Vrijedili li u okupiranom dejtonskom društvu dići svoj glas protiv zločina nad narodom Palestine? Kada je 26. septembra u punoj Sali Doma Armije održana manifestacija Dan Kudsa, svi mediji su pruštjeli taj događaj. Da li je bosansko društvo time potvrdilo tutorstvo cionista i svoje saučesništvo u planetarnom zločinu nad palestinskim narodom?
Šezdeset kilometara južno od Tel Aviva ljudi transportiraju povrće i jaja u kolima koja vuče magarac. Ono malo automobila koji još voze u spremnik za gorivo ulijevaju jestivo ulje ili plin za kuhanje. Ali, izraelska blokada najgore pogađa pacijente u bolnicama, koji su bez hrane i vode, ali i bez lijekova. Ugroženi su i i životi beba. Lijekovi rijetko dolaze preko hermetički zatvorene granice između Izraela i Pojasa Gaze. Direktorica jedne kršćanske bolnice u gradu Gazi Suhaila Tarazi kaže da su zbog nestašice benzina morali obustaviti medicinsku brigu o ljudima na jugu Pojasa Gaze. Pacijente s toga područja nije moguće dovesti u bolnicu. I operacijska dvorana često ostaje zatvorena jer nema struje. Struje ima samo osam do deset sati na dan, a za generatore nema benzina.
Zatočeni u sebičnosti i strahove
Ovo je slika koja je nakratko prodrla u svijet nakon posjete Gazi južnoafričkog nadbiskupa Desmonda Tutua. I opet se sve stišalo, kao da ne postoji, i ovog časa ne traje, genocid nad palestinskim narodom. Tako već godinama: sekunda svjetlosti i istine, a potom dani i noći saučesničke šutnje, hipokrizije i jada civilizacije. Naša je zemlja najslabija karika u lancu globalne moralne prostitucije, pa je normalno da mi posljednji mislimo, govorimo, jedemo, dišemo. Kako svi, tako i mi, sa zakašnjenjem. Mi ne mislimo, već preživamo tuđe misli. Svoga mišljenja nemamo, jer o nama odlučuju drugi. Zato će južnoafrički nadbiskup odvažno progovoriti o tragediji u pojasu Gaze, dok će ovdašnji kardinal Vinko Puljić progovarati o prigodama, obično o lažnoj ugroženosti Hrvata, a da u svome propovijedničkom životu nije dokučio snagu da javno suosjeća sa tragedijom Palestine. Dok neovisne intelektualne elite u svijetu progovor o patnjama Palestine smatraju tačkom svoga ligitimiteta, ovdašnja se akademska krema utrkuje u iskazivanju svoje bezličnosti i odmoraljenosti. Dejtonsko bezličje bosanskoga društva ogleda se u nemanju stava, i u ambiciji da se što prije ujagmi mišljenje tutora, a što u kontekstu Palestine znači – šutnja. Dejtonski sistem potpada pod globalnu cionističku diktaturu jednoumlja, zbog čega danas nemamo pojma da se u Gazi događa masovni i sistemski zločin nad civilnim stanovništvom, kakvom su u bliskoj povijesti bili izloženi jedino Bošnjaci, naročito u Srebrenici, Sarajevu, Goraždu, Maglaju, Bihaću, Konjicu, u gradovima koji su se našli u okruženju četničkih a i ustaških terorista. Sa jednakom monstruoznom strašću sa kojom su bosanske civile mrcvarili velikosrpski zločinci, danas njihovi pobratimi u zločini, cionistički teroristi, izgladnjuju, tlače, ubijaju žene, djecu, starce u pojasu Gaze. Bošnjaci šute, kao da im još uvijek nisu svježe rane od jednakih patnji. Ili se pak plaše solidarisati sa narodom Palestine, u strahu da će se podsjetiti na svoju sudbinu. …Od koje se, brate, ne može pobjeći.
Stvarnost se oblikuje tekstom i posreduje preko medija, a pošto je medije u našoj zemlji po svojoj mjeri zašarafio Jakob Finci, logično je što u našoj stvarnosti nema palestinske žrtve. Živimo život po mjeri, i nevjeri, Televizje Pink i obilja estradnog kiča. Više nemamo odakle čuti tu vijest iz pojasa Gaze, a ako bismo htjeli i reagirati, ne bismo imali gdje reagirati, jer su mediji u našoj zemlji ustrojeni po kalupima svjetskog tržišnog nemorala, koji, dakle, ne određuju Palestinci već oni koji ih ubijaju.
Naša ambicija da ostvarimo svoje ljudsko pravo na slobodu govora, a u konkretnom slučaju da dignemo svoj glas protiv nastavka i eskalacije zločina nad civilima u Gazi, završava se na samom početku: mi nemamo medija kojima bismo oglasili svoju solidarnost i mi nemamo društva koje je spremno da suosjeća, jer je zatvoreno u svoje strahove i sebičnosti.
Kao ilustraciju za gore navedene stavove prisjetit ćemo se događaja od 26. septembra ove godine, odnosno 26. ramazana, kada je u Sarajevu, u punoj sali Doma Armije, priređena manifestacija Dan Kudsa, na kojoj sam i ja sudjelovao. U posjedu sam transkripta moga usmenog izlaganja, koji ugrađujem u ovaj tekst, pri uvjerenju da danas nemam šta dodati ovome što sam jučer rekao.
Bez moralnih vertikala
Braćo i sestre, šta je nama Palestina? Isto ono što smo mi sami sebi. Zbog toga što Palestinu, mi Bošnjaci, živimo. Živimo je i ovog časa, ovdje, na ovom skupu, koji treba da svjedoči o moralnosti jednog društva, a na kome nema naše političke i akademske elite. Palestina je ovdje, jer je ovdje totalitarizam. Zbog toga mi Bošnjaci, danas, živimo sudbinu naroda koji je izgnan sam od sebe, izgnan sam pred sobom, izgnan pred svojom slobodom. U momentu kada treba da svjedočimo svoju slobodu, svoju humanost, svoje muslimansko jedinstvo, mi nemamo nijednog u političkoj eliti da bude danas ovdje i imamo vrlo malo iz akademske elite koji su našli za shodno da dođu. Šta to kazuje o nama samima? Kazuje da smo prestrašeni, da je našim društvom zavladala autocenzura. Palestina jeste naše pitanje zbog toga što mi živimo paradigmu palestinske sudbine. …Zbog toga što nas je milion protjeranih, zbog toga što nas je dvjesto hiljada ubijenih, zbog toga što se topimo i isparavamo sa naših vjekovnih ognjišta, i što nas više nema tamo gdje nas je bilo, i što sami nećemo da nas ima tamo gdje nas je bilo.
Palestinci se bore za svoju slobodu, oni se umrežavaju, iako ostavljeni, iako usamljeni. Oni su i na nivou dijaspore umrežili ljubav prema svojoj zemlji i ljubav prema slobodi i dostojanstvu, a mi to nismo učinili. Mi smo razasuti, s jedne strane, voljom onih koji su Dejtonskim sporazumom omogućili da nas nema, a s druge strane, razasuti smo unutar sebe jer nismo sačuvali, i nismo izgradili, one mehanizme koji su trebali da svjedoče i čuvaju patriotsku i moralnu higijenu našeg naroda.
Živimo u zatočenom društvu. Živimo u društvu u kome je normalno da se palestinski civili nazivaju militantima i da se cionistički zločinci nazivaju antiteroristima. Živimo u društvu u kome je normalno da nema medija na jednom ovakvom skupu. Ovo društvo bez ikakvog stida, legalno i zvanično, neće da suosjeća sa tragedijom Palestine. Odakle proizilazi takva bestidnost? Ovo društvo ima cionistički karakter, jer i kod nas, i u Evropi, i u svijetu, vladaju države bez države, vladaju lobiji, koji parama i globalnim ucjenama, prelaze državne granice.
Kazat ću vam jednu apokaliptičnu viziju u koju duboko vjerujem. Niko neće za koju godinu mlatiti učesnike festivala razvrata, kakav je nedavno održan u Sarajevu. Oni će mlatiti, presretati i ubijati one koji su protiv razvrata! Oni imaju moć, oni imaju pare, oni imaju podršku zapadnih zemalja i ambasada, i sasvim je logično da se jedan takav razvrat izrodi u tajnu policiju koja će proganjati i ubijati one koji su u manjini, a u manjini su zato što su razjedinjeni. Bit će ubijani i terorom utišavani ljudi koji su protiv razvrata, i koji su protiv metanja razvrata na pijedestal vrline, putem uvrštavanja razvrata u ljudsko pravo. Kada ustanete da branite moralne vertikale ovog društva, da branite prirodni poredak i tradiciju, onda bivate proglašeni ekstremistom, bezbeli islamskim.
Na istoj paraleli, na istoj komunikacijskoj ravni, egzistira cionistički zločin nad palestinskim civilima. Mijenjaju se identiteti. U Bosni i Hercegovini, desetak godina poslije genocidne agresije, govori se o tzv. islamskom terorizmu, izmišlja se tzv. islamski terorizam, ali niko ništa ne govori o živom terorizmu, u organizaciji četničkih i ustaških hunti, koje i dan danas imaju svoje kampove za obuku terorista. Mijenjaju se pozicije agresora i žrtve. Govori se o tome da će Sud Bosne i Hercegovine, u narednom periodu, progoniti one koji su bili žrtva, one, dakle, koji su se zalagali za odbranu žrtve, za odbranu prava na život.
Izmišlja se tzv. islamski terorizam po istoj logici, po istoj matrici, po kojoj su ljudi koji se zalažu za moral jednog društva, jer nema društva bez morala, danas ekstremisti, a oni koji se zalažu za razvrat u jednom društvu i za festival razvrata, oni su danas demokrate i donosioci slobode u naše društvo. Potom se dovodi u vezu jedna viševjekovna tradicija tolerancije i suživota u Bosni i Hercegovini sa ovim što nam se pokušava nametnuti kao vrlina. Kažu nam, ako niste spremni da tolerirate razvrat, onda niste spremni da tolerirate različitost i suživot u Bosni i Hercegovini. Kako su to drske zamjene teza! U ovom okupiranom društvu je normalno da se ogromno medijsko vrijeme posvećuje zaštiti razvrata u Sarajevu, u vrijeme Ramazana, a da se nema vremena posvetiti ni sekunda medijskog prostora suosjećanju ove zemlje sa narodom Palestine.
Ono o čemu mi iz ove pozicije možemo raspravljati je to u kakvom društvu mi to živimo, kakve su slobode tog društva, da li ovo društvo ima moralne vertikale i ko ih čuva. Bilo bi logično da ih čuva politika, i bilo bi logično da ih čuva akademska elita, ali njih ovakve teme ne zanimaju. Ne zanima ih ni Palestina, ne zanima ih ni očuvanje Srebrenice, koja je paradigma našeg stradanja, i koja je simbol našeg stradanja, a dakako ni Podrinja, ni Krajine. Iz Sjedinjenih Američkih Država se od tristo hiljada naših ljudi registriralo nekoliko hiljada ljudi za općinske izbore, čime smo potpisali svoj kraj na prostorima s kojih smo prognani. Jer bez političkog prisustva nema nikakvog prisustva!
Ko je odgovoran za to? Odgovorni su oni koji su na sebe uzeli obavezu da vode ovaj narod. A voditi narod znači i odgajati narod. Voditi narod znači i voljeti taj narod i znači brinuti brigu o duhovnom i moralnom stanju tog naroda. To mi nemamo i zato se raspadamo po svim šavovima, u društvu iz kojeg nam je oduzeto sve ono što čini mehanizme samoodrživosti. Nemamo medija, nemamo ekonomije, nemamo upliva u obrazovni sistem, i dakako da će naša omladina ići ka drogi, ka razvratu, ka podržavanju festivala razvrata. Tako se i naš narod opredjeljuje za razvrat koji u naše društvo donosi, navodno, demokratiju.
Svjedočeći svjetlost
Govorim ovo zbog ambijenta u kome se mi prisjećamo Palestine i ambijenta u kome mi suosjećamo sa Palestinom. Mi prvo moramo bitke dobiti sami sa sobom a gubimo ih već jednu po jednu, i grad po grad, i čovjeka po čovjeka. Za nas je isto ili nam ubili čovjeka ili nam tom čovjeku oduzeli bošnjači odnosno muslimanski identitet. Nema nikakve razlike da li je taj čovjek umro, ubijen ili je raspamećen. Mi gubimo generacije koje se sada rađaju, jer još uvijek nemamo sistema kojeg imaju svi samoodrživii narodi.
Za dva dana će biti petnaest godina od najvažnijeg političkog događaja u političkoj povijesti Bošnjaka. Kažem najvažnijeg zbog toga što smo samo jednom u svojoj povijesti suvereno, neovisno, zbog izolacija u kojoj smo se našli, pokušali sebe samodefinirati. Ovog 28. septembra je petnaesta godišnjica Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo povijesno ime. Ova činjenica odzvanja šuplje u ovome društvu, jer ovo bošnjačko društvo to ne zna, toga se ne prisjeća, to ne pamti. A 28. septembar nosi krunu bošnjačkog nacionalnog praznika kao jedini datum gdje smo mi, Bošnjaci, sebe suvereno i neovisno samodefinirali. A koliko jedan tako značajan datum nema značaja za bošnjačku političku i akademsku elitu, svjedoči činjenica da neće biti nikakvog svečanog skupa, nikakvog naučnog skupa ničega gdje bi se, sukladno toj težini, obilježio jedan takav datum. Želim da kažem da naspram ovakvih provalija, izgleda odvažno kada se okupimo da mislimo na Palestinu, da molimo za Palestinu i da svjedočimo svjetlost u bošnjačkom i bosanskom mraku.
Broj 234, 19. XII 2008.