Pod pritiskom dejtonskih kleveta, Bošnjaci za istinu prihvaju laž, a za moralno osjećanje nametnutu krivicu. Imaju fobiju od jednakopravnosti, pa preziru one koji se za njih bore i osjećaju poštovanje prema svojim progoniteljima. Evropsko instaliranje geta u BiH Bošnjaci ne doživljavaju kao poniženje, već kao prirodno stanje jednog manje vrijednog naroda. Protiv ove autodestrukcije u Bošnjaka treba se boriti kao protiv nastavka genocida.
Analiza CLAN instituta iz Brisela ukazuje da u ovoj godini jedino Bosna i Hercegovina neće biti predmet interesovanja Evropske unije, dok će se sa Hrvatskom, Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom nastaviti dogovori o priključenju EU. To znači da će jedino naša zemlja ostati izvan evropskih integracija. Tiče li se to bosanskih Srba i hercegovačkih Hrvata, koji će putem hrvatskih putovnica i srbijanskih pasoša preskočiti granice izolirane BiH? Stvar treba nazvati pravim imenom: neće to biti izolirana BiH, već će biti getoiziran bošnjački narod! Bošnjaci već jesu stjerani u geto, budući da evropske granice za njih počinju pred ambasadama evropskih zemalja, dok bh. građani sa hrvatskom putovnicom ne trpe takva poniženja. Uopće ne treba sumnjati da je razlog getoizacije Bošnjaka u istoj onoj islamofobijskoj politici evropskih zemalja koje su potpomagale višegodišnji genocid nad Bošnjacima. Evropa tako ratuje protiv islama, ma koliko taj islam u Bošnjaka bio mehak, nagodan, skrivan i zapostavljan u ime besmislenih obzira. Vrijedi li dokazivati se nekome ko hajvanski muče šta god da mu kažeš i šta god da mu pokažeš?
Virus autodestrukcije
Bošnjaci su narod sa najviše antifašističkog i antiterorističkog kredibiliteta u evropskoj povijesti! Postoje narodi koji su pretrpjeli genocide, ili stradanja, ali su uzvratili na zlo zlim, prije ili poslije. Kada se prisjećamo, recimo, srpskog stradavanja u Jasenovcu, ne možemo a da ne ugledamo zločine koje je srpstvo načinilo drugima. Hrvati su imali Blajburg, ali su imali i „Oluju“ i „Dretelj“. Zašto srpstvo nije imalo snage da sačuva svetost svoje žrtve, već se odmah, u Drugom svjetskom ratu, a u ovom pogotovo, odmetnulo u genocidne ponore kolektivnog ludila? Odnos Jevreja prema Palestincima odveć je opće mjesto u diskusijama ove vrste.
Bošnjaci su u vrijeme genocidne agresije imali motiv i mogućnost za osvetu, ali osvete nije bilo, nigdje. Antifašizam je u mentalni i moralni program bošnjačkog naroda. U ime srpstva ubijene su desetine hiljada Bošnjaka, ali Bošnjaci nisu nikada pomislili da bi zbog toga trebao stradati i jedan Srbin zato što je Srbin. Uporna nastojanja srpsko-hrvatskih medijskih agenata u Sarajevu da izmisle ravnotežu u zločinu, propala su, i propadat će, jer je mnoštvo razlika, i mnoštvo dokaza o bošnjačkoj privrženosti zajedništvu i toleranciji. S druge strane, i danas je aktuelna srpska i hrvatska agresija na bosanski civilizacijski identitet. Bošnjačko izgaranje na bosanskoj ideji iskazivalo se u ratu kroz posebnu pažnju prema lojalnim Srbima i Hrvatima, koji su sveopćem manjku uživali višak građanskih i političkih prava. Direktno kazano, nikada Marko Vešović ne bi bio među pravoslavnima ono što je bio među muslimanima. Zato Marko danas ima slobodu da javno raznosi priče o hadžijama kao o lopovima, ili da Fatmira Alispahića nazove – „Radovanom Karadžićem u Bošnjaka“.
Bošnjaci su preko svake razumne mjere tetošili nebošnjacima, u strahu da se bosanska ideja ne svede na njih same. U dejtonskim godinama produbljeni su apsurdi lažne multietničnosti, pa su Bošnjaci zajmili svoje pozicije prepuštati Srbima i Hrvatima, kako bi dokazali koliko su ekstravagantni & galantni. Trenutno na ovom frtalju Bosne ima gradova u kojima Bošnjaci čine oko 85 odsto stanovništva, dok vijećničke i funkcionerske pozicije drži preko 50 odsto Srba i Hrvata. Zamislimo današnju Banja Luku sa, recimo, 40 odsto Bošnjaka u vlasti. Nemoguće, zar ne?! Lijepi bi bili ovi ustupci, ali, kad bi nekoga u Bijeljini ili Čapljini postidjeli i nadahnuli bosanstvom. Došli smo u fazu da se multietničnost podrazumijeva samo u krajevima sa bošnjačkom većinom.
Bošnjaci računaju da će neko ugledati njihovu plemenitost kojom, eto, i svoje zalogaje daju drugima. Prvo bi Evropska unija morala cijeniti i nagraditi to ratno i poratno multietničko opredjeljenje u Bošnjaka, tako što će bosanski pasoš metnuti prije svih balkanskih pasoša. Umjesto nagrade, Bošnjaci će ugledati geto, jer su narod kojemu se poručuje da je manje vrijedan i da u Evropi može opstati tek u priznavanju i življenju svoga poniženja. Bošnjačka dobrota se razumijeva kao slabost, a ne kao plemenitost. Šta će biti sa svim onim dokazima o bošnjačkom antifašističkom kredibilitetu, o toj slijepoj odanosti evropskim proklamacijama? Dokazi se prefarbavaju, kao ukradeni automobil. Još samo treba prekucati broj motora i šasije, pa da se izgubi svaka veza sa vlasnikom. U Bošnjaka se štancaju nove glave, koje u poniženju ne vide ničeg lošeg, jer ga podrazumijevaju kao prirodno stanje. Te nove, dejtonske glave u Bošnjaka, spremne su na borbu protiv svojih ljudskih prava, odnosno, protiv svih koji za Bošnjake traže jednakopravnost. U Bošnjake je ubrigan virus autodestrukcije u čijoj naopakoj optici smrad ima značenje čistog zraka, a vjetar značenje neprijatelja.
Sloga nema alternativu
Alija Izetbegović je imao sve mogućnosti da uspješno završi historijski zadatak uobličenja bošnjačke nacionalne samoodrživosti. Umjesto da Bošnjake prepusti na upravljanje nacionalnim institucijama, Izetbegović nas je predao Stranci demokratske akcije, a da stvar bude još tragičnija, SDA je predao Sulejmanu Tihiću. Izetbegović je nesporna povijesna figura, ponajviše zbog toga što je uspio da nakon više od pet stoljeća obnovi neovisnost Bosanske Dražve. Breme godina i teret dejtonskih pritisaka Izetbegoviću nisu mu dali prostora da sagleda i realizira one mehanizme koji bi dugoročno vodili računa o bošnjačkom narodu.
Koliko je pogubno isključivo oslanjanje bošnjačkog naroda na ma koju stranku, dokazuje naša svakodnevnica, u kojoj bošnjački političari uopće ne osjete probleme naroda u čije ime vladaju. Ne mislimo tu samo na socijalne probleme, koji su tragični, već mislimo na činjenicu da bošnjački narod nema mehanizme koji bi mu čuvali, branili, odgajali, afirmirali identitet. Političari u Bošnjaka, a ima ih svakakvih, teško da mogu razumjeti da identitet nije statična, već vazda živa i izmjenjiva kategorija. Doduše, šta je njih briga za identitet, kad se oni, uglavnom, bave rasprodajom polovne robe, u koju su strpali i vlastiti narod! Budući da političari nemaju te kapacitete da razumiju i osjete pitanja identiteta i opstanka, a da akademski autoriteti znaju kako nastaje i traje, ali i kako nestaje narod, oslanjanje bošnjačkog opstanka na bošnjačku politiku je pogubno. No, bošnjačka politika nema namjeru potražiti akademski kompas. Šta više, Tihićeva SDA se sada ustremila na akademika Muhameda Filipovića jer je iskazao kritički stav prema nacionalnim katastrofama u izvedbi ove stranke. SDA je održala predavanje autoru koji se izložio komunističkom pogromu i 1967. godine ozvaničio „bosanski duh u književnosti“, i time najavio pobjedu bosanskog duha 1. marta 1992. godine. Ko ne razumije vezu između nacionalnog, odnosno kulturalnog identiteta i političkog realiteta, neka se zapita, recimo – da li smo 1. marta 1992. glasali zbog tada aktuelnih političara, ili smo glasali zbog Kulina Bana, Maka Dizdara, sevdalinke, Sidranovih filmova, Olimpijade i svih onih kulturalnih znakova koji su činili našu bosansku osjećajnost?!
Pregršt je dokaza da narod ne smije biti prepušten na upravljanje političarima, već političari moraju biti na oku civilnom društvu i akademskoj zajednici, pošto političari imaju moć, ali nemaju pamet, pa im tu moć treba kontrolirati i usmjeravati ka narodnim interesima. Najpreči interes naroda je da sačuva svoju kulturalnu fizionomiju, da je projicira u budućnost, da se ne odrodi sam od sebe, a što je posao koji zahtjeva akademske alate. Političari u Bošnjaka ovo ne razumiju, a dokaz za to je činjenica da su potpuno pogubili konce samoodrživosti, jer su Bošnjaci: ekonomski opustošeni u privatizacijskoj prevari, obrazovno prepušteni dejtonskom sistemu, medijski zamračeni i isprani, inficirani samomržnjom… Bošnjačka politika je od gotovine pravila veresije. A pogledajmo Albance, koji su u sadejstvu svih svojih snaga od veresije napravili gotovinu! Sloga je čudo, i zato nema alternativu.
Samouništenje gariba
Kao što smo u vrijeme bošnjačkih narodnih protesta zbog izraelskih zločina u Gazi mogli konstatirati da se protestima bukvalno ili simbolično nije pridružio ni jedan bošnjački političar, haman, iz jeftine računice da se dopadne cionistima, tako i danas možemo zaključiti da ni jedna politička stranka, i ni jedan bošnjački političar, nisu digli svoj glas u povodu medijske harange protiv Islamske zajednice i reisul-uleme Mustafe ef. Cerića. Oni koji imaju medijski prostor, govornice i mikrofone, čija je dužnost da govore u ime naroda, nisu osjetili potrebu da ustanu u zaštitu kičme bošnjačke duhovnosti. Postoje dva odgovora, jednako tragična: prvi, ili ne osjećaju da je napad na Islamsku zajednicu napad na bošnjački narod; drugi, ili se plaše da će popiti vatru od fašista iz dejtonskih medija, čime onda dokazuju da je ovo okupirano društvo kojim vlada zloduh autocenzure?! Moglo bi se naredati još mnoštvo dramatičnih primjera gdje je bošnjačka politika ostala bez jezika. Recimo, posljednja serija beogradskih laži o naoružavanju Bošnjaka i formiranju terorističke mreže pod nazivom „Unija bosanskih džemata“.
S obzirom na političku tišinu koja prati dejtonske klevete protiv bošnjačkog naroda, sasvim je logično da sam narod počne ličiti na te klevete, pa i tako što će za istinu prihvatiti laž, a za moralno osjećanje nametnutu krivicu. Otud najava da će jedino Bosna i Hercegovina ostati na repu evropskih integracija, a da će Bošnjaci postati jedini evropski narod strpan u geto, ne uzbuđuje nikoga u Bošnjaka, ni političare, ni obične ljude. Jer su i jedni u drugi, svako na svome terenu, prihvatili nametnutu ulogu gariba, zahvalnih što im nije gore.
Ta pomirenost sa statusom getoiziranih i obespravljenih donekle bi se mogla i razumjeti, s obzirom na povijesnu traumu i agresivne dejtonske rafale koji do dna rešetaju bošnjački osjećaj ponosa. Bošnjaci nemaju više odakle čuti riječi odbrane, i istine, više im nema ko, a ni odakle, poručiti da trebaju biti ponosni na svoj antifašistički krebilitet, na svoje čestite žrtve, i da upravo ta činjenica treba biti okosnica bošnjačke politike. Umjesto toga, Sulejman Tihić je u ime svih naših žrtava u povijesti odlučio da Bošnjaci prevazilaze poziciju žrtve. Zato mu je Dodik u Banjoj Luci dodijelio kolajnu da je ličnost godine u BiH. Za Srbe, naravno.
Ali, ono što jeste enigma, na šta treba tražiti odgovore, jeste strah Bošnjaka od borbe za svoja prava. Ta fobija od jednakopravnosti ide tako daleko da Bošnjaci danas preziru Bošnjake koji glasnije govore i koji se bore protiv ponižavanja i getoiziranja bošnjačkog naroda. S druge strane, Bošnjaci danas osjećaju poštovanje prema progoniteljima svojih vrijednosti. Ova samrtna stvarnost proizvedena je u dejtonskoj operaciji bošnjačkog samouništenja, a koja ne bi dala nikakve rezultate da su Bošnjaci imali hijerarhijsko jedinstvo akademskog i civilnog društva sa nacionalnom politikom.
„Saff“, broj 239, 6. mart 2009.