Dok se mi divimo sjedenju u kafani Izetbegovića i Radončića, dotle velikosrbi temeljito rade na otcjepljenju Republike Srpske. Ko nam je kriv!?
Najvažniji detektor patriotizma u bošnjačkoj politici je zalaganje za ukidanje Republike Srpske! Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić ne samo da se nisu založili za ovaj contitio sine qua non bošnjačkog opstanka, već su deklarirani advokati opstanka Republike Srpske. Bakir Izetbegović je više puta izjavljivao da „Bošnjaci neće ukinuti Republiku Srpsku“ i da je „Republika Srpska neupitna“. To su nemisli i bezmisli koje nikad ne bi smio izgovoriti ni jedan Bošnjak, ako je Bošnjak i ako je musliman. Ne radi se samo o moralnim razlozima – da je u ime nastajanja genocidne tvorevine ubijeno 200.000 i protjerano preko 1.000.000 Bošnjaka – radi se o veoma praktičnim razlozima, jer opstanak Republike Srpske generira urušavanje države Bosne i Hercegovine, kao bošnjačkog staništa. Predstojeći „referendum“ u Republici Srpskoj ruši sve iluzije. Definicija je čista: u budućnosti ne mogu opstati i Bosna i Hercegovina i Republika Srpska! Ili će Republika Srpska biti ukinuta, ili će nestati bošnjački narod! Čudno je kako ovo ne zna, ne razumije i za ovaj sveti cilj se ne zalaže dr. Mustafa Cerić, bivši reisu-l-ulema i predsjednik nepostojećeg Svjetskog bošnjačkog kongresa. Prvo, to bi morao znati i zagovarati ako misli, a haman misli, biti jedan od bošnjačkih lidera i tribuna. Drugo, to bi morao znati kada ustaje u afirmaciju dvojice velikosrpskih gmizavaca, Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića, koji nikada nisu ni pola riječi kazali protiv genocidne Republike Srpske.
Ova dvojica stranačkih lidera, kad su udruženi, imaju apsolutni legitimitet da predstavljaju bošnjački narod. Pola miliona Bošnjaka stalo je iza onoga što Izetbegović i Radončić kažu. Teško je, nakon toga, reći da politika SDA i SBB, Izetbegovića i Radončića, nije bošnjačka demokratska volja. U tome i jeste bošnjačka tragedija, jer će dvojica velikosrpskih poslušnika legalno i letimno zastupati bošnjačke interese. A po njima, opstanak Republike Srpske je bošnjački interes. Slijedom logike: nestanak Bosne i Bošnjaka takođe je bošnjački interes.
Hvalospjev o dva tajkuna
Nakon što je izjavio da „Bošnjaci znaju da nema srpske majke koja ne pusti suzu, gledajući kako srpski Škorpioni hladnokrvno ubijaju golobrade mladiće Bošnjake; nema srpske majke, koja bi spremila svoje sinove da siluju bošnjačke djevojčice i žene“, dr. Mustafa Cerić je dao još jednu živopisnu izjavu, rekavši da „je susret i razgovor Bakira i Frahre najznačajniji je politički i nacionalni potez u sljedećih 50 godina“. U promišljanjima dr. Cerića počinju da dominiraju te konačne i isključive definicije, pa saznajemo da sve srpske majke plaču za ubijenim Bošnjacima, da ni jedna srpska majka (a koja je?) nije odgojila četnika, ubicu i silovatelja, ili saznajemo, proročanski, da se u narednih 50 godina neće dogoditi ništa važnije od zajedničkog sjedenja Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića.
Da bismo razumjeli ovaj vremenski raspon od pola stoljeća unaprijed, trebali bismo se prisjetiti šta se sve izdogađalo Bošnjacima u proteklih 50 godina, od Referenduma za međunarodno priznanje RBiH, Bošnjačkog sabora (čiju godišnjicu, ponovo, niko nije obilježio!), pa do pobjede u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu za opstanak države Bosne i Hercegovine. Takvi događaji, recimo, koji ispune pola stoljeća, manje su bitni od događaja u kome sjednu dvojica velikosrpskih Bošnjaka, koji nisu u stanju kazati jednu riječ u zaštitu svoga potlačenog naroda, a kamo li otići i obići taj narod, tamo gdje je ovaj narod najugroženiji. Evo, je li traje drama sa namjerom genocidnih vlasti da ukinu bosanski jezik? Jesmo li svjedoci grčevite borbe bošnjačkih povratnika za očuvanje narodnog identiteta? Da li su ikada Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović našli za shodno da obiđu ove heroje borbe za bošnjački opstanak? Evo, traju konkretne aktivnosti Republike Srpske za raspisivanjem referenduma o pravosuđu, a što je najava referenduma o otcjepljenju, a ova dvojica lidera i vizionara nemaju nikakvog odgovora. Kad bismo analizirali prethodne političke godine Fahrudina Radončića i Bakira Izetbegovića pronašli bi kontinuitet šutnje o bošnjačkim problemima, odnosno, kontinuitet saučesništva u velikosrpskom rastakanju Bosne i Bošnjaka. Zato je nemoguće složiti se za sljedećim stavom dr. Mustafe Cerića:
- Susret Bakira i Fahre označio je kraj logici da Bošnjak mora žrtvovati drugog Bošnjaka da bi preživio.
Pa upravo Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović žrtvuju sve druge Bošnjake da bi preživjeli na političkoj sceni na kojoj egzistiraju pod ucjenom i pod upravom velikosrpskih struktura. Kako je moguće da dr. Cerić ne zna ono što svaki novinar u Sarajevu zna – da su obojica ovih lidera uslikani i uhapšeni, da ih dejtonski pravosudno-policijski aparat ima u matu, i da upravo u tome leži odgovor na Radončićevo sataniziranje Bošnjaka i izmišljanje tzv. islamskog terorizma, ili na Izetbegovićevo puzanje po Beogradu. Treba li da ja Bakiru Izetbegoviću kažem ko je kompromitirajuće materijale o njemu prodavao velikosrpskim obavještajcima? Treba li da ja referišem čije su to beogradske pare ugrađene u besmislene tornjeve? Dvojica tajkuna, Izetbegović i Radončić, toliko su upetljani u mutljavine i petljavine, da se njihova građanska sloboda svela na minimum. Takvi, naprosto, nisu u stanju više ni sebe odbraniti, a kamo li bošnjači narod.
Zato je nemoguće prihvatiti Cerićevu konstrukciju da ovaj susret, „kao najvažniji nacionalni potez u sljedećih 50 godina“, po njemu, znači – „bošnjačko uspravljanje i ispravljanje kičme“. Zašto? Zato što glista nema kičmu.
U Cerićevom neozbiljnom hvalospjevu ima još nekoliko skandaloznih momenata. Primjerice, dr. Cerić tvrdi da „Bakir i Fahro pokazuju da su obojica i odgovorni i savjesni“, a što su pokazali kroz medijske i druge ratove u kojima obraz bio đon, i obratno. Ipak, Cerićeva ultimativna uvreda svakog Bošnjaka „koji nije obradovan ovom viješću“, prevazilazi mjeru dobrog ukusa. Evo citata: - Ima li iko u Bošnjaka da nije obradovan ovom viješću? Nema! No, i ako ima, onda je to njegova bruka. I neka ide na njegovu štetu.
Evo, ja javno priznajem da nisam obradovan ovom viješću, samim tim što mislim da je vijest nebitna! Kako me može obradovati nešto nebitno? Samo za nepametne ljude može biti važno kad dvojica političara i primitavaca, koji su do jučer zagađivali medijski prostor raznim gadostima, sjednu u nekakvoj kafani „Kod Kibeta“ da pričaju. Pogotovo ne mislim da je ta kafanska propaganda i tantavica – „najvažniji nacionalni potez u sljedećih 50 godina“. To uopće nije „nacionalni potez“, to što su sjedili Radončić i Izetbegović nema nikakve veze sa Bošnjacima, jer Bošnjaci od tog sjedenja neće imati ništa; sjedenje se izigravalo i izvodilo u ime stranačkih i profiterskih interesa, s ciljem dalje i dublje pljačke i rasprodaje bošnjačkog suvereniteta, odnosno, mafijaške raspodjele ekonomskih kvartova u kojima će navodno bez svađe u buduće vladati ove dvije velikosrpske političke mafije. To što su SDA i SBB, Izetbegović i Radončić, uistinu predstavnici bošnjačke političke volje, ne znači da su moćni da zastupaju bošnjačke interese. Njih Beograd i jeste stvarao da imaju moć na papiru, u jalovosti i nemogućnosti da išta dobrog urade za Bošnjake.
Otkud potreba dr. Ceriću da nam jedno profitersko sijelo, s ciljem raspodjele plijena, prikazuje kao „nacionalni potez“? Čak i da je to onako kako to želi vidjeti dr. Cerić, „nacionalni potezi“ se ne vuku stranačkim figurama, već cjelokupnim učešćem vjerske, akademske i civilne zajednice u sprovedbi onoga što je za jedan narod bitno. U zrelim narodima, političari su samo izvođači radova, a ne predvodnici. Takvu misiju je trebao imati Svjetski bošnjački kongres, koji je umro onog časa kad je bivši reisu-l-ulema dr. Cerić poželio da ne bude nezavnični bošnjački lider, već da postane ono što je nekad bio ginekolog Halid Genjac: član Predsjedništva BiH. Doduše, i onaj Paravac iz Doboja je sjedio jednom u tom Predsjedništvu.
Pravosnažna genocidnost
Felerična izjava dr. Mustafe Cerića nije važna zbog tog felera, već zbog prakse da nam se stranački lideri nameću kao faraoni nacionalne zbilje. Sjećamo se kao je dr. Cerić, još za svoga reisovanja, tražio od dr. Harisa Silajdžića da nam napiše „ustav“, pa se u tom kontekstu čulo čak i ime Mehmeda Fatiha, utemeljitelja bosanske paradigme. Političari, kakvi god da su, ne mogu biti mjera bošnjačkog zdravlja. Jer nikakav političar, osim samih Bošnjaka, ne može izgraditi sistem opstanka i prosperiteta. To rade vjerske zajednice, kulturne institucije, akademske i nevladine adrese, koje, kao civilno društvo, moraju biti starije od politike. Baš zato što je u Bošnjaka zakržljao autoritet pismenosti, riječ učenih i mudrih, dobili smo ovu realnost u kome dvojica bezveznih tipova, Izetbegović i Radončić, zadobijaju spasiteljsku misiju, samo zato što su posjedili u nekakvoj kafani. Ono što je nebitno, slovi kao bitno, i obratno.
Ako opstanak Bošnjaka ovisi od reforme dejtonskog poretka i ukidanja entiteta, po osnovu presuda za genocid, onda bi za Bošnjake trebala biti važna mogućnost da se na međunarodnoj konferenciji u Banjaluci o 20. godišnjici Dejtona, pred najvišim diplomatskim i regionalnim zvanicama, čuje mišljenje o pravosnažnoj genocidnosti Republike Srpske, o ukidanju bosanskog jezika i teroru nad bošnjačkim povratnicima. Bio je tamo Bakir Izetbegović, Ramiz Salkić i još neki Bošnjaci, ali, oni su aplaudirali Dejtonu. U tekstu „Kako bošnjačka njonjavost gradi Republiku Srpsku“, desetak dana prije ove konferencije, objavio sam svoju spremnost da odem u Banjaluku i kažem istinu, budući da sam bio zvanično pozvan. Jedino, nisam htio ići privatno, već sam išaretio neku od bošnjačkih institucija da stane iza moga odlaska. Nije se ponudio niko!!! A mogla se javiti ma koja stranka, ma koje muftijstvo, Rijaset, Svjetski bošnjački kongres, Bošnjačka nacionalna fondacija, „Preporod“, ma ko – jer moj odlazak nema smisla ako pripada samo meni. Doduše, došao mi je zlatni ljljan Edin Haračić Klej, po preporuci pisca Muhameda Mahmutovića, da mi ponudi društvo na putu u Banjaluku. Ali, opet smo na istom. Tako se dogodilo da nisam otputovao i da su učesnici konferencije otišli u uvjerenju da je Bošnjacima, u dejtonskom poretku, sve potaman, a da je Republika Srpska jedna demokratska ljepotica koja poštuje ljudska prava.
Sedam dana posije ovog događaja, kao promotor knjige Sejfudina Tokića, otputovao sam u Prijedor da bošnjačkoj publici kažem ono što sam trebao reći međunarodnoj publici. O tome postoji tekst i snimak pod naslovom „Sejfudin Tokić i Fatmir Alispahić poručili iz Prijedora: Republika Srpska će biti ukinuta“. Nad događaj u Prijedoru nadvila se zavjera šutnje, kao da je nebitno kad se u ovom gradu genocida i živog terora nad Bošnjacima, čuju ove riječi. Svakako je čudnovato kako se u medijskom prostoru apsolutno nikakva pažnja ne pridaje pravosnažnoj mogućnosti ukidanja tvorevine koja je nastala na genocidu, a što najbolje svjedoči koliko je ova tema vjerodostojna. Bilo bi logično da je makar jedna televizija napravila dijalošku emisiju o tome, da je makar jedna novina napravila anketu, ali, sve je podanički usmjereno na čuvanje zločinačkog dejtonskog poretka.
Zašto ja ovo prepričavam? Zato što je bitna mogućnost da međunarodni auditorij čuje istinu o nama, postala nebitna, a što se nebitno kafansko sjedenje dvojice tajkuna i političara tumači kao događaj historijskih razmjera. Zamislite kakve bi nam se perspektive otvorile kada bismo kao zajednica svi uprli ka onom cilju o kome smo govorili Sejfudin Tokić i ja u Prijedoru?!! Namjesto toga, mi evo konzumiramo nebulozne šupljine. Dok se mi divimo sjedenju u kafani Izetbegovića i Radončića, dok u manijakalnoj zluradosti ili nepameti ignoriramo jedini put našeg opstanka, velikosrbi temeljito rade posao na otcjepljenju Repubike Srpske. Ko nam je kriv kad naše institucije i naši umni ljudi ne razumiju šta se dešava!?
02. X 2015.