, i svjetska tv premijera filma “Ničija zemlja”, ne obavezuju RTVRS da bude dio tog nekakvog PBS-a. Tanovićev film nije mogao biti prikazan na RTVRS! Zašto? Pa zato što je Danis Tanović – musliman!!! Turčin, bre!!! Isto tako Jevreji nisu imali nikakve šanse u Hitlerovoj Njemačkoj. Kao što ni Palestinci nemaju nikakve šanse u nacifašističkom Izraelu. Bitak nacizma je da društvo zatvori za sve druge, osim za odabrane. Bošnjak u RS ima status mrava, puža, šipražja i ilovače. On je, jednostavno, ništa. Bošnjak u RS može biti genije, oskarovac, nobelovac, akademik, ali za njega tamo nema mjesta. Konstitutivnost će živjeti u podrumu, gdje će biti smješteni službeni listovi sa nekakvim paragrafima. U stvarnosti će živjeti apartheid. Jer je Republika Srpska nacistički organizam koji nije spreman ni na kakve kompromise. Ali ni pojmovi demokratije, ljudskih prava, otvorenog društva – ne poznaju kompromise. Šta ćemo sad? Babe su babe, a žabe su (d)žabe.
Mirnes među pet najpopularnijih
Kao što smo pisali u jednom od prošlih brojeva, na političkoj sceni Federacije ostaju SDP, SBiH, HDZ, SDA, Stranka penzionera i BOSS, dok sve druge stranke zajedno jedva dobijaju dva odsto glasova, dakle, ispadaju iz igre. Ovo je potvrđeno i nedavnim Velikim “Avazovim” istraživanjem javnog mnijenja. U izboru za najpopularnijeg političara jedino je lider BOSS-a Mirnes Ajanović bio iz opozicije, kao tek jedan od 140 poslanika u Zastupničkom domu, tako da se njegovih pet odsto, u odnosu na Silajdžićevih devet, ili Lagumdžijinih 14 odsto, doima višestruko vrednijim. Po ovom istraživanju Mirnes je među pet najpopularnijih političara, a uz to je jedini koji ne živi u Sarajevu; to je u Tuzli dočekano kao hladan tuš, jer se nijedan političar iz najvećeg kantona (630.000 stanovnika) nije našao ni u širem izboru. SDP bi se morao ozbiljno zapitati – kako je moguće da nijedan njihov političar sa TK nije dobio ni jedan odsto glasova? Kako je moguće da od svih slavnih kadrova SDP-a od Mirnesa budu popularniji samo Lagumdžija i Behmen? Gdje i zašto nestade slava Selima Bešlagića? Sve ima svoju cijenu, i dobro, i zlo.
Zapis o zaboravljenom stidu
Kada bi kulturnjake koji su nakon rata pohodili Gradačac upitali koga pamte kao spiritus movens gradačačke kulture, svaki bi naveo ime agilne, ljubazne i produhovljene prof. Sadete Subašić. Priroda u našim provincijama u pozadini rijetko iznjedri ženu u kojoj se sabiru evropski maniri, bošnjačka tradicija, sposobnost i marljivost. Sadeta je u opakim ratnim uvjetima učila djecu bosanskom jeziku. Poslije je preuzela oblast kulture i obrazovanja u općinskoj administraciji. Ponajviše zahvaljujući Sadeti strani donatori su iz ruševina obnovili sve gradačačke škole i neke objekte kulture. U svakom segmentu obnovljene gradačačke duhovnosti ima neslućeno mnogo Sadetine snage. Zahvalnost sredine je najmanje što bi se moglo očekivati. No, prof. Subašić je bila u BiH prva žrtva tzv. demokratskih promjena. Nova vlast joj je dala otkaz, otpustila je s posla, a stara vlast nije učinila išta da je zaštiti. O toj sramoti su zalud pisali “Oslobođenje”, “Žena 21” i drugi listovi. Glas javnosti nije uspio da ovu znamenitu ženu zaštiti od udara provincijalizma. Nakon gotovo godinu dana života na čekanju, Sadeta se na privremeno zaposlila u Tuzli. Svakog jutra i popodneva putuje po sat vremena. Imamo li pameti za stid? Ili smo crkli u palanačkom zlu?
Uskrs s Preporodom
U Mostaru je počela manifestacija Uskrs s Maticom 2002. Federalna rtv nas o tome informira kao da je riječ o Paktu stabilnosti, ili nekom drugom planetarnom događaju. Neka, tako i treba tretirati kulturu. No, mnogo je pojava u kulturi o kojima FTV nije ni riječ izustila. Eto, nedavno je izišao Preporodov Godišnjak, četvrti te vrste u historiji Bošnjaka, ali se takav događaj ne tretira. Možda bi trebalo napraviti manifestaciju Uskrs s Preporodom, pa da se zadobije multikulturna medijska pažnja.
Broj 481, 8. – 15. IV 2002.