Rukometašica Alma Dizdarević je suspendirana pod optužbom da je – “izvodila klanjanje” usred utakmice i nasred terena. Umjesto da morbidne optužbe shvati kao vrijeđanje svoje vjere, Alma je pokušala odobrovoljiti inkvizitore, pohvalivši se da – nikada nije bila u džamiji.
U filmu “Balkanski špijun” Ilija Čvorović je otkrio da se njegov podstanar – drogirao punih 15 minuta. Nesretni dijabetičar, kojeg igra Bora Todorović, poslije će biti premlaćen od braće Čvorovića, pod optužbom da je terorista i narkoman. Komična scena proizilazi iz Čvorovićeve zatucanosti, iz straha pred nepoznatim, jer je od običnog primanja inzulina vidio drogiranje od punih 15 minuta.
U bosanskoj stvarnosti već decenijama se spliću i raspliću filmske situacije. Nesporazumi špijunske vrste su uglavnom vezani za islam. Kad SDP-ovi ministri traže da se uz munare prave dimnjaci, to nije plod neznanja, već svjesne namjere da se svetost munare oblati poređenjem sa dimnjakom. Zločinsko cirkuzanje sa islamom proizilazi iz stateškog nastojanja da se najsavršenija religija prikaže kao utočište za ekscentrike, šizofrenike i glupake. Rodonačelnik ove doktrine na Balkanu je Ivo Andrić, čije cjelokupno djelo pokazuje bosanske muslimane kao (na)strano tijelo u kršćanskom okruženju. Na nižim subkulturnim razinama andrićevski nacistički nerv se pretočio u viceve o Husi i Hasi, čija je osnovna funkcija jačanje osjećaja kršćanske superiornosti. Bolesni nisu ni islam, ni muslimani, već krstaši koji nemaju snagu tolerirati islam kakav jeste! Bolest proizilazi iz njihove potrebe da u islamu i muslimanima vide nešto što ne postoji. Lahko ih je otkriti, ali ne i promijeniti.
Kršćanski kič
Jedan tipični apartheidski događaj koji se nedavno dogodio u rukometnom sportu svjedoči o nastavku strategije satanizacije islama, ali i kažnjavanja Bošnjaka za ispoljavanje svojih vjerskih opredjeljenja. Rukometašica “Galeba” Amela Dizdarević je na utakmici sa Zrinjskim, u 60. minuti susreta, prilikom ispoljavanja sportske radosti, kleknula na koljena, što je član Takmičarske komisije Rukometnog saveza Zdenko Lepez iz Mostara protumačio kao – klanjanje, zbog čega je ova rukometašica dobila kaznu suspenzije od dva mjeseca neigranja.
Hiljade puta smo bili svjedoci kada se domaći i strani igrači krste na utakmicama, ali to nikada nikome nije smetalo, pa ni muslimanima. To je njihova privatna stvar, iako se kao javna manifestacija može tumačiti u smislu klero-šovinističke propagande. Nemoguće je razlučiti kada se neki kršćanski sportista krsti zbog sebe, a kada iz inada.
Nedavno se na prostačkom izboru za “Miss BiH”, u okviru muzičkog programa, pojavio dvojac iz grupe “Divlje jagode”, Zele Lipovača i nekakav pjevač koji je nosio pogolemu križaču oko vrata. Ovog sa križačom nisu zanimale simpatije većinske muslimanske publike, jer je on bio u misiji promocije kršćanstva, pa i sa pjesmom pod naslovom “Marija”. Bilo mu je bitno da njegovu propagandnu hrabrost uoče herski biskupi i ustaški donatori. Zato je žrtvovao naklonost muslimanske publike, kojoj bi svakako bio draži da se pojavio kao Zele Lipovača, multikulturno, bez mjeseca i zvijezde oko vrata. O njegovoj križači na izboru za “Miss BiH” niko nije ništa rekao. Muslimanima možda tajno, ali ne i javno, može smetati nepotrebno isticanje kršćanskih džindžuha na svakom koraku. Jer su muslimani, u nakani tolerancije, svoja islamska obilježja sačuvali za odnos čovjeka i Boga. Uostalom, to i jeste religija. Ako bi vjera u Boga prešla u manifestacije mržnje, inada, primitivizma, kao što je generalno slučaj sa kičerajiziranjem katoličanstva, sa zabadanjem križača na svakom koraku – onda je to tek siledžijstvo koje u izvorištu ne propagira ni jedna vjera.
Izvođenje klanjanja
Oboljelost kršćanstva diljem Svijeta, o pogotovo u Bosni, rezultira progonom islama. Zdravo kršćanstvo nikad ne bi u islamu vidjelo neprijatelja, jer islam je u svojoj suštini dobrohotan. Zlo je u aktuelnom kršćanstvu, koje kroz svoje oboljele parametre, kroz zloupotrebu i fašizaciju vjere, tumači islam. Kao da veli – kad se mi možemo sakriti iza Boga i planirati zločine i progone muslimana, onda se i muslimani kriju iza islama i planiraju nam zlo. No, muslimani u Bosni nisu ubijali kršćanske civile, rušili kršćanske bogomolje i ravnali groblja, muslimani su uprkos svemu ostali vjerni islamu i učenju o praštanju i čovjekoljublju. Kršćani to, ipak, znaju, ali nikad neće priznati, u svojoj nemoći i razvratnosti, i otud će nastaviti sa provjerenom komunističkom strategijom satanizacije i morbidne falsifikacije islama.
Otud će se izmisliti da je rukometašica Amela Dizdarević klanjala, iako svaki odrasliji kršćanin u Bosni zna da se klanjanje ne može obaviti usred utakmice, da se ne može jednom pasti na Sedždu, i da je, napose, za taj obred potrebna priprema koja se zove abdest, a za šta su, također, bosanski kršćani morali makar nekad čuti. Možda za 30-40 godina današnja djeca iz Republike Srpske i tzv. Herceg-Bosne neće imati pojma o islamu, ali današnji odrasli ljudi, poput tog Zdenka Lepeza, veći su dio života proživjeli uz Bošnjake, pa je njihovo navodno nepoznavanje osnovnih muslimanskih običaja stvar strateškog islamofobijskog poganluka.
Lepezovu patologiju potvrdila je i Takmičarska komisija koja je u svom zvaničnom stavu izrekla jednu nevjerovatnu konstrukciju, koja glasi: “TK je utvrdila putem videosnimka da je Alma Dizdarević izvela vjerski obred klanjanja”. Ova riječ “izvela”, umjesto riječi “obavila”, otkriva da članovi TK klanjanje doživljavaju kao cirkusku tačku, koja se izvodi, a ne obavlja. Oni dodaju da je Dizdarevićeva shvatila da se nesportski ponašala čim je prihvatila sudsku odluku o dva minuta isključenja zbog klanjanja. A gdje to piše da je ispoljavanje vjerskih osjećaja na sportskim terenima – nesportsko? Ili ovo važi samo za islam?
“Nikad nisam ušla u džamiju”
Alma Dizdarević je reagirala – skromno bošnjački, što je pošprdna narodna sintagma za bošnjačku mutavost i snishodljivost. Ona je kazala: “Ja skoro nikada nisam ušla u džamiju”, valjda računajući da će joj ta činjenica pomoći u omekšavanju kazne od dva mjeseca neigranja. Alma je ispravno primijetila da “niko ne pravi probleme kad se na našim terenima igrači mole Bogu”, ali je zaboravila kazati da je riječ o kršćanima, a ne o muslimanima. Jer, eto, čim je gest jednog muslimanskog igrača zaličio na islamski vjerski obred, digla se panična prašina, a igrač je suspendiran. Ona je pravilno objasnila i da se – “samo radovala na stari mostarski način, kao što su se nekad navijači ‘Veleža’ klanjali Halilhodžiću”. Ali, otkud joj, što će joj, potreba da sebe pravda na ma koji način, a pogotovo tako što će izjaviti da – skoro nikada nije ušla u džamiju?! Pa zar je to sramota?! Zar ulazak u džamiju automatski znači biti ekstremista i biti sklon incidentima?! Sramota je biti Bošnjak, iz muslimanske familije, a ne ući u džamiju! Sramota je hvaliti se tom nacionalnom i moralnom feleričnošću. Takvo samoponiženje nikada si ne bi dopustio ni jedan Srbin ili Hrvat.
Alma Dizdarević jeste žrtva režiranih kršćanskih paranoja, ali, njeno reagiranje ukazuje na talenat da se bude žrtva. Luđačke optužbe da je klanjala usred utakmice ona podržava svojom nepotrebnom odbranom, čiji ključni momenat je u njenoj odrođenosti od islama.
Almina priča je paradigma dejtonske islamofobije, koja u bošnjačkoj autodestruktivnosti pronalazi dodatnu inspiraciju.
Broj 106, 15. X 2003.