Prema pisanju Slobodne Bosne, američki pukovnik David Hunt, zapovjednik komandosa koji su 15. februara 1996. upali na Pogorelicu, u svjedočenju pred Vrhovnim sudom je, navodno, kazao da je na Pogorelici planiran napad na Američku ambasadu, a da su glavno oružje tzv. terorista trebale biti:
Bombe punjene grahom i balegom
Istinski motiv upada IFOR-a na Pogorelicu 15. februara 1996. bilo je slabljenje pozicije bh. delegacije na Konferenciji u Rimu, koja se događala isti dan kad je izveden spektakularni medijski desant. Time je IFOR prekršio Memorandum potpisan sa Armijom RBiH i MUP-om RBiH po kome su se strani instruktori iz BiH trebali povuči 16. februara. Pogorelica bi ostala zaboravljena da se nije dogodio 11. septembar 2001. i da hronični plaćenici nisu vidjeli šansu da se satanizacijom Bošnjaka i izmišljanjem tzv. islamskog terorizma promoviraju u partnere svjetske antiterorističke koalicije.
Sa pojačavanjem i širenjem pritiska javnog mnijenja da se okonča monstruozni proces Pogorelica, raste panika među policijskim, sudskim i medijskim montažerima, koji postaju svjesni da bosansko društvo neće dopustiti povratak komunističkog karavakta. Umjesto da razumiju da su izgubili rat za satanizaciju bosanske žrtve, da se povuku, oni srljaju dalje, i dublje. Prošle sedmice je Vrhovni sud uzeo izjavu od hrvatskog građanina i zatvorenika Fikreta Abdića, kao relevantnog izvora informacija o Pogorelici. Drugo, velikosrpski magazin Slobodna Bosna napravio je vjerovatno najmorbidniju konstrukciju o Pogorelici, podastirući svjedočenje jednog američkog oficira koji je navodno ustvrdio da je Pogorelica bila teroristički kamp. Naspram ovog novog juriša za satanizaciju odbrambeno-oslobodilačke borbe, gotovo neprimjetno je prošla izjava Alije Izetbegovića, data Vrhovnom sudu, u kojoj se nedvosmisleno argumentira da je Pogorelica montiran proces. Krenimo redom…
Novopečene terorističke klevete
Uhapšeno Oslobođenje je donijelo tekst koji se po uredničkoj opremi doima kao konačna presuda o Pogorelici, jer se u naslovu poručuje: Idejni tvorci Cerić, Izetbegović i Čengići, a u podnaslovu Realizatori Bakir Izetbegović, Mujezinović, Ljevaković. U nadnaslovu saznajemo da je riječ o svjedočenju Fikreta Abdića o Pogorelici, a zapravo se radi tek o običnom stranačkom saopćenju za javnost Abdićevog DNZ-a. Stavove jedne minorne, hronično destruktivne i velikosrpske stranke, Oslobođenje bezrezervno promovira kao opće, definitivne, institucionalne. Tek na kraju teksta saznajemo da je riječ o saopćenju DNZ-a, a prethodno je stvoren utisak da se radi o informaciji iz Vrhovnog suda. Pa da informacija i nije iz DNZ-a, već iz Vrhovnog suda, opet bi bilo nenormalno da se Abdićevom svjedočenju daje urednička intonacija presude, konačne istine, tim prije što je samo pozivanje Abdića za svjedoka u slučaju Pogorelica potpuno izlišno. Jedina Abdićeva veza sa Pogorelicom jeste prokazana konstrukcija iz optužnice o navodnim pripremama atentata na Abdića, koja je svojedobno nastala u kuhinji Franje Tuđmana s ciljem da se diskreditira bošnjačko rukovodstvo, kao navodno spremno i sposobno da likvidira svoje protivnike. Šta bi Abdić, kao živa žrtva izmišljenog atentata, mogao relevantnog reći o Pogorelici? Jakako, ono što je potrebno montažerima.
Abdić tvrdi da su – “idejni tvorci formiranja kampa za obuku teroristista Pogorelica bili Alija Izetbegović, Mustafa Cerić…”, dakle, politički i vjerski vođa bošnjačkog naroda, te da je – “pitanje dana kada će novopečeni teroristi biti aktivirani za potrebe njihovih ideologa”. Svako pametan će u ovome prepoznati opasnu klevetu čiji cilj je da se bošnjački narod nađe u fokusu svjetske borbe protiv tzv. islamskog terorizma. Tvrditi da “zabrinjavajuće veliki broj ljudi” može svakog dana biti aktiviran u terorističkim akcijama je ništa drugo nego opako zazivanje antiterorističke intervencije protiv bošnjačkog naroda. Autori DNZ-ovog saopćenja, kao i urednici Oslobođenja, jako dobro znaju da nema ni jednog jedinog dokaza koji bi ukazivao da su Izetbegović i reis Cerić i jednim gestom zazivali ili činili kršenja ljudskih prava, a kamo li bili “idejni tvorci kampa za obuku terorista”.
Ključno pitanje koje treba postaviti naspram ovih, ali i svih drugih klevetničkih tvrdnji da su državna struktura RBiH, ali i Islamska zajednica, podržavali obuku terorista glasi: Postoji li i jedan jedini dokaz o ma kakvom organiziranom terorističkom činu koji je u toku agresije, ali i poslije, podržavan ili izveden u organizaciji bošnjačkih struktura? Tvrdnja da “zabrinjavajuće veliki broj novopečenih terorista svaki dan može biti aktivirano” – vrhunski je idiotizam! Logičku stupidnost konstruktora ove tvrdnje najbolje dokazuje sintagma “novopečeni teroristi”. Terorista je, valjda, neko ko je izvršio teroristički čin, a pošto nije, jer bejagi tek treba da bude aktiviran – ne može biti novopečeni. Budući da je Pogorelica rasformirana u februaru 1996., zastrašujuće veliki broj bi mogao biti samo staropečenih terorista, ali i ta varijanta propada jer se za ovih sedam godina nije zbilo nikakvo aktiviranje. Doduše, jedino je nakon 11. septembra 2001. aktivirana ambicija Beograda i Zagreba da, uz pomoć svojih abdićevaca, a la Lagumdžija i Alibabić, optuživanjem Bošnjaka za tzv. islamski terorizam, preoblikuju karakter bosanske žrtve.
Eksplozivni faktor graha
Slobodna Bosna je navodno “iz visokih diplomatskih izvora” dobila tekst svjedočenja pred Vrhovnim sudom FBiH američkog pukovnika Davida Hunta, zapovjednika komandosa koji su 15. februara 1996. upali na Pogorelicu. Šta rade povjerljivi dokumenti Vrhovnog suda u visokim diplomatskim izvorima?!! Ne znači li to da je Vrhovni sud marioneta u rukama stranih službi, čim strane službe raspolažu povjerljivim sudskim materijalima?!! Povjerljivost Huntovog svjedočenja implicirana je u činjenici da je SB morala taj dokument dobiti iz vana, budući da ga, podrazumijeva se, nije mogla dobiti od Vrhovnog suda. Da je Vrhovni sud smio dati Huntovo svjedočenje u javnost, SB bi ga dobila javnim putem, a ne tajno, iz visokih diplomatskih izvora. Ova činjenica negira neovisnost Vrhovnog suda, ali i odriče vjerodostojnost navodnom Huntovom svjedočenju.
Huntovo svjedočenje je generalno u suprotnosti sa izvještajem IFOR-a, tj. Američke armije (oznaka: TAJNA, MEMO, LM00004-02), pod naslovom “Izvještaj o raciji IFOR-a na Bosansko-Iranski obavještajni trening centar u Fojnici”. U ovom dokumentu se ni na jednom mjestu Pogorelica ne tretira kao špijunski ili teroristički, već isključivo kao obavještajni centar za obuku. U tački 4. ovog Izvještaja se kaže: «Niti jedan sigurnosni uređaj nije otkriven u bilo kojem od objekata ili bilo gdje drugo. Nema pokazatelja elektronskog upravljanja i kontrole komunikacija kao što su dvosmjerne radio stanice. Na vratima ovih objekata su bile ugrađene jednostavne brave. Tokom upada nije pronađen ni jedan stražar na putu ili unutar objekata. Oko kampa nije postavljena ograda/zid/žica. Nisu pronađena minska polja na terenu» – piše, između ostalog, u Izvještaju.
Naspram ovog zvaničnog dokumenta, SB podastire sumnjivo svjedočenje Davida Hunta, koji navodno tvrdi: “Pronašli smo makete Američke ambasade u Sarajevu i uputstva o napadu na nekoliko međunarodnih institucija u BiH”. Ovoj suludoj tvrdnji vrijedi suprotstaviti tačku 11 IFOR-ovog Izvještaja: “Nije pronađen niti jedan paket čiji sadržaj ukazuje na moguće akcije protiv IFOR-a”, što znači da nije pronađen ni jedan sadržaj koji bi ukazivao na ma kakva teroristička dejstva, jer bi svaki takav sadržaj bio tumačen kao opasnost za IFOR, tj. Američku armiju. Kako je onda Hunt mogao tvrditi da su se – “polaznici obučavali za ofanzivno-teroristička dejstva”, te sa planirali napad na Američku ambasadu, itd, itd.?!
Dalje, valja se zapitati: A zašto bi to bosanska vlada po završetku rata planirala napade na Američku ambasadu i međunarodne institucije, kad je od vojnog i političkog prisustva međunarodnog faktora ovisio, i danas ovisi, mir i opstanak Bosne i Bošnjaka? Dakle, riječ je o savršenoj gluposti!
Grah iz poznate kuhinje
Navodno, po svoj prilici izmišljeno Huntovo svjedočenje, krcato je budalaštinama koje u cijelosti negira izvještaj IFOR-a (LM00004-02). U svjedočenju ima čak takvih budalaština koje graniče sa filmskom, 007 fantastikom. Primjerice, Hunt je navodno kao dokaz za pripremu terorističkih aktivnosti naveo da je na Pogorelici, zajedno sa detonatorima, uskladišteno i sto kilograma amonijum-nitrata, što može zazvučati kao hemijski spoj za atomsku bombu. Zapravo, amonijum-nitrat je obično gnojivo, tj. đubrivo, tj. hemijska zamjena za balegu. Čini se da bi i pronalazak sto kila prave balege bilo sumnjivo, pogotovo u kombinaciji sa detonatorima. Nije valjda da Hunt zamišlja da bi bombe od balege bosanskih krava mogle biti opasne po život! A to, otkud se sintetička balega našla na Pogorelici, baška je opasno pitanje. Biće da bi za terorizam trebalo optužiti i seljaka koji je đubrivo nekad sklonio u objekat na Pogorelici.
Druga Huntova nebuloza, kako piše SB, jesu – «bombe sakrivene u posudama za grah». Hunt je, navodno, rekao: – «Radi se o prilično jednostavnoj napravi. Eksploziv se, naime, nalazi na površini sadržaja onoga što je u posudi. Prilikom širenja zrna graha ona potiskuju eksploziv, detoniraju ga i dolazi do eksplozije. To je vrlo vješta bomba za koju nije potreban uređaj za tempiranje, ni točno određeno vrijeme». E, sad, kad bi ta grahologija bila i moguća, postavlja se pitanje njene realizacije. Da bi se uz pomoć eksplozivnog, nadimajućeg graha izvršio napad na Američku ambasadu, prvo bi trebalo nekako odobrovoljiti američkog ambasadora i njegove saradnike da baš pojedu grah koji je spremljen na Pogorelici. Trebalo bi, valjda, da Alija, reis Cerić, Bakir, Irfan i drugi donesu kazan graha pred Američku ambasadu, a da Amerikanci bržebolje navale da jedu grah i da svi poeksplodiraju. Možda bi se toliko naduli gasovima da bi kao odvezani baloni poletjeli iznad Sarajeva, dok bi Hari Varešanović pjevao: Poletjela golubica sa Baščaršije…
Ono što je čudno u eksluzivnom objavljivanju navodnog Huntovog svjedočenja u SB, jeste količina plitkoumnosti sa kojom su medijski montažeri Pogorelice objavili ove neviđene gluposti. Taj pukovnik David Hunt je vjerovatno pametniji čovjek u odnosu na ovog Monty Phytona iz SB.
IFOR je prekršio Memorandum
U javnosti su ostali nepoznati motivi upada IFOR-a na Pogorelicu 15. feburara 1996. godine. FOSS-ovi mediji uporno ponavljaju budalaštinu da su se time navodno preduprijedili teroristički napadi na Američku ambasadu i sjedišta međunarodnih organizacija. Citirani Izvještaj IFOR-a govori drukčije, kao i činjenica da se na teritoriji pod kontrolom bh. vlade ni dotad, a ni do danas, nije dogodio ni jedan, ni najbezazleniji napad na sjedišta međunarodnih organizacija. Riječ je o kleveti kojom se sedam godina poslije Pogorelice Munir Alibabić i njegova mreža pokušavaju dodvoriti Amerikancima i postati partneri u svjetskom ratu protiv terorizma. A kako bi to mogli, ako ne izmisle tzv. islamski terorizam!? Munjolozi su odveć svjesni da četnički i ustaški živi terorizmi nikoga ne zanimaju, osim žrtve koje niko ni za šta ne pita.
Istinski motivi upada IFOR-a na Pogorelicu stvar su diplomatske kuhinje, jer je tom halabukom trebalo oslabiti pozicije bh. delegacije na Konferenciji u Rimu, koja se događala isti dan kad je izveden upad na Pogorelicu. To je u svojoj izjavi Vrhovnom sudu naveo i Alija Izetbegović, koji je rekao da je za upad čuo – «za vrijeme Konferencije u Rimu 15.2.1996. kada su mediji javili da su vojnici IFOR-a otkrili kamp u kojem su se još uvijek nalazili iranski instruktori».
Nekoliko dana prije upada IFOR-a na Pogorelicu, general (rahmetli) Talijan, u ime Armije RBiH, i Bakir Alispahić, u ime MUP-a RBiH, potpisali su sa generalom Wesleyem Clarkom Memorandum po kome je 16. februar datum do kada strani instruktori trebaju okončati svoju misiju. Upad na Pogorelicu se dogodio baš kada su čelnici republičkog MUP-a, 15. februara 1996., otišli da obiđu realizaciju obaveza preuzetih potpisanim Memorandumom, kada su i uhapšeni od IFOR-a. Dakle, IFOR je prekršio potpisani Memorandum, jer nije imao šta tražiti na Pogorelici sve do 17. februara. Bosanskoj vladi nije dopušteno da realizira dogovor o odlasku stranaca, zašta je rok bio 16., a ne 15. februar kada je IFOR izvršio upad. Međutim, 15. feburara se održavala Konferencija u Rimu, na kojoj je trebalo sputati superiornu poziciju bh. delegacije. Neko je smislio da bi upad na Pogorelicu, i optuživanje bosanske vlade za kršenje dogovora o odlasku stranih instruktora, mogao biti kvalitetno vruć krompir za ušutkavanje bh. delegacije. Bosanska delegacija je ušutkana, ali su ostale posljedice koje su nakon 11. septembra 2001. pretvorene u najjače oružje Tuđmanovih i Miloševićevih pristaša ideje o podjeli BiH. Ta ideja je neostvariva bez satanizacije bosanske žrtve, i bošnjačkog naroda, koji bi tek u defanzivi mogao biti suicidno spreman da otćuti realizaciju dogovora iz Karađorđeva.
Na svu sreću, bošnjački narod je duboko svjestan da na defanzivu nema pravo, jer nema ni najmanjeg razloga da se stidi svoje civilizacijske misije u vremenima teških iskušenja, kada su Ujedinenje nacije podržavale genocid za uništenje Bošnjaka, naroda koji je uprkos svemu na mržnju uzvraćao ljubavlju, na ubistvo životom, na divljaštvo kulturom, na kršenja Povelje UN – poštivanjem Povelje UN… Bošnjaci su, konačno, potpuno svjesni svoje moralne superiornosti u odnosu na cijeli svijet, koji je tri i po godine podržavao njihovo istrebljenje. Upravo zbog toga ne postoji nikakva šansa da se Bošnjaci prepuste projektu preoblikovanja u tzv. islamske teroriste. Oni će se do kraja braniti svim legalnim demokratskim sredstvima. To je probuđena patriotska energija dostojanstva i dobrote koja se više ničim ne može zaustaviti, i ušutkati.
Danas, kad Bošnjacima spomenete Pogorelicu, oni će vam s ponosom pokazati sačuvane pravoslavne i katoličke crkve, jevrejske sinagoge, srpske, hrvatske i jevrejske živote, kao konkretno djelo momaka koji su se u svim našim Srebrenicama i Pogorelicama obučavali da brane bosanskohercegovačku Bosnu i Hercegovinu.
antrfile
Pogorelica na čekanju
Ključna misao u Izetbegovićevom pismenom svjedočenju pred Vrhovnim sudom glasi: «Da su Pogorelicu shvatili kao terorističku obuku, što se sada nakon sedam godina čini, sigurno bi zahtijevali oštrije mjere, pa i krivično gonjenje odgovornih». Uistinu, do unazad godinu dana, Pogorelica je bila mrtvo slovo na papiru, sve dok vlast SDP-Alijanse, Lagumdžije i Munje, nije skopčala da bi izmišljanjem jednog terorističkog kampa mogla postati vječiti partner u borbi protiv terorizma. U protivnom, neko bi morao objasniti šta je Pogorelica radila svih ovih godina.
„Ljiljan“, br. 527, 24. II 2003.