Ljiljan

Pod zastavom noža

Zbog teksta „Pod zastavom noža“, objavljenog u magazinu „Ljiljan“, u avgustu 2001. godine, proglašavan sam rasistom i fašistom, od strane Marka Vešovića, Envera Kazaza i raznih drugih trojanskih konja.

Srpska kultura klanja Bošnjaka kao historijski utemeljen obrazac srpskog prosperiteta i bošnjačkog nestajanja

Prema onom nožu koji kolje muslimana Srbi osjećaju epsku zahvalnost kao prema ocu nacije. Ako bi se odrekli noža, morali bi se odreći vlastite historije, koja je građena na klanju i progonu Bošnjaka.
Piše: Fatmir Alispahić
Bošnjaci se ibrete nad svime što im se događa. Nikako da se čudom načude otkud se tolika količina perverznog zla iznova sručuje na njihovu dobrotu, otvorenost, srdačnost. Da su ikad raspravljali o tome zašto sita mačka mrcvari ranjenog miša, razumjeli bi nešto od stvarnosti i okruženja. U bitku sisarskih zakona je da transparentna slabost podstiče i razvija svirepost okruženja. Mačku uistinu ne zanima humanistička filozofija jednog miša; njeno je da proganja slabije. Onoliko koliko za Bošnjake stvarnost nije crtani film Tom&Jerry, toliko za njihovo okruženje ovo jeste crtani film, zezalica, trening prostor u kome se vitalnost gradi na partyiju tlačenja Bošnjaka. …Baš kao što su očevi iz KKK vodili svoje sinove i pse da se zezaju ubijajući crne ljude.
Instruktori klanja
Krajem aprila 1992. u Tuzli su, u jednom lokalu, dvojica pijanih srpskih teritorijalaca razmjenjivali iskustva o klanju Bošnjaka. Crkavali su od smijeha dok su prepričavali vesele dogodovštine. Jedan se oduševljavao spoznajom da su Bošnjaci prdili dok ih je klao. – „Ali ne svi, uglavnom prde oni stariji!“ Drugi je opričao kako se jedna žena ulitala u dimije dok ju je klao, pa je to grozno smrdilo. Klanje mu nije bilo grozno. Ovaj događaj je poslije opisan u lokalnim novinama.
U maju 1995., u Beču, nekoliko razdraganih dječaka i djevojčica ušlo je u trolejbus br. 13a. Govorili su rođeni ekavski. Pričali su o tulumu koji će organizirati za vikend. Kupili su desetak zečeva koje će klati, kao muslimane. Vesela srpska deca su se od srca radovala klanju zečeva, jedva čekajući da osjete kako se životinje mrdaju kad im se prereže vrat.
Negdje u toku rata do nas je došla reportaža o beogradskim mladićima koji su u nekoliko navrata dolazili na vikend ratovanje u Bosnu. Jedan od njih je ispričao svoje motive: „Rekli su nam da ćemo moći ubijati i silovati, i da ćemo svašta raditi.“ Bila im je to jedinstvena šansa da osjete toliko im željenu slast ubijanja ljudskog bića, a da se pri tome osjećaju patriotski korisni.
Prisjetimo se i svjedoćenja Borislava Heraka koji je u iskazu pred sudom govorio o treniranju klanja na krmadima, kako bi se obućili da kolju muslimane. U sklopu čeličenja bilo je i silovanje i ubijanje Bošnjakinja u kafani „Kod Sonje“. U ovom logoru su se obučavali i neki međunarodni zvaničnici koji nikada za to nisu odgovarali.
Profitabilnost klanja Bošnjaka
Svjedočanstva iz srbofašističkih logora smrti dokazuju da zločince nije zanimala isključivo smrt bošnjačkog čovjeka, već maštoviti i monstruozni ritual iživljavanja nad žrtvom. Krvnici su strasno uživali u masakriranju i ubijanju Bošnjaka, sa nevjerovatnom jednostavnošću, kao što se uživa u seksu, piću, hrani. Ćejfili su, kao da je klanje muslimana jedno obično zadovoljstvo u kome bi bilo nenormalno srpski ne uživati. Sve ono što je za normalne ljude zastrašujuće, za njih je inspirativno. Klanje Bošnjaka je tim bolje ako se dijete kolje pred roditeljima, ili roditelji pred djetetom, ako se kćer siluje pred ocem, ako sina nabijaju na kolac pred majčinim očima, ako se s odsječenom bošnjačkom glavom igra na male. Mašta srpske mašinerije ubijanja muslimana dno je razvrata. Povijest ne pamti gore. Jer gore ne postoji. Pogotovo ne kao pojava iza koje (još uvijek) stoji kritična masa jednog naroda.
Srpska kultura klanja živi na pijedestalu ispravnog nacionalnog puta. Klanje Bošnjaka je nagrađeno priznavanjem Karadžićevog vojno-političkog cilja, tj. Republike Srpske. Ne postoji ni jedan jedini stvarnosni argument koji bi Srbe ubijedio da je ubijanje Bošnjaka ratni zločin! Ta šačica srpskih krvnika koja je otputovala u Hag tek je jeftina farsa u odnosu na stvarnost u kojoj dometi genocida nad Bošnjacima imaju ustavni i međunarodno priznati karakter. Ako se dejtonska legalizacija genocida smjesti u kontekst svih drugih genocida nad južnoslavenskim muslimanima, koji su konačno stjerani u dva-tri sandžaka, onda se srpska kultura klanja i progona Bošnjaka ispostavlja kao historijski utemeljen argument. Budući da je historija Srbima potvrdila korist od zločina, oni se uspješno opiru pokušajima povratka Bošnjaka u Republiku Srpsku. Za njih je historijsko pravilo odveć temeljeno na iskustvima srbijanskih gradova gdje je islamu zatrt svaki trag. Jedino još crne obrve šumadijskih Srba podsjećaju da su tu 500 godina živjeli, i radili, Turci. Ali to je već genetski problem koji se ne da sravniti dinamitom. Niti se da deklonirati genocidom nad južnim slavenima islamske vjere.
Nož kao simbol srpske historije
Pojava medijske komercijalizacije klanja i silovanja Bošnjaka nadgradnja je srpske genocidne arhitekture. Kada je svijet već dozvolio i nagradio višegodišnje javno ubijanje Bošnjaka, šta je preostalo Srbima nego da se malko opuste. Danas se protiv zločinačke internet stranice bune samo Bošnjaci. Njih vrijeđa činjenica da Srbi za potrebe patololkog ćejfa trguju video-zapisom klanja muslimana. Ali, to ne smeta Srbima! Zašto? Zato što Srbi prema onom nožu koji kolje Bošnjaka osjećaju epsku zahvalnost kao prema ocu nacije, jer im je taj nož omogućio sve š�to imaju. Ako bi se odrekli noža, morali bi se odreći vlastite historije, koja je građena na klanju i progonu muslimana. Pogana internet stranica ima konkretnu medijsku ulogu u zaštiti i futurističkom odgajanju srpskog bitka. Ona je više od patološke trgovine. To je srpska lektira.
…Ali i bošnjačka! S tim što se na srpskim terevenkama video snimak klanja Bošnjaka gleda s osjećajem razonode i nacionalnog ponosa, kao fudbalska utakmica, a što mi okrećemo izranjavanu misao od strahotne spoznaje da smo bili i da jesmo žrtve. Na tom snimku su njihov nož i naš vrat. Dokle god za kritičnu masu Srba taj vrat ne postane ljudski, a ne bočnjački, a nož zločinački, a ne srpski, dotle će biti realan nastavak genocida. Napose, vitalnost srpske genocidne svijesti predstavila se pet godina poslije rata u B.Luci, Trebinju i Srebrenici. Puška je zapeta, a naša svijest odapeta, i u kritičnoj masi zagubljena u ritmovima srbijanskog folka i slatke obmane da će desetak haških optužnica rješiti i prošlost i budućnost.
Budućnost je naša na ovom strašnom snimku srpskog klanja Bošnjaka, mog i tvog brata, oca, sina, rođaka. Nema bošnjačke budućnosti bez bošnjačkog pamćenja. Nema bošnjačkog pamćenja bez suočenja sa stvarnošću. Stvarnost je da su naše najteže boli, nepreboli, srpska zezalica.
Ljiljan broj 448, 20. – 27. VIII 2001.

Na današnji dan

Kalendar

August 2001
P U S Č P S N
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031  

Arhiva

Kategorije