Dogodio se nevjerovatan paradoks, kakvog su bošnjački kompleksaši i zaslužili, da im lažna tzv. demokratska alternativa, oličena u SDP-u – cijepa Bosnu, dovršava projekt Mate Bobana, time učvršćuje Karadžićevu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku, predaje Sarajevo hegemonistima, i naposlijetku, pravi fildžanski geto od 20-tak odsto bh. teritorije u kojoj će vladati jugokomunistički zakoni i mantre u stilu „svi smo mi čika Jovo“.
„Za Komšićev boravak u Predsjedništvu, u prvom, a evo i u drugom mandatu, vezane su kriminalne okolnosti u koje je navučen bošnjački narod. Komšić se bira kao Hrvat, a ne kao Bosanac. Njega trebaju birati Hrvati, a ne Bošnjaci. Jer, ako ga biraju Bošnjaci, onda je to ugrožavanje prava hrvatskog naroda da bira svoga člana Predsjedništva. A ako Bošnjaci negiraju Hrvatima to pravo, onda im istodobno legitimiraju pravo na tzv. treći entitet. Praktično, i prvi, i drugi put, Komšić u Predsjedništvo ulazi preko bošnjačkih glasova, što znači da Bošnjaci u Predsjedništvu imaju dva bošnjačka člana, a da Hrvati nemaju ni jednog. Kada su u SDP-u isturili Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, ali ne i kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva, automatski su pozvali svoje birače, ali i sve druge, da ugroze pravo Hrvata da biraju svoga člana Predsjedništva, jer su bošnjačke glasove usmjerili na Željka Komšića. Riječ je o prvorazrednom političkom vandalizmu, jer se primjenjuju pravila građanske demokratije tamo gdje je pravo svakog naroda da bira svog predstavnika.
Jedno je smatrati da sadašnje rješenje gdje svako bira sebi nije dobro, da bi bolje bilo da svi biraju sve, a drugo je konkretnim zahvatima udariti na jednakopravnost jednog bh. naroda, kojemu se odriče pravo da izabere svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Začudo, navodna demokratska javnost je ostala nijema na ovo bjelodano ugrožavanje hrvatske jednakopravnosti. Osobno sam na nekoliko skupova i kroz nekoliko medija objašnjavao Bošnjacima kako je ružno ulaziti u tuđu kuću i u toj kući uređivati stvari po svome nahođenju. Pitao sam ih – kako bi se oni osjećali da im Hrvati izglasaju bošnjačkog člana Predsjedništva?
Za divno čudo, hrvatske stranke nisu dizale preveliku galamu oko ove SDP-ove hajdučije. Bilo je nekoliko HDZ-ovih prigovora, tek toliko da se zna kako su Hrvati ugroženi, i to je sve. A ozbiljnost ovog zadiranja u hrvatsku jednakopravnost je tako velika, da je i u godinama prije zahtijevala javne rasprave i stručne ekspertize. Nije valjda da HDZ-u, i jednom i drugom, odgovara da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva?! Bitna je razlika između HDZ-ovskog oglašavanja da je počinjeno izborno nasilje nad Hrvatima, i konkretnih akcija da se to nasilje spriječi. U čemu je štos? U tome što velikohrvatskoj politici odgovara legitimiranje hrvatskog prava na separatizam, na uokviravanje tzv. trećeg entiteta, a što se realizira kroz bošnjački izbor Željka Komšića. Je li onda moguće da su SDP i velikohrvatska politika u dosluhu? Naravno.“
Logika autodestrukcije
Vjerovatno ste pomislili kako je ovaj uvodni dio napisan u povodu nedavnog održavanja Hrvatskog narodnog sabora, čija Rezolucija od 11 tačaka u svojim prvim stavovima „osuđuje i odbacuje grubo kršenje izborne volje hrvatskog naroda u BiH iskazane na posljednjih općim izborima u oktobru 2010. na kojima je po drugi put većinskim bošnjačkim glasovima onemogućen izbor legitimnog hrvatskog člana u Predsjedništvo BiH“, te osuđuje uspostavljanje „neustavne, nezakonite i za hrvatski narod neprihvatljive vlasti FBiH“.
Na žalost, ovaj uvodni dio teksta je napisan i objavljen prije više od sedam mjeseci, 8. oktobra 2010. godine. Velimo – “na žalost” – jer uprkos masi od preko 200 dana niko nije razumio moj tekst pod naslovom “Bošnjaci prave hrvatski entitet” (Saff, br. 277). Bošnjaci su svojim glasanjem za SDP i za Željka Komšića, a potom SDP-ovim izbacivanjem dva HDZ-a iz federalne vlasti, otjerali Hrvate u organizaciju Hrvatskog narodnog sabora iz kojeg je proistekao zahtjev za „novom upravno-teritorijalnom organizacijom zasnovanom na više federalnih jedinica, od kojih bi najmanje jedna bila sa hrvatskom većinom“. Sintagma „najmanje jedna“ je strateška finta, jer je to isto kao kad bi govorili o različitim kapima vode unutar jedne čaše. Riječ je o neizrečenom obnavljanju tzv. Herceg-Bosna, samim tim što se između općina i kantona sa stvarnom ili izmišljenom hrvatskom većinom uspostavlja koordinacija, u funkciji zaživljavanja paradržavne administracije.
Sada kada je taj entitet postao stvarnost, želio bih još jednom upitati javnost: A znate li ko je Hrvatima napravio hrvatski entitet? Pošto znam da od zakupljene i zaglupljene javnosti taj odgovor neću dobiti, želim ga ponovo ponuditi: Hrvatima su hrvatski entitet napravili iskompleksirani Bošnjaci koji su glasanjem za marionetski SDP povjerovali kako glasaju za svoj put u Evropu, a zapravo su glasali za svoje getoiziranje. Formiranje hrvatskog entiteta i planirano pretvaranje Sarajeva u distrikt, od Bošnjaka će napraviti evropske Palestince, pa i gore od toga, jer će krajevima sa bošnjačkom većinom svakako vladati Srbi i Hrvati, što direktno, što preko svojih “sulejmanatihića” u Bošnjaka. Dva su razloga zbog kojih SDP bošnjačkim glasovima pravi hrvatski entitet: prvo, tom partijom se komanduje iz vana, kao u slučaju zločinačke ekstradicije tzv. alžirske grupe, montiranja procesa „Pogorelica“ i mnogih drugih kršenja ljudskih prava prema Bošnjacima; drugo, ta je okoštala i iskorumpirana partijska struktura zainteresirana da ovlada svojim fildžanom, zarad suverenijeg drpanja iz budžetskog lavora. Dogodio se nevjerovatan paradoks – kakvog su bošnjački kompleksaši i zaslužili – da im lažna tzv. demokratska alternativa, oličena u SDP-u, cijepa Bosnu, dovršava projekt Mate Bobana, time učvršćuje Karadžićevu genocidnu tvorevinu Republiku Srpsku, predaje Sarajevo hegemonistima, i naposlijetku, pravi fildžan-državicu od 20-tak odsto bh. teritorije u kojoj će vladati jugokomunistički zakoni i mantre u stilu „svi smo mi čika Jovo“. Nastavljači genocida nad Bošnjacima nisu mogli zamisliti savršeniji ishod od ovog u kome Bošnjaci glasaju za svoje osvjedočene progonitelje, koji ideološko ispunjenje pronalaze u tradiciji slugovanja Beogradu i Zagrebu. Ta ambicija iz Karađorđeva ne bi bila ni izbliza uspješna da savezništvo ne pronalazi u aktivnoj, djelatnoj i kreativnoj bošnjačkoj autodestrukciji.
Teško je razumjeti logiku kolektivnog ludila. Uzmimo Nijemce u vrijeme Hitlera i Srbe u vrijeme Miloševića… To su bili narodi sa kojima se nije moglo razgovarati izvan njihove uobrazilje. Švabe su opametili bombarderi, a Srbe nije opametilo ništa. Tako se ni sa Bošnjacima ne može razgovarati na temu samozaštite, jer kritična masa misli da od stepena samouništenja ovisi stepen odobrovoljenosti Srba i Hrvata da žive u zajedništvu. …Što nam se više smiju, što nas više gaze, više će nas voljeti, jer oni vole da nam se smiju, jer oni vole da nas gaze. Upravo je suprotno. …Što nas više gaze, apetiti su im veći. To gaženje i ismijavanje Bošnjaka, sarajevski islamofobi doživljavaju kao svoju ćaćevinu, pa se strasno i luđački obrušavaju na svakoga Bošnjaka koji ispada iz zadatog ćorkanovskog kalupa. Novost je da su i sami Bošnjaci postali bošnjački progonitelji, ili samoprogonitelji, a egzemplar je medreslija Hadžem Hajdarević, koji je svoje zastupničko mjesto u SDP-u kaparisao kad je svoj narod (?) u Dnevniku FTV (29. novembar 2009.) optužio da razbija Bosnu kao što su Srbi razbili Jugoslaviju. …Kao da ovaj zgnječeni narod može išta razbiti osim svojih krhotina!? Danas je Hadžem uznapredovao dotle da umjesto da brani našeg velikana, akademika Muhameda Filipovića, od psovki Marka Vešovića, on se pridružuje Marku Vešoviću, kao promotor njegove knjige, odnosno, njegovog šovinizma prema Bošnjacima. A slične su ispade imali i drugi poznati Bošnjaci, pa je očekivano da i sam narod prihvati obrasce patriotskog ugursuzluka. Tako je sazreo ponovni pogrešan izbor, pobjeda SDP-a, u čije ime su Bošnjaci izgradili hrvatski entitet.
Pod aurom pravednika
Uopće nije sporna hrvatska samozaštita pod krovom Hrvatskog narodnog sabora. Za razliku od hajdučke epizode iz 2001. sa Antom Jelavićem, ovaj HNS ima pokriće u nasilju koje je počinjeno nad Hrvatima. Potpuno odvojeno od ove činjenice treba razmatrati činjenicu da velikohrvatima odgovara nasilje koje je počinio SDP, a čiji je glasnogovornik Zlatko Lagumdžija. Drukčije, da nije tog nasilja – nametanja Željka Komšića i izbacivanja pobjedničkih hrvatskih stranaka iz federalne vlasti – velikohrvati ne bi imali auru pravednika. Danas se nema šta prigovoriti sudionicima HNS-a, jer oni imaju pravo da se distanciraju i separiraju iz poretka u kojemu ne može sudelovati hrvatska demokratska volja. Stoga je logično uočiti kako je Zlatko Lagumdžija, kao autoritarni vlasnik SDP-a, za velikohrvate odradio posao kakav oni za sebe nikad ne bi mogli odraditi. Predstava u kojoj pobjedničke hrvatske stranke ne mogu ući u federalnu vlast, pa zato legitimno prave paradržavnu koordinaciju između općina i županija sa hrvatskom većinom, izvediva je bila samo ovako – da stranka koja je dobila većinske bošnjačke glasove skrpi vlast sa minornim strankama za koje je glasalo nekoliko procenata Hrvata. Budući da je politika svakako jedan veliki teatar, logičmo je pretpostaviti kako je izborni inžinjering kreiran mnogo prije oktobra 2010. godine, a što se vidi po izbacivanju dr. Silajdžića, jačanju Dodika, ubacivanju Bakira Izetbegovića na ono mjesto na koje SDP nije isturio svoga bošnjačkog kandidata. To znači da je koalicija SDP-SDA bila dogovorena prije, kao svojevrsna aneksija najjače bošnjačke stranke od strane SDP-a, kako bi taj bivši bošnjački politički faktor mogao za račun velikosrba i velikohrvata realizirati postizbornu nepravdu i agoniju.
SDP Zlatka Lagumdžije je mjesecima blokirao formiranje vlasti, a što je direktno jačalo Republiku Srpsku i liderske pozicije Milorada Dodika. Po istom zadatku djeluju Federalna tv i magazin „60 minuta“, kada obilnim napadima na Dodika bivaju najbolja preporuka Srbima da je Dodik na pravom putu. Velikosrbima štima formiranje hrvatske samouprave, jer se tako dodatno podupire Republika Srpska. Otud su i Beograd i Zagreb zainteresirani za SDP-ovsko nasilje nad demokratskim pravima hrvatskog naroda, jer tu otpočinje lanac dodatnog i nepopravljivog rasparčavanja BiH, na Republiku Srpsku (49 odsto), na hrvatsku samoupravu (27 odsto), i na manje od 20-tak odsto bh. teritorije kojim bi upravljali SDP-SDA-ovski Bošnjaci, budući da bi Sarajevo postalo „zajedničko“. Ovaj plan se mogao čitati iz tzv. Prudskog sporazuma, koji uprkos potpisu Sulejmana Tihića nije prošao. Ali, prošao je sada, blagodareći bošnjačkoj želji da glasanjem za SDP pobjegnu od onoga od čega se ne može pobjeći.
Ono što je ključna tačka ove priče je – zavjera šutnje. Lahko je dokazati uzročno-posljedični teatar između SDP-ovih izbornih manevara i interesa RS da sebe očvrsne hrvatskim entitetom, odnosno, interesa velikohrvata da im se dogodi ugroženost kao uvjet za separatizam. Kako je onda moguće da kompletna demokratska javnost mjesecima ne vidi ono što je logički očito?! A da li je javnost u Hitlerovoj Njemačkoj vidjela holokaust nad Jevrejima?! A da li javnost u eri globalizacije, a zapravo cionističke dominacije, vidi zločine nad Palestincima?! Totalitarne javnosti i ono što vide – ne vide, jer ne smiju da vide. Svjedoci koji svjedoče bivaju skraćivani za glavu, kao u krimi filmovima.
Tako danas svi znamo da postoji urotnička veza na relaciji: međunarodna zajednica – Lagumdžija – Dodik – HNS, ali niko ne smije o tome govoriti. Svi subjekti na bh. pozornici su upleteni u mrežu uništenja države BiH, kroz jačanje srpskih i hrvatskih podjela i getoiziranje Bošnjaka. Ako uopće ima rješenja iz ovog bezizlaza, ono je u vanrednim izborima i novoj šansi za Bošnjake.
Broj 292, 29. IV 2011.