Bošnjaci koji su glasali za tzv. Našu stranku dali su glas za Festival pedera u ramazanu, za izmišljotinu da se u Sarajevu premlaćuju pravoslavni popovi, i na kraju, za opstanak Republike Srpske i za odbošnjavanje Sarajeva. Takva poniženja fasuju svi Bošnjaci koji komplese liječe na negiranju svoga identiteta, poput progona sevdalinke u ime Severine i Mia Martine, progona bošnjačke žrtve u ime budućnosti u kojoj su Bošnjaci i dalje žrtve, ili progona bošnjaštva u ime bosanstva…
Ako bi nestalo pčela, za četiri godine bi nestalo dunjaluka. Vele. A pčelama prijeti nestanak zbog gužve na talasnim dužinama. Mobiteli zvrlje na sve strane, pa se pčele sve teže orijentiraju. Odu na posao i ne znaju se vratiti kući. Poznato je da svaka pčela ima samo jednu košnicu, da u drugu neće, i da joj u drugu ne daju. Kada izgubi radijsku vezu sa svojom košnicom, pčela zaluta, i umire.
Bošnjaci neće umrijeti, a neće ni preživjeti, već će ni-tam-ni-vam nastaviti hodati poput ambalaže od „Tuzlanske mljekare“ u kojoj je mlijeko od tuđih krava koje mi samo zovemo svojim. Košto i mlijeko zovemo. I, košto i sebe zovemo svojim imenom. A u nama sjedi novi, dejtonski, bejagi Bošnjak. Pokidane su i preinačene brojne bošnjačke veze sa bošnjačkom košnicom.
Kad ustanem, uzmem kašiku meda. Rastapa se u ustima. Spremam se. Djeca okolo: dodaj ovo, dodaj ono. I svako jutro nam svira radio. Obično, sevdalinke. U posljednje vrijeme primijetim kako nešto fali. Te frekvencije koje su nam navijale dan, poremećene su. Sve je postalo pomalo sapeto, kao da smo na Jadranu, zakupili sobu, pa pazimo da ne galamimo, ne lupamo vratima, da se ne čujemo. Nije ni čudo kad mi na radiju više ne pjevaju sevdalinke, već te moderne, nobles pjesme, na nivou: Severina, Mia Martina, Pedalina… Provjerim stanicu, da je djeca nisu prešaltala, ali vidim da kazaljka stoji na mojoj zeničkoj frekvenciji. Ne mogu da vjerujem! Nije valjda moj zenički Radio (BM), koji slušam godinama, postao moderan?! A u nas je moderno kad nisi svoj.
Ne znam šta bi mi bilo gore: da sam čuo kako je neko na moj Radio ispalio raketu ili da je taj moj Radio sebe raketirao, u glavu, u program, u dušu? Poslije sam par dana provjeravao i uvjerio se kako je na jednom od posljednjih medijskih ostrva bošnjačkog dostojanstva, uistinu useljen uljez dodvoravanja kolonizacijskom/kanalizacijskom mentalitetu. Za mene je ovo bilo gore i teže od Prudskog sporazuma kojim Sulejman Tihić pristaje na osnivanje dva geta za Bošnjake, u bihaćkoj „zapadnoj obali“, i u zeničko-tuzlanskom „pojasu Gaze“, dok Sarajevo prepušta naseljeničkoj najezdi istočnih Srba. Uporno nasrtanje dejtonskog okupatorskog režima na bošnjački identitet daje rezultate, jer se taj identitet počinje izjedati iznutra. Tako su hrđala ruska vozila. Otud Tihićeve srbofilske vratolomije nisu toliko šokantne i bolne, jer su vidljive, pa se osjeti iz kakve frustracije proizilaze. Opako je kad vidiš kako je njiva promijenila zemlju, kako je iznutra, pred očima ti, prefarban cvrkut bošnjačkog jutra. To prihvatanje autocenzure, to samovoljno prilagođavanje bošnjačkih adresa dejtonskom zloduhu, najteži je poraz koji smo kao narod mogli doživjeti. Mi ne gubimo živote, mi gubimo duše, što je teže od gubitka života u kome je stanovala naša duša.
Bujanje gluposti
Nije nikakvo otkriće da nestajemo. Možda je otkriće da su u posljednjih godinu-dvije toga postali svjesni mnogi bošnjački autoriteti. Mogli su to znati i prije. Ali, šta bi im to vrijedilo, kad ni danas ne znaju ništa više od toga da nestajemo. Slažu se da bošnjačko stanje nikada nije bilo gore, ali ne znaju kojim bi se putem to stanje trebalo prevazilaziti. Čim jedni kažu „bošnjački sabor“, drugi uzviknu „bosanski sabor!“, čim jedni kažu „pamtimo bošnjačku žrtvu“, drugi izvuknu „mi moramo gledati u budućnost!“, i onda svi opet posjedaju i gledaju u ništa. Ćorsokak.
Neko je šefu onog mog bivšeg Radija očito kazao kako u budućnost ne može sa sevdalinkama, ilahijama, islamom, kako se mora prilagoditi evropskim manirima, od kojih je za nas Bošnjake glavni da ne ličimo na sebe. Na istom fonu u našem medijskom i političkom prostoru danas egzistira nekoliko totalnih budalaština za koje se grozničavo drže nekoliki bošnjački autoriteti. O tome ćemo govoriti.
Danas niko ne smije barnuti u pregovore o ustavnim promjenama. Pregovori su, tobejarabi, sveto slovo. Vala nisu. Pregovori podrazumijevaju dvije ili tri strane, a ovo što imamo su sastanci u kojima šefovi naređuju posilnom šta će i kako će uraditi. Ni srpska, ni hrvatska strana, na kraju mašte, nisu mogli zamisliti da će pronaći, ili odgojiti, bošnjačkog izvođača radova koji će Bošnjake strpati u dva geta, sve u ime napretka. Zabluda o pregovorima kao o nečemu naprednom, jedna je od najtežih zabluda koje danas pothranjuju bošnjački političari, ali i akademski autoriteti. Kakva je svrha pregovora kojima se dodatno razgrađuje BiH? Jedino je ispravno pregovarati a ništa ne prihvatati, dok se ne steknu uvjeti da se sprovedu rješenja kojima bi se ukinuli entiteti, a BiH regionalizirala na prirodnim i ekonomskim, a ne na etnonacionalnim ili genocidnim osnovama. Zašto nema svijesti o ovoj jednostavnoj logici, zašto se po svaku cijenu hrli da se nešto dogovori, pa makar se time trajno ugrozila bosanska državnost, bez koje nema bošnjačkog naroda?! Odsustvo dijaloga u bošnjačkoj javnosti generira bujanje gluposti, ali i bahatost zbog koje je moguće da jedan čovjek sebi umisli kako je nacionalni lider pa može bošnjačku budućnost prodavati k’o kravu na šamačkoj pijaci.
Dođosmo do bošnjaštva u bosanstvu, i obratno. Kada se nedavno povela rasprava o Bošnjačkom saboru, o osnivanju Bošnjačke akademije i Muzeja genocida nad Bošnjacima, jedan broj bošnjačkih uglednika je počeo paničiti kako ćemo time rastjerati Srbe i Hrvate, jer ćemo pokazati da i mi hoćemo fildžan Bosne za sebe. Jedan pametan čovjek je čak rekao: „Ako mi osnujemo nacionalnu akademiju, osnovat će je i Srbi i Hrvati!“ On haman ne zna da Srbi i Hrvati imaju po dvije akademije, po jednu u tzv. maticama, i po jednu ovdje na svenacionalnoj periferiji. Ova dva naroda dobro znaju da se budućnost planira, kao što se u sabranim familijama planira kućni budžet, te se ne može opstajati na životu od danas do sutra, kako žive Bošnjaci, doduše, u nestajanju.
Bez Bošnjaka nema bosanstva
Splet povijesnih trauma stvara neprirodni elektricitet između bošnjaštva i bosanstva, a trebalo bi da se radi o sljedstvenoj, rodbinskoj, značenjskoj povezanosti, po kojoj bošnjačko ne negira bosansko, samim tim što bez bosanskog nema ni bošnjačkog. Traumatizirane bošnjačke pameti misle, pak, kako bi briga za bošnjačko ugrozila bosansko, jer bi se tako ojačale srpske i hrvatske zasebnosti. Pogrešno! Srpske i hrvatske zasebnosti postoje neovisno od toga koliko Bošnjaci bili bliski svojoj zasebnosti – koje svakako nema bez bosanstva.
Aktuelna pomama za bosanstvom u bošnjačkom establišmentu uzrokavana je nerazumijevanjem razloga zbog kojih je bošnjački narod doveden u stanje raspadanja, pa se u skladu sa tom slabošću greška pronalazi u svome identitetu. Kao da uzvikuju: Krivo je bošnjaštvo, krivo je muslimanstvo! Da smo odmah bili Bosanci, ne bismo ostavili prostora Srbima i Hrvatima da se toliko posrbe i pohrvate! Zato ćemo bošnjaštvo metnuti pod tepih, ne bi li smo odsrbili i odhrvatili komšije!
Naiva je to, brate, dječija! Ni prije 120 godina austrijskom upravitelju Benjaminu Kalaju nije pošlo za rukom da dekretom nametne interkonfesionalnu nacionalnu odrednicu bosanskim pravoslavcima i katolicima, koji su odveć zajahali svoje uvozno nacionalno ime, a danas takve ideje mogu tek svjedočiti o zagubljenosti i neozbiljnosti svojih promotora. Bosanstvo se bez ikakve potrebe našlo na ovoj licitaciji, jer bosanski zajednički imenitelj nije za nametanja, već je za prihvatanja. Srbi i Hrvati u BiH će bosanstva uzeti koliko oni hoće, a ne koliko bi Bošnjaci željeli. Ali Bosne i bosanstva će biti i bez srpske i hrvatske privrženosti bosanskoj patriotskoj ideji. Eno, ima i Turske, koliko god je ne htjeli Kurdi, ima i Španije koliko god je ne htjeli Baski i Katalonci! Ne može se država testerati košto se drva testeraju. Bosne i bosanstva jedino može nestati ako nestane Bošnjaka, a Bošnjaka nestaje i zbog toga što se bošnjački establišment u ime brige za bosanstvo odriče brige za bošnjaštvo.
Na talasima jednake konfuzije egzistira i budalaština o tzv. deviktimizaciji i „napuštanju pozicije žrtve“, a u ime gledanja u budućnost. Kad bismo i hteli da se odžrtvimo, ne bi nam to dali dušmani, koji nas svakih četiri-pet dana, kroz terorističke napade na džamije i na povratnike u Republici Srpskoj, podsjećaju ko smo. A i da nije bombaškog i medijskog terorizma kojemu smo izloženi, zar bismo mogli graditi budućnost bez uspomene na svoje šehide? Bošnjačka žrtva svakako putuje s nama, u budućnost, bez obzira da li je priznavali ili ne. Naše okretanje glave od ubijenih Bošnjaka moglo bi nas samo koštati odsustva Božije Milosti, koje nema u šikari moralnog i mentalnog ugursuzluka. „Prevazilaženje pozicije žrtve“, od naroda koji je u kontinuitetu žrtva genocida, od žrtve koja je i danas žrtva, nije ništa drugo do bezbožnički kukavičluk. Ipak, neki dan čitam kako jedan efendija veli da mi „trebamo da napustimo filozofiju žrtve, ali ne prije priznanja od onoga koji je to učinio“. Efendija ne razumije da naša žrtva nije filozofija, već realnost, i da naša žrtva treba nama, a ne njima – da nas poduči opstanku.
Uživanje u poniženju
Vidjeli smo, evo, kako iz istog izvorišta bošnjačke sumnje u sebe proizilaze različiti feleri. Vidjeli smo da izmjena muzičkog programa jednog bošnjačkog radija, robovanje u pregovorima o ustavnim reformama, nesporazumi oko bosanskog i bošnjačkog, kao i apsurdno žrtvino protjerivanje žrtve – podjednako svjedoče bošnjačku potrebu da se nekome za nešto pravda, umjesto da jedini orijentir bude Božija Milost. Negiranje sebe, kakvo često iskazuju Bošnjaci, nije za milosti, već je za prezira i dodatnog poniženja.
Sve ovo gore je bio uvod za kratko pozicioniranje jedne političke pojave koja je kreirana za bošnjačke komplekse. To je tzv. Naša stranka, čiji profil je trebao okupiti Bošnjake koji osjećaju „muslimansku krivicu“, i koji bi da preko kupovine slovenačkih proizvoda, ili glasanja za tzv. Našu stranku, pobjegnu od sevdidžana, nana i fildžana. Koliko je projekat tzv. Naše stranke dobro osmišljen da pokupi glasove iskompleksiranih Bošnjaka, toliko se brzo razgolitio kroz tri-četiri gafa koja svjedoče da je tzv. Naša stranka zapravo SNSD ili SDS preobučen u kvazibosansku ambalažu. Čelnici ove stranke su prvo bili ideološki glasnogovornici Festival pedera u ramazanu, a potom su tvrdili kako se pravoslavni popovi premlaćuju po Sarajevu pa se više ne smiju pojaviti na ulici. Predsjednik tzv. Naše stranke, Boško Bajić Bojan Buha, zakovao je i sebe i „stranku Danisa Tanovića“ izjavom da mu ne smeta Republika Srpska i da Srbi i Hrvati ne bi smjeli prepustiti Sarajevo Bošnjacima.
Šta su sad dobili Bošnjaci koji su glasali za tzv. Našu stranku? Prevaru i poniženje. Šta će dobiti šef Radija koji je odlučio da odbošnjači muzički program? Šta će dobili zagovornici bosanstva na uštrb bošnjaštva? I zagovornici zaborava u ime budućnosti? Doduše, ima nas svakakvih. Možda Bošnjaci ipak vole sebe u šovinističkim vicevima o Husi, Hasi i Fati.
Džihad je voditi rat protiv bošnjačke samomržnje i samoprezira.
Broj 237, 6. II 2009.