Papa je navjestio podstanarski status muslimana u Evropi. To je ispravno razumio izvjesni ugostitelj Markić kad je bošnjačkom turisti u Zaostrogu bejzbol palicom razbio lobanju i nagnječio mozak. Ispravno su to razumjeli i hrvatski mediji koji su stali u zaštitu svoga turističkog krvnika. Bošnjaci nikako da razumiju da je ljetovanje u Hrvatskoj postalo patriotski i moralni ugursuzluk. To je danas isto kao kad bi Palestinci odlazili na odmor u Izrael.
Iako su cijene na hrvatskom primorju skočile za sto odsto u odnosu na prošlu godinu, iako se hrvatski turizam pretvorio u bezočnu pljačku, zbog čega trpi podbačaj, na Makarskoj rivijeri je još uvijek najviše automobila sa registarskim tablicama BiH. Pošto bh. Srbi idu na crnogorsko primorje, a pošto je u hb. Hrvata stvar prestiža voziti kola sa hrvatskim registracijama, za pretpostaviti je da obilje bh. registracija pripada Bošnjacima. Iako su Bošnjaci ove godine znatno siromašniji nego prošle, iako im je za ljetovanje potrebno od usta otkinuti mnogo više…
Riječ je o još jednoj u nizu pojava koje svjedoče o bošnjačkoj autodestrukciji. Govorimo, dakle, samo o ekonomskoj nerentabilnosti ljetovanja u Hrvatskoj. Kada bismo zašli u onu duhovnu i moralnu stranu ove autodestrukcije, naišli bismo na nevjerovatan ambis, u kome Bošnjaci plaćaju za svoje poniženje.
…Bilo da se radi o obavezi da sa sobom nose 100 eura po danu boravka, kako bi hrvatskim graničarima pokazali da nisu fukare, ili da se radi o neminovnosti da budu izvrgnuti svekolikom teroru ustaške propagande, ili, u najgorem slučaju, da budu fizički ugroženi, kao što su prije nekoliko mjeseci u Neumu kamenovane dvije bošnjačke djevojčice, ili, kao što je prije neki dan, u Zaostrogu, bh. državljanin Senad Tiro udaren bejzbol palicom po glavi, od čega je zadobio povrede opasne po život – prelom lobanje i nagnječenje mozga.
U ustaškom gnijezdu
Bila je 1998. godina. Četvrti ili peti oktobar. Otac i ja smo se vraćali iz Splita, gdje smo išli poslom. Smrkavalo se. Skontali smo da je bolje da prenoćimo u Hrvatskoj, nego da po noći idemo kroz hb. hajdučiju. Svratili smo u Gradac. Hotel zatvoren. Odemo dole, do luke, ima neka gostionica. Kažu, ima prenoćište, na spratu. Prošetali smo, pa sjeli ispred, da večeramo. Gostionica prazna. Konobar šutljiv. Tiho je. Pričamo, još jednom, kako je dobro što ćemo tu prenoćiti, jer tu ima pravne države, a na onom putu, prema Mostaru, još uvijek bi nas moglo strefiti svašta. Događalo se ljudima…
Grgoljenje barki raspara turiranje motora. Odnekud se pred gostionicu stušti razgliman mercedes. Iz njega izleti četiri-pet pijanih ustaša. Skamenili smo se. Imao se osjećaj da su izletili nekog da biju. Nalikovali su na čopor divljih pasa, bučan, u harmoniji haosa. Psuju, kikoću se, krevelje, a svi se ti zvukovi stapaju u jedan. Ta buka sa njima uđe u gostionicu. Otac išaretom dade znak da se kupimo. Popeli smo se gore, u sobu. Nisam čuo tanjeg poda. Sve se providi. Kao da su ovdje, s nama. Čujemo im pijano hroptanje. A riječi odzvanjaju kao oštrice. Pričaju o balijama. Svađaju se ko je više balija pobio. Onaj jedan je klao. Priča kako se ljudi uhelaće kad ih kolješ. Kikoću se. Šega im. Otac i ja sjedimo, u mraku. Čekamo, tren: kad će neko od njih upitati konobara koja su ona dvojica što su sjedila ispred gostionice, kad će saznati da smo muslimani, kad će krenuti gore… Taman im trebamo, za zahladu. Otac i ja šutimo. Tako su, mislim, šutali bošnjački očevi i sinovi po četničkim i ustaškim logorima. Čujem oca kao diše. …Kako misli. Čuje i on mene. Znam… Šta ću ako ovi hajvani uziđu i počnu ga tući? On misli isto, za mene. Bol je uvijek jača, na ocu, i na sinu. …Jakako, tukli bismo se. I izvukli živu glavu, uz Božiju pomoć. Ostalo bi poniženje. Za pamćenje. Ali, zar ovo što preživljavamo, stjerani u iščekivanje, kao divljač, nije isto? Rane mogu zamladiti. Osjećaji, teško.
U neko doba, smlatio me san. Otac je presjedio, do jutra. Osluškivao je i kad se nad strahom nadvila tišina. Otišli smo, hitro, do prve kahve, pod sjenkom munare. Godinama nismo pričali o ovom događaju. Po tome znam da smo jednako bili povrijeđeni.
Bejzbol palicom po bošnjačkom mozgu
Šta li su tek osjećali roditelji djevojčica Berine Hajdarević i Amile Šehović iz Kaćuna kod Busovače, koje su teško povrijeđene u kamenovanju bošnjačke djece u Neumu? Šta je ostalo u dušama Berine i Amile, nakon što im je ustaška mladež razbila glave kamenicama, i nakon što su hitno prebačene u Mostar, jer im pomoć, kao muslimankama, nije mogla biti pružena u Neumu?
Da li će se i jedan Bošnjak zamisliti nad ovim događajem ili nad događajem od prije desetak dana, u Zaostrogu, kada je izvjesni ugostitelj Marko Markić iz Gradca bejzbol palicom posred glave udario Senada Tiru? Grijeh Senada Tire je, kako piše “Avaz”, bio u tome što je kolima, na uskoj cesti uz plažu, okrznuo nekog prolaznika. Da je to učinio neki vozač sa zagrebačkim ili karlovačkim registarskim oznakama taj Markić sigurno ne bi osjetio potrebu da bejzbol palicom istjeruje pravdu. Ovako je pred sobom vidio muslimana kojeg treba kazniti. I to kako! Tako što će mu polomiti lobanju!!! Sumnjam da bi taj Markić sa takvom mržnjom udario ma koju životinju. Na gnječenju muslimana se trenira iluzija o krstaškoj superiornosti, svejedno da li to dolazilo od diplomatskih krugova, ili od nekog primitivca sa dalmatinskog kamenjara. On razumijeva svoju nacističku obavezu da svjedoči podstanarski status muslimana u Evropi, baš kao što je navjestio Papa. Između njega i Pape nema bitne razlike. Prvi je rekao da je Evropa vlasništvo kršćana, a drugi je bejzbol palicom razbio lobanju muslimanu.
Na tragu Papine zlideje, i bejzbol prakse siledžije Markića, jeste i pisanje “Slobodne Dalmacije” o ovom slučaju. Naslov koji glasi “Palicom za bejzbol dobio po glavi” otkriva nacistički stav redakcije, po kome formulacija “dobio po glavi” ima vaspitni karakter. To što je čovjeku smrskana lobanja i što se ljekari u splitskoj bolnici bore za njegov život, nebitno je. Nadnaslov otkriva laž: “Narušavanje javnog reda i mira okončano teškim ozljedama”. Ko biva, nije kriv siledžija što je nanio teške ozljede, već onaj što je narušavao red i mir. Pa i da jeste tako, a nije, ne bi bilo normalno da se štiti siledžija koji pravdu uzima u svoje ruke i razbija lobanje. Da je Hrvat udario Hrvata bio bi kriv onaj što je udario, a pošto je Hrvat udario muslimana kriv je musliman, jer je Hrvat u Hrvatskoj uvijek u pravu. Tako je u državama oboljelim od nacizma. Dakle, siledžija Markić je rezultat sistema, koji ga je stvorio, i koji ga štiti.
Narod koji voli tuđe, a prezire svoje
Da li nam je moguće zamisliti Palestince kako odlaze na odmor u Izrael? Nemoguće. A lahko nam je vidjeti nas kako odlazimo u Hrvatsku, da budemo turisti trećeg reda, ispod Čeha, Nijemaca, Slovaka i svih drugih prema kojima se Hrvati odnose s ljubaznošću i divljenjem, dok mi u svakoj gesti možemo pročitati da u hrvatskoj percepciji nismo odmakli dalje od viceva o Husi i Hasi. Kao likovi iz viceva, kojima je odgajan s&h nacizam, mi ne zaslužujemo poštovanje, i naša se komunikacija završava samo na onom momentu kad ostavljamo teško stečene pare. Da oni budu još bogatiji, a mi još siromašniji. Tek tad u dalmatinera zaigra osmijeh na gubama. Jer, naše prisustvo podsjeća dalmatinere da nisu nikakva turistička velesila, da bi im bez nas ostali tek Česi s češkim paštetama. Zato mrze bošnjačog turistu. Tako se i Srbi odnose prema svojim turskim genima. Ubijaju Bošnjake, a geni sve mrči. Dalmatinerima, doduše, u ovoj priči ide na ruku bošnjački mazohizam, ta strasna potreba da se, kao u kupleraju, plaća za lažne osjećaje. Riječ je o bošnjačkom provincijalnom duhu, o kolektivnoj bolesti palanke, o izlučevini zatucanosti i odrođenosti od vjere i kulture. Jer, u suprotnom, Bošnjaci bi osjetili gađenje pri pomisli da, prvo, žive iznad svojih mogućnosti, da dižu kredite ili mjesecima štede kako bi pare ostavili na mjestu gdje se normalan duh ne može odmoriti. Drugo, osjetili bi potrebu da se odmaraju u svojoj zemlji, u obilju ljepote koju ne poznaju, jer su pristali da misle kako je sve tuđe bolje od svoga.
Ne sporimo potrebu ljudi da se odmore, da otputuju, da udahnu svježine i snage. Ali, zar ovo odbranjene Bosne nije riznica koju vrijedi otkrivati, na kojoj se Bošnjak može najprije okrijepiti i nadahnuti?! Pogotovo, djeca. Otud sporimo Bošnjacima taj jugonostalgičarski stereotip, tipa, isjeđavanja po plažama, žderanja piva i oponašanja života i statusa koji nije bošnjački. Možda je nekad sve to ličilo na ravnopravnost, ali više ni ne liči. Znamo da je iluzija očekivati da bi se Bošnjaci mogli naprasno okrenuti uživanju i odmaranju u ljepotama svoje zemlje, gdje neće trpjeti poniženja i batine, gdje će biti svoji na svome, i gdje će pare ostavljati u svome ekonomskom krugu. Ali, ako ne budemo ovako glasno mislili, ostat ćemo isti. A naš cilj je da se mijenjamo. Jer ovakvi kakvi smo, nismo nikud prispjeli. Osim pod bejzbol palicu ustaškog turističkog udarnika.
Broj 126, 15. VIII 2004.