U odrastanju svake nacije postoji mjesto na kome se stiče punoljetstvo. Za Bošnjake, Pogorelica je pitanje sudbine. Izgubiti bitku za Pogorelicu, značilo bi izgubiti pravo na budućnost!
Slučaj Pogorelica je sudbonosno mjesto bošnjačke povijesti! Nikada prije, pa ni u toku genocidne agresije, bošnjački narod se nije našao pred takvom kušnjom. Glasanje za neovisnost BiH je bila stvar prkosa, odbrana golih života je bila stvar nagona, a ovo je već pitanje pronicljivosti, sabranosti, sagledavanja stvarnosti dublje od fasade, od onoga što se vidi vazda ćoravim okom. Kao što se zreo čovjek razlikuje od djeteta po tome što stvarnost ne prihvata zdravo za gotovo, već je razaznaje u slojevitostima, tako se i zrele nacije odlikuju shvaćanjem da se realnost tvori od mnoštva nevidljivih sila koje se jedino mogu pretpostaviti. Očitu montažu slučaja Pogorelica tvore globalni interesi podjele BiH na srpsku i hrvatsku provinciju. To je veza koju treba prepoznati kao otvoreni front za uništenje bošnjačkog naroda.
Nadmoć montaže nad istinom
Od raspleta Pogorelice ovisi opstanak Bošnjaka i Bosne, jer će ishod ovog montiranog procesa odrediti karakter agresije na RBiH. Ako se putem policijskog pravosuđa i montiranog procesa “dokaže” da su državni službenici RBiH bili «teroristi», tada će se cjelokupna borba za opstanak bh. države i bošnjačkog naroda podvesti pod terorizam, što će legitimizirati osvajačke ratove Srbije i Hrvatske protiv RBiH. Ako se, pak, dokaže da je riječ o monstruozno montiranom procesu, s ciljem satanizacije bošnjačke žrtve, bošnjački će narod zadržati superiornu moralnu poziciju, bez koje je nemoguće spriječiti sve dominantnije procese srpsko-hrvatske destrukcije bh. države.
Uprkos tragičnom iskustvu, bošnjački narod svijet gleda i tumači svojim očima. Misli se, ako smo mi ovako dobri, ako smo spremni na praštanje, na povlačenje, zašto bi nam neko želio i činio zlo; uporno se ne razumijeva prirodna zakonitost, po kojoj je slabost inspirativna za strasti agresije. Jedno je bošnjačka plemenita volja da se, uprkos svemu, život u BiH gradi na univerzalnim vrijednostima dobrote, praštanja, bliskosti, razdvajanja naroda od zločina koji su u njihovo ime počinjeni; drugo je, pak, realitet koji nema veze sa bošnjačkom civilizacijskom ambicijom. Dramaturška matrica začeta u ratu, svoj istovjetan nastavak ima u miru: Bošnjaci pokušavaju da se brane i budućnost da grade na vrijednostima tolerancije, dok srpski i hrvatski separatisti koriste bošnjačku naivnost i korak po korak ostvaruju svoje ciljeve; u tom mirnodopskom nastavku rata nema masovnih grobnica i prisilnih deportacija, ali grobnica postaje svaka kuća u koju se nije vratio njen vlasnik, a deportacija postaje svaki odlazak u preseljeništvo koji je iznuđen organiziranim terorizmom pod srpskom i hrvatskom apartheidskom vlašću u BiH. Većina Bošnjaka, pak, nije spremna i sposobna pogledati stvarnosti u lice, jer bi to suočenje nosilo otvaranje rana koje jedva što su zašminkane u ambijentu glupave iluzije koja se zove: Bosne će biti, samim tim što je Bosne i dosad bilo. Na žalost, Bosne će u stvarnosti bivati sve manje, budući da zločin nad bošnjačkim narodom nije smješten na pijedestal obaveze da se ukinu rezultati genocida, koji danas imaju ustavni karakter na 76 odsto bh. teritorije.
E da se ne bi dogodilo to ispostavljanje računa za počinjene zločine nad bošnjačkim narodom, što bi podrazumijevalo superiornost bosanske političke volje, kao i demontiranje osvajačkih projekata Beograda i Zagreba – smišljena je Pogorelica, kao ključna transmisija znakova i značenja agresije na Bosnu i Bošnjake. Bez Pogorelice, kao mogućnosti da se bošnjačka žrtva opogani terorizmom, srpski i hrvatski genocidni projekti bi nosili značenje zločina; ovako, s montažom Pogorelice, na talasima svjetske antiislamske pomame, bošnjačka žrtva postaje agresor, a četnički i ustaški teroristi vizionarski saveznici Georgea Busha Jr.
Genocid nad Bošnjacima ne bi bio sporan da se njegova pravna kategorizacija tiče samo desetak likova koje će procesuirati Haški tribunal; sporne su obaveze koje proizilaze iz odgovornosti za genocid, a to je u najmanju ruku poništavanje pozakonjenih rezultata zločina, što bi Srbiju i Hrvatsku vratilo s onu stranu bh. granica. Budući da i Srbija i Hrvatska imaju moćnije lobističke mreže u svjetskoj diplomaciji, pa i po liniji kršćanske transverzale, a pošto Bošnjaci politiku razumijevaju k’o sijelo-veselo, logična je nadmoć montaže nad istinom. Bošnjaci bi s malo pronicljivosti, na ime krebiliteta svoje žrtve, mogli odbraniti budućnost Bosne, jednako kao što su Jevreji na ime holokausta dobili Izrael. No, bez bošnjačkog strateškog promišljanja realiteta, ne postoji mogućnost nadigravanja srpsko-hrvatske spletke, koja svoje ključno mjesto ima u slučaju Pogorelica.
Staljingrad u našoj avliji
Protekle dvije godine vladavine SDP-Alijanse, produžene ruke srpsko-hrvatskog dogovora iz Karađorđeva, i egzekutora bošnjačke žrtve, trebale su bošnjačkoj javnosti pojasniti sve moguće dileme. Odlazak s vlasti ne znači i odlazak iz projekta. Napose, činjenica da je montirani proces osumnjičenim u slučaju Pogorelica i danas u punom jeku, kazuje da se u BiH nije promijenilo ništa. Isti luciferi drže iste konce u rukama, svjesni da svoju krivičnu odgovornost za zloupotrebu funkcija mogu preduprijediti samo ako monstruozni projekat Pogorelica dotjeraju do kraja. Istovremeno, Bošnjaci u ovoj kušnji također nemaju izbora; dopustiti da se Pogorelicom dovrši montažni projekat sataniziranja antiterorističke borbe ARBiH, značilo bi dati antiteroristički pasoš četničkim i ustaškim zločincima. Nema nikakve dileme oko ishoda slučaja Pogorelica: neko mora biti žrtva! Ili oni koji su zlotvorili taj proces, zloupotrijebivši državne institucije u najrigidnijem staljinističkom maniru, ili oni koji su kao državni službenici RBiH osumnjičeni za terorizam, čime se pred sudom našla referendumska volja bh. građana.
Kad bi u našoj zemlji bilo neovisnog pravosuđa, odavno bi se već vodio proces protiv funkcionera FOSS-a i Federalnog tužilaštva, za koje postoji pregršt dokaza da su montažom Pogorelice pokušali diskreditirati pravni sistem ove zemlje, te na velika vrata vratiti totalitarnu, komunističku ulogu policije i sudstva. A pošto je naša zemlja skrpljena lutka na klatnu međunarodne zlovolje, Pogorelica još uvijek traje po zlomisli, i po instrukcijama smijenjenog direktora FOSS-a Munira Alibabića Munje. Kao što se zalud ganja Radovan Karadžić dok njegov zločin, imenom Republika Srpska, ima ustavni karakter, tako je zalud bila i Ešdaunova smjena Munira Alibabića, budući da zlodjela Hermana Geringa i danas žive u punom mraku i kreiraju budućnost bh. države.
Bošnjačka javnost podhitno mora razumjeti stravičnu opasnost koja se krije iza posljedica slučaja Pogorelica. To razumijevanje mora biti odlučno, masovno, aktivno, beskompromisno. Prvo što valja razumjeti jeste da osumnjičeni za Pogorelicu nisu oslobođeni montiranih optužbi time što im je nakon sedmomjesečnog zatočeništva dopušteno da se brane sa slobode; proces traje, sa novim, još monstruoznijim montažama i izumima, tipa dovođenja nekakve ublehe za vještaka da procjeni da li je ili nije Pogorelica bila teroristički kamp. To znači da je operacija za satanizaciju bošnjačke žrtve i ovog časa u punom jeku, što od bosanske javnosti zahtijeva aktivan, otvoreni gard prema staljingradu u našoj avliji.
Bošnjačka javnost, u najširim slojevima, mora biti informirana o činjenicama koje dokazuju montažu procesa Pogorelica, te o kršenju postulata pravne države od strane šefova FOSS-a i Tužilaštva; dalje, bošnjačka javnost mora zauzeti aktivan stav u pogledu tumačenja pogubnosti ovakve zloupotrebe državnih institucija, te u startu zahtijevati prekidanje ovog sramnog procesa i procesuiranje svih onih koji su počinili zlodjelo gonjena, hapšenja, uništavanja nevinih ljudi i maltretiranja njihovih porodica. U odrastanju svake nacije postoji mjesto na kome se stiče punoljetstvo, time što kolektivna svijest odbija mogućnost ma kakvog kompromisa oko pitanja koje zadiru u samu nacionalnu opstojnost. Za Bošnjake, Pogorelica je to mjesto. Izgubiti bitku za Pogorelicu, značilo bi izgubiti pravo na budućnost!
Naredni mjeseci, sve do neminovnog oslobađanja osumnjičenih u ovom montiranom procesu, moraju biti označeni kontinuiranim, i svakovrsnim, podastiranjem dokaza o nevinosti osumnjičenih, i o kriminogenosti onih koji su montažom Pogorelice promovirali policijsku državu i kafkijanski terorizam. Što bude duže trajalo insistiranje SDP-ovskih piona da se ni za šta osude bivši funkcioneri bh. države, to će bivati deblji, moćniji i upotrebljiviji dossier o terorističkoj i zločinačkoj ulozi kvislinške politike i antibošnjačkog, karadžićevsko-bobanovskog pravosuđa.
Pitanja u svojstvu omči
U međuvremenu, bosanska će javnost istrajavati na pitanjima: Kako je moguće da državni funkcioneri sprovode «terorističke aktivnosti», a da niko od tog tzv. terorizma nije stradao ni prije ni poslije?; Ako je državni funkcioner terorista, da li je teroristička i država čiji je funkcioner?; Kako su osumnjičeni mogli «iskoristiti svoje funkcije» za terorizam, ako su «planiranje, odabir i upućivanje polaznika na obuku na Pogorelicu odvijali striktno unutar državnih institucija MUP-a RBiH i SDB-a, a nikako izvan institucija sistema», o čemu postoji dokumentacija?; Ako se bh. država u toku rata bavila terorizmom, čime su se bavile četničke i ustaške okupacione snage?; Ako smo baš toliki teroristi, pa zašto se pod kontrolom ARBiH nisu dešavale masovne egzekucije, deportacije, rušenja bogomolja i sravnavanja grobalja, što je bila ideološka osnova i specijalnost HVO-a i VRS?; Kako se osumnjičeni u slučaju Pogorelica mogu sumnjičiti za terorizam kad nema dokaza da su kao državni funkcioneri djelovali «u namjeri rušenja Federacije, njenog ustavnog poretka, niti da su izvršili otmicu neke osobe, ili neko drugo nasilje, prouzročili eksploziju, i sl.», kako je već opisano krivično djelo terorizma?; Kako državni funkcioner može odgovarati za terorizam, ako je za to krivično djelo potrebno da djeluje u namjeri rušenja organa vlasti, tj. samog sebe?; Zašto osumnjičeni nisu oslobođeni optužbi nakon što ni jedan od 70 svjedoka nije potvrdio izmišljotine FOSS-a i Tužilaštva da se na Pogorelici radilo o «tajnom špijunsko-terorističkom kampu»?; Šta bio radila obavještajna služba ako neće špijunirati neprijatelje države? Po toj logici trebalo bi pohapsiti i za terorizam osuditi sve agente CIA-e i raznih cija?; Kakav je to «teroristički kamp» ako je i IFOR, tj. Američka armija, nakon upada u kamp, u svom dokumentu (LM-00004-02) ustanovila da se radilo o običnom centru za obuku, koji nije imao «ni jedan sigurnosni uređaj, niti pokazatelj elektronskog upravljanja i kontrole komunikacija, niti jednog stražara na putu ili unutar objekta, niti minskih polja na terenu, niti i jedan paket koji ukazuje da moguće akcije, te da oko kampa nije bilo nikakve ograde, zida, žice, a da su na svim vratima bile obične brave…» Da je u Pogorelici bilo ičeg tajnog, pa valjda bi se ta tajnost čuvala zaštitnim sistemima!; Zašto je sporan jedan ratni centar za obuku bh. policajaca, a nisu sporni centri za obuku terorista u RS koji i dan danas djeluju?; O kavim se to radi «velikim količinama raznog naoružanja, municije i eksplozivnih sredstava», kad ni IFOR nije našao ništa izuzev naophodnih uzoraka za nastavne svrhe?; Ako su u Pogorelici već obučavani islamski džihad-ratnici, tj. teroristi, kako je moguće da ti momci sve ove godine budu na visokih pozicijama u AID-u, tj. FOSS-u, kao značajni saradnici Haškog tribunala? Valjda bi se bavili terorizmom da su za to obučavani?; Zašto je nakon svjedočenja, i odbijanja da potvrde montirane laži, iz FOSS-a otpušteno 20 uposlenih koji su pozvani kao svjedoci?; Kakav je to tzv. terorizam, ako je utvrđeno da se na Pogorelici obuka vršila kroz izmišljene igrajuće situacije, kroz fiktivne pismene i seminarske vježbe, što radi policija svake države koja je država?; S kojim pravo su tužitelji provocirali, vrijeđali svjedoke i prijetili im, tipa: «Ovaj svjedok laže»?; Ko je Rohan Gunaratna koga Vrhovni sud upravo imenuje za vještaka, da kao totalni duduk, tj. Sejdo Bajramović, izvještači kako je Pogorelica bila teroristički kamp?; Kako da vjerujemo u nepristrasnost zamjenika Federanog tužioca Vlade Miškovića, jednog od ostrašćenih reditelja ovog procesa, koji je kao sluga ratnog zločinca Mate Bobana obavljao tužilačku funkciju u Herceg-Bosni u vrijeme kad se dogodio ustaški zločin u bošnjačkom selu Ahmići?; Zna li Visoki predstavnik dokle se u ovom montiranom procesu zaglibilo u kršenju tužilačkih ingerencija, da ta hajdučija ugrožava cjelokupan pravosudni sistem u Federaciji?: Napose, shvataju li montažeri i sponzori slučaja Pogorelica da jednostavno ne postoji način da dobiju rat za satanizaciju bošnjačke žrtve. Što se prije povuku, bolje je za njih. Oni su gubitnici, prije ili poslije. Jer, ovo je borba za bošnjački opstanak. Borba za život!
„Ljiljan“, br. 519-520, 30. XII 2002.