Srbi i Hrvati znaju da nema naroda bez pismenosti, a pismenosti bez intelektualaca, a intelektualaca bez sistema u kome se znanje vrednuje. Dokle god mislimo da se istina podrazumijeva, i da u istinu ne treba ulagati – a nema istine bez njegovanja pisane riječi – dotle će nas gutati zaborav, smutnja i glupost.
Godinama već imam potrebu da napišem jedan tekst o cijeni zastupanja istine u dejtonskom totalitarnom društvu. A cijena nije samo kad zaradiš, već i kad izgubiš ono što si mogao imati. Ja sam vidio obje strane ove priče, jer sam prije 10-15 godina bio shvaćan kao jedan od glavnih opozicionara Izetbegovićeve vlasti, pa su mi sva vrata bila otvorena. To što sam opozicija svakoj vlasti, neki su tada razumjeli kao moje antibošnjaštvo, pa su me forsisrali i preporučivali, sve dok nisu razumjeli da je moja kritička oštrica namijenjena jačanju, a ne slabljenju bošnjačkog naroda. Tada sam još razumio da je dejtonska ideologija struktuirana oko međunarodne podrške srpskom i hrvatskom hegemonizmu, odakle će biti kadrovski i materijalno favoriziran svaki Bošnjak koji je spreman da prezire svoj identitet i izjednačava krivicu. Sjećam se kad me je prije 12 godina visoki predstavnik Petrič imenovao u Upravno vijeće Federalne televizije, za svaki sam sastanak dobijao po 300 maraka, plus putni troškovi 140 maraka, a kako se od Tuzle do Sarajeva potroši 40 maraka goriva, kući se vrati 400. A znala su biti i po tri sastanka heftično. Otud znam kako žive, i zašto šute, članovi raznih upravnih odbora. Ja nisam htio pasti na sedždu parama, pa sam, evo, uznapredovao do autorskih honorara koji mjesečno ne prelaze 200 maraka. U odnosu na poratne godine, moji mjesečni gubici sada su najmanje 1000 maraka, što znači da sam zadnjih desetak godina ostao bez stotinjak hiljada maraka. To je konkretna cijena moga moralnog opredjeljenja. Godinama nisam član ni jednog odbora ili komisije u kojoj se dobijaju pare, pa ni onih u kojima se ne dobijaju, tako da se moje javno postojanje svodi na jednu kolumnu i poneko predavanje, ako me neko negdje pozove. Bio bih neiskren ako bih rekao da mi ne naumpadne odnos gubitka i dobitka – novac i dejtonski status koji sam izgubio, na ime izolacije, mirne savjesti i porodičnog berićeta koji sam dobio. U dobitak ubrajam i sve one selame koji me dočekaju kad dođem u naše gradove u kojima nisam nikad bio, a tamo zateknem mnoštvo ljudi koji čitaju moje tekstove i osjete njihovo značenje. A dobitak je i saznanje da blokada u koju sam strpan ne daje nikakvog efekta, jer se moji tekstovi i dalje čitaju, prenose, komentiraju. Ne određuju ljudi šta će i kako će biti… Ja sam tek jedan od desetine bošnjačkih intelektualaca koji na ovaj način podnose cijenu opredjeljenja da ostanu uz istinu, i uz narod, da okrenu glavu od ponuda za kojim su potrčali razni Dževadi, Enveri, Hadžemi, Senadi, Bakiri i dr. To opredjeljenje svakako je vrednovano od Boga, ali bi moralo biti uočeno i od Bošnjaka, koji trebaju znati da postoji tržište na kome jedni profitiraju od prodaje bošnjačkih interesa, a drugi plaćaju cijenu zbog odbrane tih istih interesa. Ovo tržište, kao i svako, sastoji se od mnoštva životnih situacija iz kojih se može čitati rigidna ideologiziranost dejtonskog društva i njegovih tokova, gdje su ljudima koji misle bošnjački sva vrata pozatvarana. Nevolja je kad ostanu zatvorena i ona vrata za koja se borimo.
Podstanari na svome
Ima tome i tri-četiri godine kada sam sa rahmetli Nedžadom Ibrišimovićem u dva navrata putovao u gradiće sjeveroistočne Bosne gdje smo promovirali njegovog „Vječnika“. Promocije su uvečer, njemu treba još četiri sata putovati do kuće u Ilijašu. Jednom prolazimo kroz avetinjski puste Lopare, sipi maglena kiša, a nema ni ulične rasvjete, samo je Pravoslavna crkva osvjetljena stadionskim reflektorima. Nailazimo na „ležeće policajce“, a Nedžad veli: „Ovdje ćemo polahko, da misle da smo njihovi, jer ako brzo preletimo preko, vidjet će da nam se hiti, pa nas mogu zajmiti“. Kad smo krenuli niz tamnu Majevicu, već je lahnulo, u daljini trepere svjetla bosanske slobode. Drugi put, opet smo se Nedžadovom „škodom“ spuštali niz Majevicu. Veli: „Dodaj mi taj galon, ispod sjedišta što je“. A galon k’o onaj od ajvara i krastavaca, u njemu ponio vode. Uze tabletu i zali je vodom, veli, pritisak ga muči. Do Tuzle je šutio, a šutio sam i ja, da mu na muku ne pristajem. Bilo je već 22 sata, ponudio sam mu da prespava kod mene, pa ujutro nastavi, ali, u tim godinama nema sna bez svog kreveta. Ujutro sam odmah nazvao, da vidim je li sa hajrom stigao. Javio se umoran, iza sna. Kaže, auto mu se pokvarilo negdje na Karauli, pa je dugo čekao pomoć na cesti, da ga odšljepaju do Ilijaša. Pomislih, je li mu ono malo honorara moglo zaklopiti troškove šljepanja i kvara, ali, nezgodno mi upitati. Znao sam da je dobio sitan honorar, ali mu se za te novce isplatilo putovati. Odbit će 50 maraka na gorivo, a bezbeli će i koju knjigu prodati, pa će se kući vratiti sa 200-300 maraka. A šta je 200-300 maraka za napor koji čini čovjek na pragu 70. godine života, akademik koji namjesto da u miru i rahatluku stvara, u tom danu taksira sebe četiri sata u jednom i četiri sata u drugom pravcu? Da je bio u jednom upravom odboru, koji se čestito plaća, a gdje sjede stranački bezveznjakovići, akademik Nedžad Ibrišimović ne bi morao posljednje godine života odlaziti u taj teški i neizvijesni lov na sitan honorar. Institucije kulture u ovim provincijama u pozadini su od svojih crkavica izdvajale koliko su mogle, da s obrazom pozovu u goste našeg klasika. U ovim manjim mjestima još nije uzdrman bošnjački identitet, tamo još nema kvazigrađanske iskompleksiranosti i straha od sebe, pa se dolazak Nedžada Ibrišimovića doživljavao kao prava čast za Čelić, Janju, Kalesiju… S druge strane, kada je 14. juna 2011. u Tuzli organizirana promocija „El-Hidrove knjige“, bilo je to u organizaciji entuzijasta iz Udruženja vjeroučitelja TK, a ne tuzlanskih institucija kulture, što je znakovita dijagnoza o zatvorenosti dejtonskog društva čak i za klasike koji očituju muslimanski identitet. A u tim tjesnacima, između onoga što vrijedi a nije vrednovano, i onoga što ne vrijedi, a ima sve počasti, valjalo je preživljavati, i boriti se, do posljednjeg dana, našem Nedžadu Ibrišimoviću. Tako je danas Isnamu, Ibrahimu, Atifu, Džemalu i mnogim drugim istaknutim bošnjačkim piscima, koji žive kao podstanari u rođenoj zemlji. Ako bi se izokrenulo posljednje uporište smisla – da to što pišemo i govorimo ne mora cijeniti država i politika, ali da to cijene pismeni ljudi u našem narodu – onda bi jednim dijelom umrla i nada u naše uzdizanje iz ovog ništavila.
Njegovanje istine
Jadaju se pisci jednu drugima, prepričavaju svakojake neprijatnosti oko vrednovanja njihovog rada i angažmana. Znam mnoge takve priče, a znam i mnoge svoje. Jedna od najbedastijih dogodila se kada su me prije pet godina iz mjesta M. pozvali da u tamošnjoj biblioteci promoviram svoje knjige. Otišao sam. Direktorica biblioteke mi je uz kahvu ispričala kako ne voli kuhati i peglati. Pošto sam gost, sve sam klimao glavom. Bila je promocija. Bilo je puno svijeta. Izložene moje knjige po narodnim cijenama. Jedan hadžija kupi jednu knjigu. Deset maraka. Načelnik Općine M. došao i gleda. Ne bi li mu poklonio. A ne mogu mu pokloniti jer još namirujem pare što sam uložio u štampanje. Krenuh kući. Ispratiše me do vrata. Obećali 200 maraka, ali ne daju. Kaže direktorica, mora preko žiro računa. Viša sila. Noć je. I kiša je. Upalih golfa dvojku, kad ono – crkla svjetla. Vozi ga, onakvog ćoravog, do prve benzinske, pa odatle do prvog autoelektričara. Elem, krenuo sam kući oko 22 sata, a onih deset maraka od prodate knjige dadoh za popravak svjetala. Obećane pare nisam nikad dobio. Zvao jednom, dvaput, a kad sam vidio da me direktorica izbjegava, više nisam zvao. Mogao bih sastaviti zbirku ovakvih iskustava, zbog kojih mi nije stalo do svakoga ko misli kako je znanje u Bošnjaka tek besplatno laprdanje. Šta više, osjećam prezir prema toj navici da bošnjačko slovo smatramo džabalamom.
Nedavno sam imao dva slična iskustva, sa dijasporom. Prvo su me zvali iz jedne skandinavske zemlje da im dođem, a kad sam upitao za honorar, nisu mi se više javili. Onda su me zvali iz druge skandinavske zemlje, da im dođem i održim centralni referat na proslavi Prvog marta, a kad sam pitao za honorar, ponovilo se isto. U redu, tamo gdje se ne cijeni moj rad, nije mi ni mjesto. …Idemo dalje. Prošlo je desetak dana, i dobijam pismo od izvjesnog Adila A., koji piše: – „Tek neki dan sam saznao da tvoj patriotizam ima i dunjalučku cijenu. Skup ti je taj tvoj patriotizam, a da ti Dragi Allah olakša, pa da se riješiš dunjalučkog viška, jer on se ne nosi na Ahiret. Ono što je u srcu, to nosiš!“. Evo mog odgovora:
- Bilo bi mudrije da si me upitao, prije nego što si presudio. Ne radi se o patriotizmu, već o ZNANJU. Moje ZNANJE ima cijenu. Svako može biti patriota, ali ne može svako ZNATI i PISATI. Ja sam se školovao da bih to znao, kao što se školuju ljekari, arhitekti, inžinjeri, pa niko ne spori da njihovo znanje ima cijenu. Mene su zvali da održim predavanje o Prvom martu, a ne da uzvikujem: Ja volim Bosnu!, a stručno pričati o Prvom martu, znači pripremiti predavanje, i znači prenijeti znanje. Ja sam za to školovan. (Osim toga, ja nisam kazao nikakvu cijenu, ni 300, ni 500 eura, već sam rekao da taj intelektualni rad treba biti vrednovan.) A sad da ti kažem nešto o toj “dunjalučkoj cijeni”: Kad sam branio moj narod od optužbi za tzv. islamski terorizam, Kantonalni sud u Sarajevu me je kaznio sa 4.900 maraka, pa nije bilo nikog ni marku da mi olakša tu kaznu, već sam 18 mjeseci odvajao po 300 maraka; Kad sam upisao magistarski i odbranio temu “Bošnjačka drama austrougarskom periodu”, nije bilo nikoga da olakša tih 6000 maraka, koje sam uložio za jednu bošnjačku temu; Kad sam štampao ma koju od svojih knjiga, nije bilo nikog da pomogne i pogura, već sam štedio novac, od “dunjalučke cijene”, da te knjige objavim, na dobro svih nas; A gdje su tek sva vrata koja su mi pozatvarana, i sve harange i uvrede koje sam pretrpio, zbog mog pisanja koje, ispade, ima “dunjalučku cijenu”? Novac koji zaradim od rijetkih predavanja (na kojima prodajem svoje znanje, a ne patriotizam) ne ulažem u “dunjaluk”, već ga štedim i ulažem u knjige i projekte od značaja za moj narod, pošto su bošnjački autori u takvoj situaciji da ih neće podržati ni dejtonska država, ni bošnjačka politika, već se moraju snalaziti sami; dijaspora ovo očito ne razumije. Srbi i Hrvati ne bi nikad nekome svome intelektualcu održali slovo kakvo si ti meni održao, jer u njih se podrazumijeva ono što se u nas smatra pokuđenim. Oni znaju da nema naroda bez pismenosti, a pismenosti bez intelektualaca, a intelektualaca bez sistema u kome se znanje vrednuje. Zamisli, Adile, koliko bi meni platili Srbi i Hrvati kad bih se ponašao kao Dževad Galijašević? Molim Allaha da ti otvori oči da razumiješ ovo što sam napisao, i da ovaj moj trud ne bude uzaludan.
Nije prošlo nekoliko dana a od Adila A. dobio sam podugačko pismo u kome se nalazi odgonetka ove zavrzlame, i to u sljedećoj rečenici: – „Što se tiče Gothenburga, znam da si tražio 2.000 eura (od mene, a ni od njih ta informacija neće ići dalje).“ Dakle, neko je izmislio da sam tražio 2.000 eura, a ta izmišljotina može biti ili u funkciji da me neko diskreditira zato što sam se usudio upitati za honorar, ili da neko, pak, na mome gostovanju zaradi. U skladu sa tradicijom šutnjavosti, sada nema nikog da mi se u ime domaćina izvini za klevetu, niti je ikoga briga da li je mene ta njihova petljavina povrijedila. Zar nisu dovoljne sve ove cijene o kojima sam pisao na početku teksta, već treba plaćati cijenu i ovom našem, familijarnom, neznanju? A zbog tog neznanja, veći nacionalni interes uživa gostovanje polupismenih folk-džigaraša, za koje se ne žali skupiti par hiljada eura, nego ma kojeg našeg autora koji brani čast bošnjačkog naroda. Dokle god mislimo da se istina podrazumijeva, i da u istinu ne treba ulagati – a nema istine bez njegovanja pisane riječi – dotle će nas gutati zaborav, smutnja i glupost.
Broj 310, 10. II 2012.