Dok Bošnjacima genocid nad Bošnjacima ne postane ono što je Jevrejima holokaust nad Jevrejima, dotle će historija biti otvorena za tragično ponavljanje.
Izdogađalo se sve što bi nas trebalo uvjeriti da nikada neće prestati velikosrpska genocidna ambicija da nas ne bude, i da to što nas nema gdje nas je bilo bude prikazano kao naša volja. Kada Srbi u Banja Luci govore o Bošnjacima koji su u gradu na Vrbasu bili starosjedioci, pa ih više nema, onda kažu: otišli su, a ne kažu: otjerani su, pa ovo „otišli su“, zvuči kao naša demokratska volja da ne živimo s njima, onako kako oni ne žele da žive s nama. Genocid u Banja Luci će se u budućnost preseliti kao demokratska realnost, stvar bošnjačkog izbora da se odseli sa svoje djedovine, i to iz ovog razloga: prvo, jer velikosrbi tako predstavljaju zločin protjerivanja Bošnjaka; drugo, jer bošnjačke institucije i predstavnici hronično ne razumiju, ne prate, ne reagiraju na procese prekrajanja ovih otvorenih historijskih rana. Ako se povremeno i dogodi neka reakcija zbog grubljeg negiranja genocida u Srebrenici ili masakra na Kapiji i Markalama, onda se otpor svodi na jedno do dva saopćenja za javnost, namjesto da taj otpor bude stalan, kontinuiran, kao što su stalni, svakodnevni nasrtaji velikosrpskog barbarizma na istinu o genocidnoj agresiji. Prisjetimo se koliko je dosad bilo pokušaja negiranja genocida u Srebrenici, pa ćemo vidjeti kako je to jedan agresivni kontinuitet koji neće biti okončan nikakvim saopćenjem za javnost, zapravo, koji neće biti nikada okončan, ali može biti drukčije viđen ako pamćenje genocida nad Bošnjacima postane naša nacionalna svakodnevnica, okosnica identiteta, kompas i uputa. Jevreji se protiv onih koji negiraju holokaust bore još snažnijim pristajanjem uz uspomenu na holokaust, tako što pišu nove knjige, snimaju nove filmove, kreativno osmišljavaju muzejske postavke, jer im je uspomena na holokaust najviša nacionalna duhovna inspiracija. Dok Bošnjacima genocid nad Bošnjacima ne postane ono što je Jevrejima holokaust nad Jevrejima, dotle će historija biti otvorena za tragično ponavljanje.
Požar samoponiženja
Umrtvljivanje historijskog pamćenja ključna je operacija za poravnavanje krivice za genocid nad Bošnjacima. Ali, to je tek uvertira za progon žrtve. Poslije Drugog svjetskog rata ne samo da se nije smjelo govoriti o bošnjačkim žrtvama, već su bošnjački intelektualci od srbokomunističkog režima brutalno hapšeni, likvidirani, osuđivani na višegodišnje robije. Već 1946. nije bilo ni traga Deklaraciji ZAVNOBiH-a i jednakosti muslimana koji su od svih jugoslovenskih naroda procentualno (8,1% ukupne populacije) podnijeli najveće žrtve. Slično se događa i danas. Bošnjaci su najteže stradali u ratovima 90-tih, ali najmanje pamte svoje žrtve. Amnezija nije bošnjačka volja, i projekcija, već bezobrazluk koji je od strane Zapada nametnut kao demokratski standard, a potom i kao ideološka direktiva koja se sprovodi totalitarnim sistemom autocenzure. Pogledajte, na javnoj sceni nema ni jednog Bošnjaka koji glasno govori o važnosti bošnjačkog pamćenja! Naprotiv, favoriti dejtonskog režima su Bošnjaci koji trabunjaju o „deviktimizaciji Bošnjaka“, o „prevazilaženju pozicije žrtve“, a nerijetko pređu granicu pa optuže Bošnjake da će „razbiti Bosnu i Hercegovinu kao što su Srbi razbili Jugoslaviju“, ili će se „getoizirati osnivanjem Svjetkog bošnjačkog kongresa“. Tanka je linija između tjeranja Bošnjaka da zaborave i optuživanja Bošnjaka da su krivi za svoje žrtve. To su istinske intencije dejtonskog genocidičnog režima koji svoju ideologiju plasira i preko intelektualnih plaćenika među Bošnjacima. Takvi su stvorili teški zabunluk u bošnjačkom narodu, u kome se već nastanio osjećaj samomržnje, samokrivice, obnevidjelosti svake vrste i straha da se štogod ne zamjeri svojim mrziteljima i progoniteljima, kao da je tu bagru uopće moguće odobrovoljiti puzanjem i klečanjem. Naprotiv, svako samoponiženje rasplamsava svakog ugnjetivača.
U Tuzli je, recimo, prije desetak godina ukinut spomenik „Vječna svjetlost“ na Kapiji, svjetlosni snop koji se palio svake noći u 20:55, u čas kada je pala granata, i gorio 71 minutu za 71 žrtvu, ali, taj čin samoponiženja nije odobrovoljio egzekutore pamćenja koji su nastavili negirati velikosrpsku odgovornost. Na izjavu tadašnjeg premijera RS Milorada Dodika od 12. septembra 2009. da je „na Kapiji podmetnuta eksplozija, a da su žrtve dovezene iz Živinica“, prvi sam reagirao ja, već sutradan, tekstom na drugoj stranici „Dnevnog avaza“, da bi tek poslije četiri-pet dana uslijedile reakcije političkih zvaničnika. U mojoj reakciji, između ostalog, stoji: „Negacijom zločina na Kapiji premijer RS negirao je autoritet Vijeća Odjela za ratne zločine Suda BiH koje je 12. juna 2009. osudilo Novaka Đukića na 25 godina zatvora. Dodikove zločinačke izmišljotine vrijeđaju sve familije stradalih, ali bi se konačno morale ticati i državnih organa čija je obaveza da zaštite dignitet presude za ratni zločin, kao jedine satisfakcije žrtvama“. Nakon tri i po godine Dodikovu izmišljotinu o podmetnutoj eksploziji ponovio je samozvani eskpert Jugoslav Petrušić u programu RTV Republike Srpske, a tuzlanski zvaničnici su poručili: „Negiranje zločina krivično je djelo.“ U tom slučaju bi trebalo tužiti Dodika, pa tek onda tog besprizornog Jugoslava. A prethodno bi, valjda, trebalo ponovo pustiti u funkciju spomenik „Vječna svjetlost“, za koji je u jednoj facebook grupi – očito uzaludno – skupljeno preko 3000 potpisa. Oni koji su potpisali zahtjev da se Tuzlacima vrati ovaj jedinstveni spomenik nikako nisu mogli dokučiti zašto je, u ime kojeg cilja je, taj spomenik ukinut. Možda odgovor na ovu tuzlansku enigmu znaju Dodik i Jugoslav?!
Baš tih dana kada je Petrušić napao istinu o Kapiji, srbijanski su mediji plasirali izmišljotinu da je Hanka Pladum 1993. godine na Igmanu mučila zatvorenika Gorana G. Nedugo poslije u Srbiji će se pojaviti i tekst koji sugerira da je Hanka Paldum srpske djevojčice, bezbeli uhapšene, podvodila u navodnom bordelu na Željezničkoj stanici. Dobro je Hanka prošla, jer su iz srpskih medija na početku rata neke njene kolege optuživane da srpsku djecu bacaju izgladnjelim lavovima u Pionirskoj dolini. Čuli smo priču da je Hanka na početku agresije poletjela odletjeti za Beograd, ali je nisu primili u avion, pa je onda širila patriotizam u profiterskim predstavama Emira Hadžihafizbegovića, ali, sve je to svemirski daleko od mogućnosti da Hanka ikoga hakne. Jer Hanka Paldum je jedna dobra i naivna žena. Vidjelo se to neku noć, kad je na Tv Pink gostovala sa prostoproširenim kompozitorom Milićem Vukašinovićem. Hanka je na ovaj srbalijski medij vjerovatno došla kako bi javnosti pokazala da je živa, zdrava i nasmijana. A oni su joj poturili jal pijanog, jal drogiranog, ali svakako primitivnog Milića Vukašinovića, koji je Hanki pričao o svome prvom ljubavnom iskustvu, i to jezikom koji pripada birtiji, a ne televiziji. Taj primitivizam svakako dolikuje kuplerajskoj Tv Pink, budući da je polupismena voditeljica dozvoljavala Milićeve prostakluke, ali, to ne bi smjelo pristajati uz našu „kraljicu sevdaha“, kako zovemo Hanku Paldum. Namjesto da ona upozori voditeljicu ili Milića da ne želi slušati takve prostakluke, ili da napusti studio, i tako sačuva svoj obraz, i obraz bošnjačke žene, Hanka se smijulji, njojzi je baš simpatično kad Milić Vukašinović priča kako je po parku skidao gaće. Zato je Hanka jedno prostodušno i dobronamjerno stvorenje, koje ne zna dići ruku ni sebe da zaštiti, a kamo li dići ruku na nekoga. Iz ove priče o Hanki svako može izvuči ponešto, a meni je najzanimljivije kako su velikosrbi sa Tv Pink namjestili Hanki tog Milića da je ponizi u momentu kad ona želi da javnosti, naročito srpskoj, pokaže svoju vedrinu i dostojanstvo. A šta bi Hanka Paldum mogla naučiti iz priče o sebi? Pa valjda da „kraljica“ može biti samo u svome bosanskom kraljevstvu, a da će oni u njoj zauvijek željeti da vide Fatu iz viceva o Sulji i Muji, ako već ne mogu neku Silvanu ili Brenu. A pošto je Hanka Paldum na muzičkom planu, kao onomad Safet Isović, postala simbolom bošnjačke uzdignutosti, onda je treba podhitno srozati. …Da neko ne bi pomislio da Hanka može biti ravna Silvani, kao što Silvana Armenulić (1939-1976) nikad ne bi bila ravna Zilhi Bajraktarević, kako se zvala dok nije, u ime priznanja kod Srba, svoje muslimansko ime predjenula u srpsko. Niti bi Mehmed Selimović postao Meša Selimović da se nije proglasio Srbinom. To klevetanje Hanke Pladum za ratne brutalnosti nije tek usmjereno protiv istine, već protiv jedne popularne Bošnjakinje koja namjerava sa svojim etničkim integritetom osvajati simpatije po Srbiji. Poruka ovog slučaja stara je već dugo, jer Srbija i srpstvo nikada neće priznati ni jednog Bošnjaka koji drži do sebe. A Hanka Paldum je, očito, probila tu kritičnu granicu, na kojoj je ostala Hanka, a postala dio sversrpske muzičke svakodnevnice.
Finalno ispiranje mozga
Nakon slučaja s Kapijom, i sa Hankom, uslijedilo je i obilježavanje godišnjice masakra na Markalama, kao Dana sjećanja na poginule Sarajlije. Godišnjica Markala poklopila se sa aktueliziranjem činjenica o segregaciji bošnjačke djece koja nemaju pravo da uče svoju historiju, u onoj mjeri u kojoj to mogu srpska i hrvatska djeca. Prof. dr. Enver Imamović upozorio je da se „trenutno kroz medije nameću srpski i hrvatski udžbenici koji šire neistine o BiH“, da će „naša djeca doći u situaciju da budu napadnuta tvrdnjama da nemaju državu, tvrdit će se da je nikada nije bilo, a naša nova pokoljenja prihvatit će ono što čuju sa strane od neprijatelja naše zemlje“, te zaključio da je „ovakva situacija alarmantna jer ljudi koji ne uče historiju ne znaju ko su“. Predsjednik Udruženja nastavnika historije Asmir Hasičić potvrđuje da je „u kantonima s bošnjačkom većinom nastava iz historije protjerana“. S druge strane, u krajevima sa srpskom i hrvatskom većinom, djeca imaju uobičajen broj časova historije, i to historije koja nije bosanskohercegovačka, a s obzirom na laži – ni antifašistička. Bošnjačka djeca, koja pripadaju narodu koji je žrtva genocida u Srebrenici, i koji je preko idejne platforme Armije RBiH jedini ostao vjeran tekovinama antifašizma i jednakosti svih ljudi, eto, nemaju pravo da uče svoju časnu i čestitu historiju. Može li se takva segregacija bošnjačke djece dogoditi slučajno? Dio je to tzv. reformi u kojima su Bošnjaci ostajali bez svega što su odbranili u ratu, bez obrazovnih programa, medija, institucija, kako bi se stekla pozicija za finalno ispiranje bošnjačkog mozga. Tzv. reforme, koje su imale funkciju tihe okupacije Bošnjaka, sprovodili su nam razni „lovrenovići“, delegirani od OHR-a i drugih međunarodnih adresa. Naravno, nema tog Bošnjaka kojeg je OHR imenovao da Srbima i Hrvatima pravi tzv. reforme. Tako su Srbi i Hrvati pravili tzv. reforme i sebi i nama, po svojoj mjeri, da oni znaju šta su i ko su, a da mi zaboravimo i vlastitu historiju. Uprkos tome, razni „lovrenovići“ i dalje su u srcu bošnjačkih kompleksa.
Jedan takav izdanak, predsjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Mirjana Malić, u povodu godišnjice Markala govorila je za medije o tri šizoidne historije, koje mogu da zatruju dječiju pamet, pa je bolje da se sad te historije ne uče. Zna gospođa Mirjana da njen perfidni stav ne dopire dalje od iskompleksiranog Sarajeva, gdje je normalno da čelnica Kantona u isti čas polaže cvijeće na Markale i priča o tri šizoidne historije. Upravo su Markale na onoj stranici historije koju sarajevka djeca ne uče, pošto Sarajevom vladaju ljudi koji javno saopćavaju da je naše historijsko pamćenje šizoidno. To gmizanje oko velikosrba i velikohrvata, naravno, neće ni milimetar utjecati na obrazovne programe u Grudama ili Foči, gdje će hrvatska i srpska djeca fašističke komade nacionalnih historija učiti kao epizode kojima se treba ponositi.
Kod svih samoodrživih naroda historija je nacionalni resurs, prvorazredni kompas, tvrđava koja ne pada ni kada padaju vlade i mijenjaju se zastave. Bošnjaci ne mogu opstati bez maksimalne odgovornosti prema historijskom pamćenju. Vrijeme je da bošnjački narod gradi alternativne sisteme podučavanja svoje djece nacionalnoj historiji. Ako se genocid nad Bošnjacima ne može izučavati na časovima historije – ima da se izučava u bošnjačkim kućama! Tako smo sačuvali vjeru. Tako ćemo sačuvati i historiju.
Broj 333, 8. II 2013.