Šta bi se dogodilo da je neki bošnjaki funkcioner u nekom državnom organu priredio bajramski prijem za Bošnjake, a da je izignorirao kršćane za Božić? Pa, zapalila bi se Bosna! U Tuzli se dogodilo da jedan bošnjački funkcioner priredi božićni prijem za hrvatske službenike, a da izignorira Bošnjake za Bajram. I, nije se dogodilo ništa.
Tuzla je jedini evropski grad u kome nije pao komunizam. Od 1945. do danas Tuzlom vlada jedna te ista vlast. Udbaši koji su 70-tih i 80-tih godina kontrolirali lokalnu politiku, to čine i danas. Riječ je o bukvalno istim ljudima. U određenim vremenskim razdobljima ova je udbaška karakteristika znala polučiti određene koristi, kao na početku agresije, jer se udbaši razumiju u državu, ali u konačnom skoru, riječ je o balastu koji donosi mnogo štete, a nimalo koristi.
Kako stvari stoje, ovaj komunistička tradicija će se nastaviti i nakon narednih lokalnih izbora. Ne toliko zbog snage SDP-a, koliko zbog slabosti političkih snaga koje bi mogle uzdrmati boljševičku tradiciju.
Tuzla je kroz povijest bila indikator zbivanja koja će uslijediti na širim prostorima. Tako je i danas.
Prijem za naciju iz prvog reda
U jednom državnom organu, kojim rukovodi kadar SDP-a, za katolički Božić je organiziran prijem za službenike hrvatske nacionalnosti. Prijem je organizirao šef organa, Bošnjak, koji prethodno muslimanima nije ni čestitao Bajram, a kamo li da je priredio bajramski prijem. Hrvatima nije smetalo što su u povlaštenom položaju u odnosu na svoje bošnjačke kolege. Svijetla su obraza došli na božićni prijem. Hrvaticama je poklonjen po buket cvijeća, a Hrvatima po flaša skupog vina. Hrvati su dan uoči Božića, nakon ovog jutarnjeg prijema, pušteni kućama da se u miru pripreme za sutrašnji blagdan. Bošnjaci nisu uoči Bajrama imali takvu privilegiju.
Ovaj Bošnjak iz SDP-a, koji je u svojstvu šefa državnog organa priredio segregaciju Bošnjaka, očito je na vrijeme razabrao futurističke vjetrove. On je uvidio da će kadrovska pozicija Bošnjaka u budućnosti ovisiti od spremnosti da se poltroniše kršćanstvu, i da se nipodaštava islam. Nema sumnje da će povlašteni Hrvati prema njemu osjećati naklonost, što će mu u budućnosti garantirati status osobe odane multikulturalnim vrijednostima. Odveć je jasno da se značenje multikulturalnosti mjeri voljom kršćanstva, a ne podrazumijevajućom voljom islama. Ako kršćani hoće da negdje ima multikulture, onda će je biti, a ako neće, onda će od muslimanske tolerantnosti ostati tek tzv. islamski ekstremizam. Razumio je to ovaj SDP-ov funkcioner, čiju su ambicije starije od časti, poštenja, istine. On će pri punoj svijesti povrijediti bošnjačke službenike, otvoreno im naznačiti njihovu manju vrijednost, jer zna da će Hrvati nagraditi takav nacionalni mazohizam.
Za ovaj događaj su, preko povrijeđenih Bošnjaka iz ovog državnog organa, odmah saznali lokalni političari iz SDA, Stranke za BiH i još nekoliko manjih stranaka koje žive od bošnjačkih glasova. Ali, ni jedna stranka nije našla shodno da reagira, da uputi saopćenje za javnost, u kome će istaći kako je neprimjereno, i zloslutno, to favoriziranje službenika jedne nacionalnosti. Pomenuti događaj nije pao s neba, već je sedimentiran u ambijentu čiji je sistem vrijednosti usmjeren na segregaciju Bošnjaka. Ovaj događaj vrijedi vidjeti u uzročno-posljedičnom lancu, kao pismo za čitanje sadašnjosti i budućnosti.
Kao što su Bošnjaci prije koju deceniju razumijevali da će društveni status, ili napredovanje u karijeri, obezbijediti ako uđu u mješoviti brak, ako svojoj djeci nadjenu tzv. međunarodna imena, od kojih svako pripada kršćanskom civilizacijskom krugu, tako se i danas Bošnjacima nameće ako ne gori, onda barem jednako opak sistem društvenih vrijednosti. Kad kažemo – gori sistem – mislimo na ambijent u kome su Bošnjaci usmjereni da budu ili žrtve ili isljednici u medijskom spektaklu zvanom “islamski terorizam”. Bošnjak koji ne pristaje da izmišlja tzv. islamski terorizam, i da se udvara kršćanskom modelu multikulture, po kome su kršćani bitniji od muslimana, takav je Bošnjak izopćen iz sistema vrijednosti čiju hijerarhiju određuje kršćanska vlast nad Bosnom. U jugokomunističkom ambijentu sa suptilnošću se vodilo računa o prividu muslimanske ravnopravnosti, iz koje su, ruku na srce, pogotovo u pogledu školovanja, Bošnjaci izvukli brojne koristi. Svjetska antiislamska histerija je legitimizirala okrutnost sa kojom se Bošnjaci progone u rođenoj zemlji. Ovdje nema mjesta poređenju za Jevrejima, jer Njemačka nikad nije bila jevrejska domovina, kao što je Bosna, i imenom i poviješću, bošnjačka kolijevka. Nakon 11. septembra postalo je nelagodno biti musliman svud na Zapadu, ali je bezmalo teže postalo biti musliman u Bosni. Jasno je i zašto. Ma gdje na Zapadu muslimani nisu nikakav politički ili vojni faktor. U Bosni jesu, ali sve manje. Tek apsolutna minorizacija Bošnjaka, sa perspektivom njihovog raseljavanja u prekookeanske zemlje, može zadovoljiti nezajažljive apetite mahnitih krstaša. Dakako, nikad vam ni jedan zapadni ambasador u BiH neće saopćiti istinu o krajnjim namjerama zapadne politike u BiH. Taman posla da sad neko od njih kaže: naš cilj je uništenje Bošnjaka. Ni Hitler, kada je zatirao Jevreje, nije na talambase razglasio svoj genocidni posao. Mladić je pred pokolj u Srebrenici bošnjačkim dječacima dijelio čokolade. Logično je da se svaki zločin ili negira ili skriva.
Dolari u bošnjačkim zjenicama
Svaka pojava, makar i nakaradna, teži uspostavi sistema vrijednosti. Interes pojedinaca, u ovisnosti od njihove svijesti o kolektivnom dobru, tvori sistem koji funkcionira bez obzira na okolnosti. Tako se dogodilo da je na frtalju BiH sa bošnjačkom većinom već obrazovan sistem u kome se tačno raspoznaju vrata berićeta i vrata ponora. Ko hoće da sačuva dušu, ignorirat će blagodeti koje mu se nude u službi sataniziranja Bošnjaka. Ko hoće da ima iluziju o svojoj bitnosti, da prosperira materijalno i na društvenoj ljestvici, u ovakvom sistemu vrijednosti, zanemarit će znakovlje vjere, morala, tradicije, napose, odanosti svojoj zemlji i svome narodu.
Bošnjačka tragedija proizilazi iz odsustva individualne predanosti kolektivnim interesima. Otud krstaški sistem vrijednosti s lakoćom lomi bošnjačku kičmu. Bošnjačke institucije koje su morale artikulirati i nametnuti ulogu svakog Bošnjaka, odveć su zagubljene u pijačarskom grabljenju materijalnih dobara, kao da je bošnjačka ekonomska potentnost nečiji kusur, koji treba zgrabiti prije nego ga odnese vjetar. Stiče se utisak da kod bošnjačkih prvaka dolari klaparaju zjenicama, pa oni ništa i ne vide, ništa i ne čuju, osim zveketa novčanica, kao jedine suštine njihovog života. U takvom ambijentu nije ostao ni trun prostora za bavljenje bošnjačkim životom, a on je u artikuliranju i nametanju uloge pojedinca u stvarnosti, koja je suštinski jednaka vremenima genocidne agresije. Zato je logično što danas našim bošnjačkim društvom vlada letargija koju krstaški sistem uspijeva iskoristiti za svoje ciljeve.
A da je bilo obratno…
Ignoriranje Bajrama i organiziranje božićnog prijema za hrvatske službenike u jednoj državnoj službi u Tuzli, od strane bošnjačkog funkcionera, paradigmatski je indikativ ambijenta u kome živimo i koji sluti da će u budućnosti ovakve pojave biti još očitije, i bjesnije. Dovoljno poznajemo našu političku i društvenu stvarnost da možemo pretpostaviti šta bi se dogodilo da je ma koji bošnjački funkcioner, recimo, priredio bajramski prijem, Bošnjakinjama poklonio mahrame, a Bošnjacima knjige, a da je koju sedmicu poslije potpuno izignorirao katolički Božić. Pa cijela bi Bosna medijski bila zapaljena takvim događajem! Pravile bi se reportaže u policijskim magazinima, reagirale bi stranke, Helsinški komiteti, sve bi grmilo od protesta protiv segregacije Hrvata. Posve je sigurno da takav događaj ne bi ostao nezabilježen, i neosuđen, jer bi se svi utrkivali da osude rukovodioca koji pripređuje bajramski, a ne priređuje i božićni prijem. Kako se onda moglo dogoditi da događaj kojim je posvjedočena segregacija Bošnjaka, u gradu u kome Bošnjaci čine barem 90 odsto stanovništva, ostane bez medijskog i političkog tretmana? Odgovor je nedvosmislen: Bošnjaci se navikavaju da budu građani drugog reda!
No, nije riječ samo o tragičnoj navici, već i o marketinškoj izgubljenosti stranaka koje žive od bošnjačkih glasova. Pogotovo je SDA imala sjajnu priliku da mobilizira tuzlanske Bošnjake koji su hronično naklonjeni SDP-u. SDA im je mogla, na ovom primjeru, poslati poruku o praktičnoj primjeni SDP-ovske nacionalne politike. Bošnjačko biračko tijelo u Tuzli, i drugdje, ne razumije bogzna sofisticirane poruke o budžetu, porezu, razrezu i sl., ali će razumjeti kad mu se kaže da su za SDP Hrvati građani prvog reda, a Bošnjaci tek kusur kome ne vrijedi ni čestitati Bajram. Zašto SDA nije odreagirala na ovu izuzetnu šansu da se tuzlanskim Bošnjacima nametne kao zaštitnik njihovih ugroženih interesa? Zato što su kroz godine bratstva-jedinstva sa SDP-ovom vlašću razni funkcioneri SDA uvezani u lanac lokalnih interesa. Jedan ima fabriku sokova, drugi je metnut za direktora, trećem je SDP zaposlio ženu, itd. Ovim čelnicima lokalnog SDA je preče braniti sitnosopstveničke, nego nacionalne interese. U Srba i Hrvata nikad vlastiti šlajbuk nije preči od vlastite nacije. Od njih ponešto treba učiti.
Broj 113, 1. II 2004.