Ne možemo prihvatiti getoiziranje bošnjačke žrtve u Srebrenicu, jer smatramo da su naše žrtve svukud jednake, niti se možemo miriti sa svođenjem Srebrenice na program bola i suza, jer Srebrenica, kao simbol cjelokupnog stradanja, treba biti program bošnjačkog opstanka. Taj program opstanka mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog.
Iako su manifestacije obilježavanja 11. jula već nekoliko godina zvanično upakovane u program, očito je da iza svega ne stoji nikakvo programsko opredjeljenje koje bi imalo za cilj stratešku viziju razvijanja kulture pamćenja u bosanskom društvu. Srebrenica je sirova bol, a ne poduka, jer se svake godine manifestira kao bol, a ne kao društveno i političko usmjerenje. Dokaza za ovo ima na pretek. Treba ugledati gradove na ovom frtalju sa bošnjačkom većinom, pa vidjeti da ni tu većinom nema nikakve institucionalne dimenzije sjećanja na Srebrenicu. O ona tri frtalja okupirane BiH, da i ne govorimo, jer tu se Srebrenica pamti manje nego u Evropi. Dokle god se kritički ne skenira bošnjačka distanciranost od bošnjačke žrtve, dotle nema smisla zamjeriti Srbima, Hrvatima i njihovim sponzorima što bošnjačku žrtvu genocida vide tek kao predmet zaborava. A kritička opservacija bošnjačkog zgubidanluka složen je posao, jer se bošnjački strah od suočenja sa svojom žrtvom ne može promatrati bez hronične korumpiranosti bošnjačke politike koja istu tu žrtvu, u stanju zaborava, koristi kao monetu svoje dopadljivosti Srbima, Hrvatima i raznim inostrancima. Zato je moguće da se sjećanje na Srebrenicu uvijek realizira samo kao bol povrijeđenih i kao susojećanje bogobojanznih, čime svi drugi bivaju oslobođeni obaveze da misle na Srebrenicu. Otud se i dogodilo da bošnjačka žrtva ostane zatočena u geto Srebrenice, kao da nigdje više, na isti način, Bošnjaci nisu stradavali, tako da danas zločini u Prijedoru ili Višegradu pripadaju samo onima čiji su najmiliji tu stradali. Naravno, radi se o stanju sa kojim se ne treba miriti, jer bošnjačka budućnost ovisi od kvaliteta i karaktera bošnjačkog pamćenja – a što je činjenica koju jako dobro znaju oni što Bošnjake tjeraju u kanjon zaborava i u osjećaj nametnute krivice. Jedino, haman, Bosnjaci ne znaju da su njihove žrtve ključ koji zabravljuje ili odbravljuje bošnjačko pravo na budućnost.
Kontinuitet genocida
Uprkos agresiji dejtonskog sistema na bošnjačko pamćenje (obrazovni sistem, mediji, itd.), te pripomoći nekih bošnjačkih političara i intelektualaca toj naopakoj tezi da je stepen zaborava srazmjeran boljoj budućnosti – u bošnjačkom se društvu dosad oformilo kvalitetno duhovno jezgro koje u cijelosti razumijeva dejtonsku podvalu kao i obavezu da se grade alternativni nacionalni programi kulture pamćenja. U „Novim horizontima“ je objavljena ideja o formiranju „Škole kulture pamćenja“, u okviru koje bi bošnjačka djeca imala priliku da steknu izvorna znanja o povijesti svoga naroda, s akcentom na kontinuitet genocida nad Bošnjacima, čime bi se preduprijedio otrov zaborava iz silom nametnute dejtonske povijesti, po kojoj nije bilo ni genocida, ni bošnjačkih žrtava, već se dogodila „historijska greška“. Bošnjački roditelji bi na ovaj svojevrsni kurs od nekoliko desetina časova mogli upisivati svoju djecu kao što se djeca upisuju na mektebsku nastavu. Cijeneći Orwellovu misao da – onaj koji kontrolira prošlost kontrolira i budućnost – projekat „Škole kulture pamćenja“ bi bio prvi svebošnjački projekat ovladavanja resursima svoje povijesti. Nadati se je da će u svim bošnjačkim sredinama biti snaga koje će razumjeti značaj osvajanja bošnjačke povijesti i imati volje i snage da realiziraju ovaj projekat. Definitivno je jasno da dejtonska država, a ni korumpirani bošnjački prvaci, neće pamtiti i raditi za interese bošnjačkog naroda.
Prije koju godinu se činilo da će bošnjačka politika uspjeti u svojoj nakani da za račun ličnih šićara zatre bošnjačko pamćenje, ali razmah aktivnosti na lokalnim nivoima, posebno od omladine koja se ponosi svojom vjerom, i koja razumije ove podvale – obećavaju da će godine koje dolaze biti označene prkosom i prezirom prema svima koji bošnjački zaborav promoviraju kao uvjet napretka, pa i opstanka. Ta energija patriotizma nataložena je svekolikim dejtonskim poniženjima bošnjačkog naroda, zbog čega je obesmišljena politička platforma samomržnje i samoponiženja koju je ustoličio dejtonski podanik Sulejman Tihić. Bošnjačka mladost nema razloga, a ni računa, da sumnja u svoj kvalitet, i u svoje pravo na dostojanstven život, već svjetionik satisfakcije i čvrstine vidi u odanosti nacionalnim vrijednostima, od kojih je poštovanje bošnjačkih žrtava na prvom mjestu. S obzirom da su bošnjačka politika i bošnjački narod dvije suprotstavljene strane, bošnjačko pamćenje će se realizirati alternativnim kanalima, mimo okupiranih institucija i sistema moći. Zato će 11. jula mnoge bošnjačke kuće biti ispunjene tugom i molitvama, dok će javni život biti po mjeri i vjeri Milorada Dodika i njegovih sarajevskih konjušara.
Program opstanka
S obzirom da ova novina pripada narodu, da u njoj radimo za onaj, a ne za ovaj svijet, naši su putevi alternativni u odnosu na stramputice bošnjačke politike. Stoga se ne mirimo sa getoiziranjem bošnjačke žrtve u Srebrenicu, jer smatramo da su naše žrtve svukud jednake, niti se mirimo sa svođenjem Srebrenice na program bola i suza, jer Srebrenica treba biti program bošnjačkog opstanka. Bošnjačka političari nisu uspjeli da ni u samoj Srebrenici izbore povratak i napredak, već ovaj grad skapava u posrbljenosti i izgubljenosti. Pamćenje, kao program opstanka, mora nadjačati suze, ojačati moral, očvrsnuti ambiciju i postati apsolutni kompas u ponašanju i činjenju svega bošnjačkog. Do izgradnje cjelovitog sistema, u kome će bošnjačka politika biti na talasu narodnih osjećanja, pa će svoju moć ulagati u ostvarenje nacionalnih interesa, kultura pamćenja će se oslanjati na pojedinačne projekte, koji će svjedočiti da žrtva nije broj, već je žrtva život, koji se mora pamtiti suosjećanjem, utoliko što smo svi mi mogli biti, i svi mi možemo postati, komadi odjeće koji se vade iz masovnih grobnica. U svakoj je bošnjačkoj žrtvi ispisan i naš život. Kvalitet pamćenja ovisi od stupnja kreativnosti i domišljatosti da se izbjegne sterilnim klišeima i da se iskustvo žrtve prenese kroz vrijeme, prostor, generacije. Kritičkim odnosom prema obilježavanju 11. jula upravo nastojimo ojačati pamćenje, ali i napraviti uvod za jedan konretan doprinos kulturi pamćenja.
Objavljen je i ovih julskih dana promoviran prvi roman o silovanoj Bošnjakinji. Autorica je iskusna novinarka, a evo i književnica, Jasminka Ibrahimović. Naslov romana je „Farukov cvijet“, a izdavač je „Harfograf“. Nakon filma „Grbavica“, ovo je najcjelovitiji umjetnički doprinos imperativu suosjećanja sa silovanim Bošnjakinjama. Izlazak i promocija ovog romana prava su uputa kako bi trebalo razvijati kulturu pamćenja, koja i treba da bude sastavljena od bezbroj živih i dinamičnih događaja koji se slijevaju u jedan cilj – da Bošnjaci ne zaborave.
Bošnjaci, dakako, ne mogu biti zadovoljni stupnjem svoga pamćenja, a pogoto ne odnosom prema korpusu činjenica o zločinima silovanja Bošnjakinja. Da nije Bakira Hasečić 2003. pokrenula Udruženje „Žene – žrtve rata“, koje je dosad sakupilo podatke o 20.000 silovanih i seksualno zlostavljanih žena, među kojima je i onih 13 djevojaka koje su rodile neželjenu (a našu!) djecu – djetonska država sigurno ništa ne bi uradila na sakupljanju ovih podataka. Ali, šta mi kao društvo radimo da ponesemo i podijelimo bol naših majki, sestara, kćeri?! Dosad, gotovo ništa. Roman Jasminke Ibrahimović izuzetno je bitan iskorak ka povezivanju bošnjačkog naroda sa traumom silovanih Bošnjakinja.
Roman o silovanoj Bošnjakinji
Do pojave romana „Farukov cvijet“ Jasminke Ibrahimović u našoj je književnosti zjapilo upražnjeno mjesto za narodnu priču o silovanoj Bošnjakinji, u čijem se liku arhetipski sažimaju vjerski i moralni imperativi muslimanke, koju ni strahota pretrpljenog zločina, ni izvjesnost tragičnog kraja, nisu dovele u sumnju prema Stvoritelju. Samim vjerskim određenjem, roman Jasminke Ibrahimović je adresiran na zaseban čitateljski krug, dok ga tematski okvir, a posebno stilski i izvedbeni postupak, u cijelosti upućuju prema prosječnoj ženi Bošnjakinji koja dosad, do pojave ovog romana, nije imala svoju književnu zvijezdu i uputu.
Na udaru svesrpskog zločinačkog ludila naći će se mnoge bošnjačke djevojke čija je apsolutna preokupacija bio san o školovanju, ljubavi, udaji, djeci, normalnom životu. Tragična junakinja naše priče, Prijedorčanka Lejla, za nekoliko hefti je prošla vasionsku razdaljinu od apsolutne posvećenosti tom normalnom djevojačkom snu, pa do apsolutne uklještenosti u pakao četničkog koncentracionog logora i masovnih silovanja.
Da li bi tragična junakinja naše priče baš sa takvom naivnošću tumačila pojavu srpskih paravojnih formacija u Prijedoru (Ove srpske hujdurme će ispuhati za koji dan.), da je u školi, recimo, izučavala neki roman o genocidu nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu? Kao što se, recimo, uči „Dnevnik Ane Frank“. Ta istina o četničkim zločinima je izbrisana iz društvenog sistema bivše Jugoslavije, kao što se i ova istina o posljednjem genocidu nad Bošnjacima organizirano briše iz dejtonske Bosne i Hercegovine. Literatura u ovom slučaju ima konkretno, edukativno, spasonosno značenje, jer buduću žrtvu uči oprezu.
A ko bolje može podučiti od majke?! Bošnjačka majka nije ništa znala o zločinima u Drugom svjetskom ratu, pa nije ni mogla podučiti svoje Lejle i Mirsade, svoje Faruke i Tarike, da nikada ne povjeruju u četničku smrt, jer je četnika u srpstvu dokle god ima muslimana u Bosni. Tako je i danas, kad bošnjačke majke nemaju odakle napojiti i na djecu prenijeti historičko pamćenje, jer je dejtonski sistem posvećen zaboravu. Sve ovo kazujemo kako bismo istakli društveni značaj romana Jasminke Ibrahimović, koji u našu dejtonsku zbilju dolazi nezvan, i nedočekan, a za Bošnjake, zatočene u pustinju pamćenja, životno bitan.
U „Farukovom cvijetu“ nećemo pronaći elitne estetske domete, jer ova literatura i nema ambiciju da korespondira sa teoretskim i filozofskim učenjima. Ona je prije na estetskom i dramaturškom nivou telenovele, doduše, ubačene u jedan tragični, bosanski, ratni i poratni ambijent. No, upravo ta činjenica, da Jasminka Ibrahimović nije pisala akademsko, već populističko štivo, operacionalizira društvenu, odnosno nacionalnu, a uže gledano „bošnjakinjsku“ misiju „Farukovog cvijeta“.
U namjeri da analiziramo „drugost“ Bošnjakinje u odnosu na okruženje i na povijesno iskustvo, mogli bismo poletjeti za feminističkom teorijom, ali je feminizam odveć pomodan, izlizan, krstjanocentričan da prihvati složenost uzroka i posljedica koje nosi razumijevanje silovane Bošnjakinje. Ipak, uputnim nam se čini ustanoviti okvir „bošnjačkog ženskog pisma“, koje korelira sa poviješću bošnjačke žene, dakle sa tragičnim transhistorijskim iskustvima, naročito iz posljednja dva rata. U povijesti bošnjačke žene ne postoji isturenija egzistencijalna tačka od one koju su, u ime svih bošnjačkih žena, pretrpjele silovane Bošnjakinje. Ako bismo formirali okvire „bošnjačkog ženskog pisma“, oni bi morali u sebi sadržavati one tačke povijesnog identiteta po kojima se prepozanje bošnjačka žena, a gdje je tragedija masovnog silovanja okosnica iskušenja i nepomućene odanosti islamskim i bosanskim imperativima.
Jasminka Ibrahimović je nastojala ustanoviti arhetipsku priču o Bošnjakinji koja je ponijela teret borbe za nacionalno i vjersko dostojanstvo, samim tim što je nastojala da nakon preživljene tragedije uspostavi normalan život, posvećen vjeri u Allaha dž.š., ljubavi prema Bosni i ljudima koje voli. Farukova Lejla je svojim uzdizanjem iz zatočeničke pogani svjedočila borbu za Bosnu, za Bošnjake, napose za opće civilizacijsko dobro, i utoliko se njen lik nameće kao uzor koji treba poštovati, kao što se poštuju stvarni ili fikcionalni nacionalni heroji, koji ne bi bili to što jesu da svoju fabulu ne zaokružuju romantičarskim tragosom.
Dova za bošnjačku djevojčicu
Estetska i narativna pojednostavljenost „Farukovog cvijeta“, to smjenjivanje sažetih situacija, potom, prisustvo patetike i direktnih emocija, ne odriču ovom romanu književni identitet, utoliko što književnu publiku ne možemo ograničiti samo na svijet književnih katedri i kritičara. Postoji, evo, i književna publika koja oskudijeva za književnim tekstom koji bi zadovoljio njene estetske i moralne svjetonazore. To je ona masovna publika koja prati tv sapunice, čita ljubavne romane, upija folk emocije, ali ni u jednom mediju ne pronalazi svoju priču i svoje likove. U dejtonskom sistemu nema bošnjačkih heroja i heroina, izuzev što islamofobična medijska scena proizvodi tzv. islamske teroriste, tzv. pedofile, bošnjačke kriminalce i osuđenike, ili pak andrićevske karikature u savremenoj izvedbi. Bošnjački narod vapije za svojom pričom, u kojoj će ogledati svoj ponos i dostojanstvo. Bošnjačke žene danas suosjećaju sa Meksikankama i nekakvim Gavijotama, ako šta i čitaju, čitaju o zaljubljenim i u bogatstvu napaćenim Džulijama. Roman Jasminke Ibrahimović, u estetskom i izvedbenom smislu koristi mas-medijske kodove današnjice, jer brzo i direktno prenosi radnju i stanje do konzumenta. „Farukov svijet“ će posve odgovarati estetskim refleksima bošnjačke mas-medijske publike, s tim što će se u tehničkoj ambalaži telenovele naći jedna tragična, i obavezujuća, bošnjačka priča.
Prijedorčanka Lejla je jedna od hiljade silovanih Bošnjakinja. U njenoj priči žive sve druge slične priče, a njena bi priča trebala da živi u svim preživjelim Bošnjacima. Samo književni tekst može kroz vrijeme i prostor prenijeti i zabaštiniti iskustvo prošlosti. Samo tako bošnjačka budućnost može upoznati iskustvo bošnjačke žrtve. I učiti se na njemu. I doviti podučena njime. Kako se više nikada ni jednoj bošnjačkoj djevojčici ne bi dogodilo da izraste u silovanu Bošnjakinju.
Broj 247/248, 3. VII 2009.