Dejtonska država, čijim krvotokom teče genocid nad muslimanima, nedopustivo je zagazila u proganjanje muslimana, a to je stanje koje se neće još dugo dati trpjeti na razini ovakvih tekstova i rijetkih demokratskih protesta. Bošnjaci postaju svjesni da ova potlačenost nije mjera slobode za koju je stradalo preko 100.000 bošnjačkih žrtava.
Radovan Karadžić je u Hagu, pa šta!? Je li time zadovoljena pravda? Žrtve genocida, a ni potomci žrtava, nemaju ništa od Karadžićevog tamnovanja. Vrijeme koje protiče njegovim životom beznačajna je trunka na dejtonskom smetljištu. Šta budućnost ima od toga što Karadžić hoda po zatvorskoj ćeliji, a ne hoda po pijaci, po kafanama, po svadbama? Bilo bi isplativije da Karadžić hoda kud hoće, a da u njegovoj ćeliji bude Republika Srpska, to ruglo zapadne civilizacije, koja je sponzorirala jedan genocidni projekt, da bi ga Dejtonom zamaskirala u demokratsku formu.
Republika Srpska je stvarana krvlju muslimanskih civila, i zato joj je oproštena genocidna suština! Načela antifašizma, kao zavjeta da se više nikada i nikome ne ponovi ono što se dogodilo Jevrejima, poništena su dejtonskom prevarom. Insistira se na indivualnoj odgovornosti za genocid i ratne zločine, ali ne i na odgovornosti paradržavnih subjekata koji su realizirali te zločine. Zamislimo da su Saveznici nakon pada Berlina ostavili u životu nacističku Njemačku, a svu odgovornost sveli za nacističke zločince. Saveznici su razmontirali Hitlerovu tvorevinu, kao uzrok sveg zla koje se dogodilo, dok je kažnjavanje zločinaca imalo drugorazredni značaj u misiji zadovoljenja antifašističke pravde. U suprotnom, da je nacistička Njemačka nastavila postojati, temljena na idejama arijevštine i istrebljenja Jevreja, suđenje nacističkim zločincima ne bi imalo nikakvu svrhu. Bilo bi ček bez pokrića. Teško je i zamisliti takvu lakrdiju. Upravo se taj nezamislivi obrazac primjenjuje na dejtonskoj BiH, gdje genocidna tvorevina ima ustavnu zaštitu, dok se kazna zaokružuje na nekoliko pojedinaca čiji uhapšeni životi ne znače i hapšenje ideje zločinstva.
Žrtva sa lisicama
Proslava hapšenja Radovana Karadžića na ulicama gradova sa bošnjačkom većinom potvrdila je dejtonsku kontaminaciju bošnjačke svijesti, budući da Bošnjacima niko niko nije objasnio da suđenje Radovanu Karadžiću neće zadovoljiti pravdu i smiriti duše bosanskih žrtava, jer se pobjeda pravde može ostvariti isključivo, bez trunke kompromisa – ukidanjem Republike Srpske. Tamnovanje Krajišnika, Plavšićke, petog i desetog, pa i tog Radovana Karadžića, ma, to je tek sporedni kolosijek u aspektu zadovoljenja pravde! Cilj pravde mora biti uništenje genocidne ideje u ime koje su sa polovine bh. terotirija istrebljeni Bošnjaci, a i Hrvati, i u ime koje nije realiziran aneks sedam, kao uvjet za potpisivanje Dejtonskog sporazuma. Ta ideja je ustavno otjelotvorena u genezi, nazivu, društvenoj i političkoj praksi Republike Srpske, protiv koje mora biti svaki istinski antifašista, svako ko vjeruje u Boga i u pravdu, uprkos tome što iza te fašističke i genocidne tvorevine i jučer i danas stoje američki i zapadni zvaničnici. Oni su, u izmijenjenom sastavu, ali sa istim ciljevima, stojali iza Republike Srpske i u vrijeme njenog genocidnog nastajanja, kada su bosansko rukovodstvo, ucjenama i humanitarnim blokadama, prisiljavali da pregovara sa vojnim huntama Radovana Karadžića i hrvatskog mu polubrata iz Hercegovine.
Danas nema rata, gladi, žrtava, humanitarne katastrofe, ali umjesto svega toga ima robot koji se zove Sulejman Tihić, kojega preko daljinskih upravljača iz Beograda i Zagreba usmjeravaju da u ime Bošnjaka dovrši useljavanje Karadžićeve Republike Srpske u ustavno biće Bosne i Hercegovine. Kada bošnjački zastupnici u Parlamentu BiH konačno dignu i ruke i noge za Republiku Srpsku, preko aprilskog, prudskog ili nekog starog-novog paketa tzv. ustavnih promjena, biće to tačka k’o crna mačka na milenijskom putu Bosne i Hercegovine. Jer, tako je htjela Amerika?! Pa, Amerika je htjela i da nas ubijaju tri godine, i da se još u martu 1994. podijelimo popola, i da bude Republika Srpska, kao dugoročna kompenzacija Srbima za Kosovo, a u svemu tome niko pametan ne može vidjeti ničega dobrog za Bosnu, bosanstvo, a bogme i za Bošnjake. Postoji samo privid, obmana, iluzija koja nam se plasira kroz dejtonski vašerski durbin.
S obzirom da u dejtonskoj društvenoj praksi egzistiraju naopake vrijednosti, po kojoj su poltronstvo i podaništvo vrline, a antifašističke i moralne dosljednosti mane, pa se zalaganje za ukidanje entiteta smatra ekstremizmom – kao rezultat imamo drskost tzv. reformiranog pravosuđa koje više ne preza ni od progona i kažnjavanja nevinih ljudi. Posljednjih mjeseci dogodila se erupcija raznoraznih procesa protiv Bošnjaka koji se sumnjiče, i presuđuju, za navodne ratne zločine. Logično. Pošto se žrtva nije borila za pravosudnu i političku istinu o svome stradanju, krvnici su imali inicijativu pa su žrtvu doveli na optuženičku klupu, preko koje će se ispostaviti da je bošnjačka žrtva činila zločine nad srpskim civilima, čime će žrtva prestati biti žrtva, a krvnik postati žrtva. U političkoj dimenziji, defanziva žrtve i superiornost krvnika će učvrstiti dejtonsko izopćenje Bosne i Hercegovine, jer će se Republika Srpska ispostaviti kao satisfakcija za boli i patnje koje su od bošnjačkih zločinaca pretrpjeli goloruki srpski civili. A trebalo je biti obratno – da bošnjačka žrtva genoicida bude razlog zbog kojeg će se poništiti paradržavni genocidni projekti, a ojačati Bosna i Hercegovina, upravo kao satisfakcija za pretrpljene boli. U to ime su Jevreji dobili Izreal, Albanci sa Kosova su dobili državu Kosovo, a Bošnjaci – kao najveće žrtve u balkanskoj povijesti – neće dobiti ni geto po kome će hodati bez straha. Jer i u ovom getu od frtalj bh. terotorije zavladala je srpsko-hrvatska dejtonska hunta, koja arsenalom tortura i poniženja goni bošnjačku žrtvu da puzi, da gmiže, da se ne buni, da strepi, baš onako kako su irački zatočenici mučeni u Abu Graibu. Jer to što se danas svirepo progone, hapse, izgladnjuju, i na koncu deportuju bh. građani koji su porijeklom iz arapskih zemalja, to je ništa drugo nego nastavak Abu Graiba na drugi način. To okupirana država, putem okupatorskog prijekog suda, progoni one koji nemaju ljudskih prava zato što su muslimani. Činjenica da taj dejtonski prijeki sud palaca otrovnim jezicima i po borcima Armije RBiH, da ih u ime srbijanštine progoni, procesuira, kažnjava, ukazuje da se dejtonski genocid neće završiti na bh. građanima koji su porijeklom iz arapskih zemalja (tzv. naturaliziranim), već će ta haranga ide prema svakome koji ima muslimanski identitet. Zaštićeni će biti samo ateisti sa muslimanskim imenima, koji će pravovjernost okupatoru morati dokazivati raznoraznim konfrontacijama sa narodnom baštinom. Tako se zatvorenici u kućnom pritvoru prijavljuju policiji, da pokazivanjem pokornosti makar zadrže kućni rahatluk u svojoj uhapšenosti.
Fašisti kao legalisti
Zašto se i kako se dogodilo da se probudimo u dejtonskoj uhapšenosti? Ti masovni progoni koje nad nevinim muslimanima sprovodi dejtonska država, trebali bi imati značenje buđenja, u odnosu na našu iluziju da smo dečekali mir, demokratiju i sačuvanu Bosnu i Hercegovinu. Otud bismo trebali razumjeti kako na nas, na naše ljudsko dostojanstvo, hrli ista ona genocidna bagra koja nas je istrebljivala 1992. godine, a koja sada putem dejtonske države biva zaštićena državnim i legalističkim identitetom, namjesto onog paradržavnog i huntaškog statusa koji je imala u vrijeme genocida. Otpor protiv genocida je 1992. realiziran sa legalističkih pozicija, dok bi današnji otpor protiv dejtonskog nastavka genocida imao pravni oblik krivičnog djela. Šta se dogodilo? Zamjenili smo pozicije. Oni koji nas progone, to čine sa pozicije uzurpiranog legalizma, a mi koji smo progonjeni, nemamo pravo na odbranu, jer bi naša odbrana bila proglašena paramilitarnim organizovanjem. Upotrebljavati demokratska sredstva u otporu državnom terorizmu, iluzorno je. Demokratska država prirodno razumije demokratiju, a ova dejtonska, u čijem je ustavu nagrađen i zaštićen genocid, kao vrlina, i kao pravilo, ne može razumjeti demokratske poruke, niti može prihvatiti bošnjačko pravo na bosansku istinu i ravnopravnost. To bi značilo da se ničim ne može pomoći muslimanima koji su zatočeni u tzv. imigracionom centru u Lukavici, čiji naziv, dakako, ne odgovara suštini, jer se radi o koncentracionom logoru za deportaciju muslimana u islamske zemlje. Govoriti o legalnom pravu ovih ljudi da žive u svojoj državi Bosni i Hedrcegovini, govoriti o humanističkom apsketu, da oni ovdje imaju svoje porodice, svoju djecu koja će ovim zločinom ostati bez očeva, ili, govoriti o zahvalnosti zbog njihovog angažmana u odbrani Bosne i Hercegovine – sve to nema nikakvog smisla u komunikaciji sa državnim aparatom čijim krvotokom teče genocid nad muslimanima. A svaka druga vrsta otpora, rekosmo već, imala bi nelegalan karakter. Jer ovdje su fašisti preodjenuti legalisti, a antifašisti otpadnici. Tako je bilo i pred Drugi svjetski rat, kada su se Hitlerove istine nametale kao legalne i konačne. Tako je bilo i nedavno, u vrijeme genocidne vladavine Obaminog prethodnika, kada su demokratske snage po Sarajevu slavile tzv. svjetski rat protiv terorizma, za razliku od nas koji smo dvije hefte poslije 11. septembra javno obznanili da je – rođen američki fašizam. Ali, mi smo i danas ekstremisti, jer vidimo više i govorimo ranije. Danas kažemo da je dejtonska država nedopustivo zagazila u proganjanje muslimana, i da je to stanje koje se neće još dugo dati trpjeti na razini ovakvih tekstova i demokratskih protesta. Bošnjaci postaju svjesni da ova potlačenost nije mjera slobode za koju je stradalo preko 100.000 Bošnjaka, i u ovom i u onom ratu. Vratimo se uzroku.
Jad od podviga
Kada su nedavno na Federalnoj tv emitirani snimci slobodnog i samozadovoljnog Ratka Mladića, sva se javnost zabavila zapomaganjem da se zločinac konačno uhapsi, a da niko nije postavio pitanje – što će nam Mladić u zatvoru ako je na slobodi, i u životu, njegovo ratno zlodjelo?! Ni slavni novinar koji je objavio ove snimke se (naravno!) nije usudio postaviti pitanje postojanja Republike Srpske. Taj profesionalni jad čak je nazvan – podvigom. Nema tu nikakvog profesionalizma, niti podviga, jer se radi o dokazu da Federalna televizija biva direktno servisirana, dakle pod komandom – srbijanskih obavještajaca. Niko drugi Federalnoj tv nije mogao dostaviti te snimke! Zašto ih nije dostavio CNN-u, BBC-iju, već baš FTV-u? Zato što je FTV, sa svojim medijskim agentima, organ srbijanskih obavještajaca!
U skladu sa dejtonskim interesima jačanja Republike Srpske i nastavka urušavanja bh. državnosti, akcenat je ponovo bačen na individualnu odgovornost. Ako je to sad neki novitet u antifašizmu i pravosuđu, onda bi trebalo u ime peglanja pravde obnoviti nacističku Njemačku, jer ispade da je kompletna pravda zadovoljena sa presudama nacističkim zločincima.
Dakako, dejtonska Bosna je izuzetak, jer ovdje su ubijani muslimani, pa muslimanska žrtva ne može biti zalog ni za šta, jer po zapadnim mjerilima i ne zavređuje ništa, osim zaborava. Samo ovdje je moguće štititi rezultate zločina, a hapsiti zločince, umjesto da se i prvo i drugo nađu na stubu historijskog srama. A pošto je genocidna teorija i praksa zaštićena Dejtonskim sporazumom, progoni Bošnjaka će se nastaviti u različitim obicima i s jednim ciljem – da sa bosanskog tla nestane muslimana. …A da li će ovuda hodati neki Sulejman Tihić, to više nije ni bitno.
Broj 246, 19. VI 2009.