Objavljena priča Saše Burlice o studentskim danima prof. dr. Nisvete Alispahić (87)

DESETKE IZ HODNIKA!

( O studiranju pedesetih u Sarajevu i Beogradu; kako i zašto je napustila “šeher”i odlučila se za ‘glavni grad’; o nekadašnjim uslovima studija i svemu što je pratilo kroz život)

PROF. DR. NISVETA ALISPAHIĆ je osoba koja je na svijet “donijela” brojne ljudske živote. Ona je i svojevrsni simbol radjanja novih života, ili je spasila od najgoreg tu najveću ljudsku vrijednost.

Nije pretjerano reći da je u ljekarskim i visokim političkim krugovima, čini se zaboravljena njena stručnost, njeno znanje, njena ljudska i ljekarska humanost. Zaboravljena je i kao osoba koja je Tuzlu i BiH prezentovala sa uspjehom gdje god se pojavila. Gurnuta je “pod tepih” i činjenica kako je cesto bivala majka svih majki, radeći na ginekološkoj klinici u Tuzli. I da je, zasigurno, jedan od rijetkih živih simbola Tuzle, BiH. Iako, dakle, namjerno zaboravljena, ipak je od takvih ispotiha cijenjena i visoko uvažavana, kada se o njoj povede riječ. Ali, da li je to dovoljno? To poštovanje ispotiha, koje se naslućuje, kao lijep dan u liku sunca ispod sivila neba?

Ona o tome ne želi da govori, možda samo sjenka preleti preko njenog blagog lica.

Jedna je od rijetkih koja je u svoju mirovinu ponijela “neuflekanu”, zapravo čistu kao suza “Hipokratovu zakletvu”. Njena zakletva data “ocu medicine” nije završila u zapećku, niti je ikada bila pod “lupom”.

Sa poštovanom profesoricom pričao sam u društvu sa njenim sinom Fatmirom Alispahićem, jednim od najboljih bh. kolumnista i novinara. Neću ovog puta o njemu, možda drugi put – o svemu što je učinio za BiH, ali i o skrnavljenju njegovih zasluga, znanja i umijeća!

O nepravdi, ili nepravdama, prof. Alispahić nerado govori, o mnogim drugim stvarima iz svog života, otvorila je dušu.

IAKO DUBOKO u devetoj deceniji života, rado i živopisno se sjeća svojih studentskih dana iz pedesetih godina. Priča tečno i zanimljivo, izvlačeći najzanimljivije anegdote iz života jednog studenta, kada je pojam bilo studirati medicinu, posebno za žensko dijete.

Prisjeća se prof. Alispahić te prve godine studija medicine u Sarajevu i razloga odlaska u Beograd. Iz inata momku svoje tadašnje prijateljice, Zdravku Jovanoviću:

“E, baš zbog njega, odlučila sam da spakujem kofere i odem u Beograd. Stalno mi je dobacivao: ‘Kakva sarajevska medicina?! Vi odavdje izlazite sa obrazovanjem bolničara, a ne ljekara. U Beogradu se školuju pravi doktori. Niko odavdje, sa sarajevskog fakulteta ne bi mogao završiti medicinu u Beogradu’.

Kako je odlučila, tako je i uradila. Iako je sam prelazak u Beograd donio i niz peripetija. Od pješačenja iz stana u tuzlanskom naselju Batva, kasno uveče, do željezničke stanice i cjelonoćnog putovanja do Beograda, uz presjedanje u Vinkovcima. I tako svih pet godina.

A u Beogradu mladu tuzlansku studentkinju primila je patrijarhalna učiteljska porodica Dušana Rančića, koja je živjela u svojoj porodičnoj kući na Voždovcu.

“Sa mnom je kasnije u studentskoj sobici živjela još jedna djevojka. I nije se, po njihovim kriterijumima, pokazala revnosnom i radnom. Izgubila je drugu godinu na fakultetu, za razliku od mene koja sam ozbiljnije shvatala svoje obaveze. I dobila je otkaz od Rančića. ‘Nema učenja, nema ni stanovanja’, tako su nam često govorili. Tako je to bilo u tim dalekim vremenima. Dakle, ko ne položi na vrijeme godinu, pakuje kofere i napušta studentsku sobu ove stare beogradske porodice, koja je isključivo cijenila rezultate na fakultetu – sjeća se prof. Alispahić.

Veliki grad sa svim svojim izazovima, privlačio je studentkinju Nisvetu – “kao Pariz”! Željela je mnogo toga, ali tek nakon nekoliko mjeseci otišla je dalje od Slavije, u čijoj se blizini nalazio Medicinski fakultet.

A u kino i na prvu predstavu od pet poslije podne – kroz smijeh se sjeća prof. Alispahić. Po “preporuci”, bolje rečeno naredjenju Rančića.

A pravi doživljaj uslijedio je nakon tri godine, kada je krenula na doček nove godine u hotelu na Terazijama:

“E, tada sam prvi put vidjela Tita maršala i njegovu suprugu Jovanku. Za mene, djevojku iz Tuzle bio je to pravi dogadjaj. Oni u šetnji Terazijama, a mi “natrčasmo”pravo na njih. Nevjerovatno!

I onda je došlo vrijeme oproštaja od Rančića, jer je na četvrtoj godini pokazala da je samostalna i radna – pa se otisnula medju hiljade studenata u poznati Studentski grad.

“Nije bilo učionica i čitaonica, kasnije je sve to došlo, pa smo ispite pripremali u sobi ili na hodniku. Nabijemo se u taj uski prostor, sjednemo i satima se nigdje ne pomjeramo. Onda u studentsku menzu na ručak – i ponovo na učenje. Do ponoći, nekada i kasnije smo se vraćali iz ovih svojevrsnih učionica u studentske sobe, na spavanje”.

Iz hodnika je položila jedan od najtežih ispita na beogradskoj medicini. Desetka je “sijevnula” u indeks, a u sjećanju je ostalo i briljantno znanje koje je pokazala na spitu iz neuropsihijatrije kod profesora Ristića. i

“Koleginice, jeste li vi naš djak? Pitao je i čudio se stari profa znanju studentkinje Alispahić i prevrtao po njenom indeksu. Odakle ste vi, gdje ste to sve pročitali? Neprestano je zapitkivao Ristić a onda svojim “iskusnim” naliv – perom upisao ocjenu, kakvu mozda dugo studentu nije upisao, čudom se čudeći njenom vrhunskom znanju i odgovorima.

Ostalo je mnogo toga u sjećanju profesorice Alispahić, ali detalj sa ispita na Internoj “A” klinici, nikada, kaže, ne moze zaboraviti. Kod profesora Zinaje – kako su ga zvali, iz interne medicine, na ispitu gdje je takodje briljirala, sjeća se kada je možda odlutala i u druge, čak politicke vode. A vrijeme nezgodno za ovakva pitanja, ne samo jednog studenta:

“Zašto ovaj pacijent nije u prošlosti bolje liječen? – upitala je svoga profesora i pokazala na čovjeka koji se na klinici liječio od dijabetesa.

I odmah dalje nastavila sa svojim mišljenjem:

“Vjerovatno zato što je siromah”!

Profesor bukvalno zinuo, ne može da se načudi hrabrosti jedne studentkinje, koja je, prije toga, sjajno odgovorila na postavljena pitanja, zabilježila još jednu desetku, ali joj mira nije dao pacijent, koji je izgledao vrlo loše.

“Zbog sličnih riječi koleginice, ja sam u zatvoru ležao – došapnuo joj je kroz osmijeh profesor i svojim, jedinstvenim “aplauzom”, nagradio je njeno znanje i hrabrost!

Neponovljiva je prof. Alispahić bila i kao specijalizant iz ginekologije i akušerstva. O njenom završnom ispitu 1969. na Ginekološko-akušerskoj klinici “Narodni front” u Beogradu, dugo se prepričavalo. Znanje je prof. Alispahić sipala kao iz rukava, umijeće vrhunsko, svi su bili zadivljeni Tuzlankom, a beogradskim djakom. Gdje li je tada bio momak njene nekadašnje koleginice, Zdravko Jovanović?!

“Mjesec nakon završetka studija medicine, čekala sam na prvi staž u tuzlanskoj bolnici. Neko od zaposlenih ljekara otišao je u vojsku i dobila sam posao početkom 1962. godine. Tako je počela moja ljekarska karijera. Odmah, prvog dana na poslu bila sam dežurni doktor – sjeća se prof. Alispahić svojih početaka, a kruna studija bila je svakako pomenuta specijalizacija.

Za to vrijeme, dok je sticala znanje, u porodičnoj kući ostali su suprug Nijaz i trogodišnji sin Fatmir:

“Mama ide, odlazi za Beograd, a mi puni suza. Za to vrijeme sa Radio – Beograda i starog radio – prijemnika dopire u našu kuću ozbiljna muzika. Tiha i letargična. Tuga sa radio talasa, kako sam to kao dijete shvatao – zbog odlaska majke, preselila se u naša srca, jer,eto, Beograd je ,zapravo,u radiju – i odatle dolazi i ulazi žal u našu porodičnu kuću – Fatmirova su dječija i upečatljiva sjećanja na majčin odlazak u Beograd.

Uslijedila je u uspješnoj karijeri prof. Alispahić i “epizoda Gradačac”, a to nikada, kaže, i da hoće – ne može zaboraviti! Bilo je to zlatno doba gradačačkog zdravstva u kome je u periodu od 1971. do 1978. godine i ona učestvovala i dala svoj veliki doprinos. Kada je zakoračila u tamošnju bolnicu, postala je doktor koji je punih sedam godina bio “u pripravnosti”. Nije “smjela” biti umorna, bolesna, nespremna; naprotiv, morala je uvijek biti odmorna, zdrava i spremna za pomoći čovjeku – jer takav je poziv izabrala. I sa uspjehom ga obavljala sve do 1998. godine, kada je otišla u penziju sa mjesta direktorice Ginekološke klinike u Tuzli i šefice Katedre za ginekologiju na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Usput je stigla mnoge poslove da obavi: pomogne mladim majkama u liječenju steriliteta, učestvovala u zdravstvenom aprosvjećivanju žena, odlazila na sela i držala brojna predavanja o planiranju porodice… I pokrenula još sijaset vrijednih tema i nesebično učestvovala u realizaciji ideja, a sve u cilju poboljšanja zdravstvene kulture ljudi.

Njeni nekadašnji pacijenti je ne zaboravljaju, a zbog ostalih i njihove malodušnosti i nespremnosti da prihvate uspješne – sliježe ramenima. I ističe da je veoma bitno što je “otac medicine”zadovoljan. On, Hipokrat, što se tiče prof. Nisvete Alispahić i njene etike – može mirno da “spava” negdje u svojoj postojbini – Grčkoj!

Saša Burlica