Indira Kučuk Sorguč će u subotu (25.11.2023., u 12 sati), u Galeriji akademika Envera Mandžića, promovirati prvu knjigu o humoru i satiri iz vremena bosanske tragedije, koja se tiče Tuzle, a čiji je autor Fatmir Alispahić.
U nastavku recenzija koju je za knjigu „Bosanski Kralj po drugi put među Bosancima“ napisala Indira Kučuk Sorguč.
Bosanski „Kralj Ibi“
Možda se još poneko iz Tuzle sjeća pojave Funfe Kotromanića, koji se te 1993. godine u lokalnom „Tuzla listu“ predstavljao kao prijestolonasljednik i nekrunisani „Kralj Bosne i Hercegovine“. Apsolutna većina Bosanaca nema pojma o ovom ratnom i medijskom incidentu i kuriozitetu.
Funfo je imao neugodno ime, ali, imao je sliku, i na slici glavu, više-manje normalnu, tako da je tom glavom svjedočio svoju vjerodostojnost. Prisjećamo se pojave Šćepana Malog, koji je potkraj 18. stoljeća na prevaru postao Car Crne Gore, jer je poturena priča da je taj misteriozni doseljenik zapravo bivši car Rusije Petar III, pa je crnogorskim „rogovima u vreći“ bilo drago da ih baš ruski car ujedini i brani od Turaka. Šćepan Mali je ostao car Crne Gore do kraja života, a Funfi Kotromaniću se nije posrećilo da ubijedi Bosance da je on baš nasljednik kraljevske loze Kotromanića, i da bi za sve bilo najbolje da ga u turbulentnim vremenima postave za Kralja, pa da on, Funfo, i engleska Kraljica, sve to fino na kraljevskoj razini pozavršavaju, da rat stane, a narod da odahne.
U našoj medijskoj kulturi nije se nikad dogodilo da jedan izmišljeni lik, sa ukradenom slikom na kojoj je nekakav čovjek, postane uvrnuti kolumnista uvrnute kolumne, i da usred rata i tragedije dijeli nebulozne kraljevske savjete o najvažnijim pitanima ratnog trenutka. Daleko je to više od uprizorenja „Kralja Ibija“ Alfreda Žarija (1896), koji je čak i kao pozorišni komad izazivao političke skandale, jer se računalo da pozorišni Ibi ismijava kraljevske i vlastodržačke prerogative. Zanimljvo je da i Funfo Kotromanić, kao i Žarijev Ibi, koristi vulgaran jezik, ismijava vrijednosne norme svoga vremena, ali, za razliku od pozorišnog Ibija, Funfo Kotromanić je nastupao kao stvarni lik: slika lika, događaji, ljudi, kao da je jedan od nas, iz čaršije. …U Funfu su mnogi povjerovali. Kao da vele – kad je već sve u našoj Bosni otišlo helać, nećemo valjda biti te sreće da nam i nasljednik kraljevske loze ne bude helać?!
Iako Fatmir Alispahić to nigdje ne potvrđuje,oni koji ga znaju dobro znaju da je ovakvu igranku u javnosti mogao samo on napraviti. Sjećamo se njegove uloge u sarajevskom „Walteru“, desetak godina poslije pojave Funfe Kotromanića, kada je na velika vrata na medijsku bh. scenu vratio brutalni jezik satire i političke karikature. Rušenje granica između stvarnosti i fikcije, između književnosti i novinarstva, temeljna je odrednica stila Fatmira Alispahića. Napose, vidi se to i na brojnim situacijama u ovoj knjizi.
No, ako baš tako Fatmir želi, mi ćemo ispoštovati njegovu intenciju da autor kolumni Funfe Kotromanića ostane „javna tajna“. Ima nešto što je bitnije od toga – to je prva knjiga o humoru i satiri iz vremena bosanske tragedije, čiji je autor Fatmir Alispahić. Funfo Kotromanić je okosnica, centralni dio ove knjige, koji je nemoguće razumjeti bez svih drugi uvodnih i odvodnih sadržaja koji okružuju Funfine vještine i „ibijevštine“.
Razumljiva je Fatmirova distanca od autorstva nad tekstovima čiji jezik nije primjeren medijskim standardima, pa i mnogim drugim standardima. Razumljiva je i moja distanca od nečega ispod čega ne bih stavila potpis, ni kao autor, ni kao recenzent. No, mi se ne možemo distancirati od historijskih činjenica – da su ovi tekstovi, u neko vrijeme, predstavljali stvarnost medijske, pa i političke zbilje u tuzlanskom, zatvorenom, ratnom, opustošenom mikrokosmosu. U ime tog časnog istraživačkog ili hroničarskog nauma, da se predstavi jedna neotkrivena stranica vremena, Fatmir Alispahić je napisao ovu knjigu, a ja ovu recenziju.
Sve što bi se još imalo reći, naći ćete u knjizi, temeljito objašnjeno i razdanjeno. Hronici bosanske tragedije, dakle, dodajemo i spoznaju o postojanju satire i kritičkog otpora spram pojava koje su tražile da budu prozvane. To „SATIRAnje u/o ratu“, kako je Fatmir imenuje, nosi posebnu dimenziju samom činjenicom da je rat zadnja adresa koja tolerira kritiku, satiru i humor. Draž čitanja tim je veća.
Sarajevo, 10.10.2023.
Indira Kučuk Sorguč
