Da li su i SDA i SDP, nakon što su tri hefte sramno šutjele o izraelskim zločinima u Gazi, zloupotrijebile Dodikovu zloupotrebu palestinske tragedije i zajmile se dodvoravati cionistima, kao globalnim vladarima Amerike, Zapadne Evrope i na žalost dobrog dijela islamskog svijeta? Prethodno su, u ime „prevazilaženja pozicije žrtve“, Silajdžić, Tihić i Lagumdžija odšutjeli na Dodikovu i Ivanićevu negaciju genocida u Srebrenici, u povodu Rezolucije Evropskog parlamenta. Kako je moguće da nemoralni šutljivci najednom postanu moralni govorljivci?
Glavni odbor SDA je na svojoj januarskoj sjednici usvojio „Memoramdum o Muzeju genocida nad Bošnjacima“, kojim se predviđa osnivanje ustanove koja će se sa stručnog, naučnog i kulturalnog aspekta baviti istraživanjem i prezentiranjem svih dosadašnjih genocida nad Bošnjacima. – „Muzej genocida će biti biti javna ustanova, čiji osnivač je Kanton Sarajevo, ali će materijalnu podršku dobijati sa svih pozicija vlasti u kojima participiraju i odlučuju kadrovi Stranke demokratske akcije. Osnivački odbor će predložiti savjetodavna i izvršna tijela Muzeja genocida u koja će ući istaknuti bošnjački intelektualci, ali i oni bh uglednici srpske i hrvatske narodnosti koji su u ratnim i poratnim godinama bili uz bošnjački narod i uz ideju Bosne i Hercegovine. Svečana akademija u povodu otvaranja Muzeja genocida zakazana je za 11. juli 2009., na 14. godišnjicu genocida u Srebrenici“ – stoji, između ostalog, u dokumentu koji je usvojio Glavni odbor SDA.
Do neočekivanog obrta u politici SDA došlo je nakon što su Milorad Dodik i Mladen Ivanić relativizirali Rezoluciju Evropskog parlamenta o obilježavanja 11. jula kao Dana sjećanja na žrtve srebreničkog genocida, čime se pokazala izlišna spremnost SDA i Sulejmana Tihića da „Bošnjaci u ime izgradnje budućnosti prevaziđu poziciju žrtve“. Dodatni motiv za zaokret u politici SDA, i za pristupanje projektu izgradnje Muzeja genocida, predstavljala je izjava Milorada Dodika o podršci izraelskom genocidu nad Palestincima u Gazi, a pod plaštom kritike navodnih antiizraelskih demonstracija u Federaciji, a na demonstracijama, kao što je poznato, nije učestvovao ni jedan funkcioner SDA. Dakle, uprkos tome što su se i Sulejman Tihić i drugi čelnici SDA držali nautralno u pogledu solidarnosti sa narodom Palestine, ne želeći povrijediti tradicionalno dobre srpske i izraelske odnosne, Dodik je prozvao Federaciju, a time i čelnike SDA. U vrhu SDA su nakon svega razumjeli da srpski političari nemaju nikakve zahvalnosti kada se bošnjačka politika odriče bošnjačkih žrtava, i kada se bošnjački funkcioneri ne oglašavaju oko genocida nad Palestincima, želeći da na pozicijama zaborava i tolerancije grade sretniju i prosperitetniju bosanskohercegovačku budućnost. Posebnu ogorčenost izrazio je lider SDA Sulejman Tihić koji je nakon sjednice Glavnog odbora SDA izjavio:
- Eto, čak smo pristali i na tzv. prudski sporazum, koji predviđa popis stanovništva, da se konačno metne tačka na te tenzije oko genocida. Rekli smo, eto, halalit ćemo vam sve naše žrtve, neka bude puj pike ne važi, ali, hajmo graditi budućnost ispočetka. Mi polusrbi, vi posvesrbi, pa kud puklo da puklo! Evo vam i Republika Srpska, evo i Hrvatima frtalj Bosne, nama je dosta frtalj pa da se tude rasprostremo, k’o Palestinci po Gazi. Bitno je da ste nam vi zadovoljnji i sretni – rekao je na stejdžu lider SDA Sulejman Tihić, a jedna mu se suza skotrlja oko glave, haman u znak žalosti što sad mora biti kontra Dodiku kojega voli a ovaj ga neće.
E, sad je dosta!
Goveđi gulaš
Ružno je što je SDA genocid nad Palestincima u Gazi uzela u usta tek kad je Milorad Dodik prozvao Sarajevo i uputio pismo podrške Izraelu. Ružno je što se i SDP probudio tek zbog Dodikove perverzije, ali ne i zbog 20-odnevnog genocida u Gazi. I ovo je dokaz da se SDP samo lažno, zbog birača, predstavlja kao sljedbenik Titovog antifašističkog puta, jer je poznato – ma šta ko o Titu mislio – da je Tito sve vrijeme svoje vladavine podržavao pravednu borbu palestinskog naroda, školovao palestinske i studente i oficire, i bio sve vrijeme u konfrontaciji sa cionističkim Izraelom.
Tri hefte trajalo je masakriranje Palestinaca, ali ni Tihić, ni Silajdžić, ni Lagumdžija, kao personifikacije njihovih privatiziranih stranaka, nisu imali antifašističkog dostojanstva da osude izraelske zločine. …Da se ne zamjere cionistima. Nije ih mogla razdrmati i pokrenuti ni jedna od onih stotine slika ubijene palestinske djece, ali ih je razdrmao „goveđi gulaš“ iz Laktaša, jer su na istim frekvencijama, pa kad Milorad Dodik upre prst u Sarajevo, sva trojica bošnjačkih lidera skoče, jer sebe smatraju Sarajevom, kao što Dodik sebe smatra Republikom Srpskom. U protivnom, našli bi se ovi (anti)bošnjački lideri makar na jednom od desetak raznih skupova koji su organizirani u Sarajevu i oko Sarajeva u znak protesta zbog genocida u Gazi.
Prisjetimo se, Dodik u pismu „izražava razumijevanje za tešku poziciju u kojoj se nalazi Izrael i njegovi građani“, te navodi kako „Republika Srpska ne podržava antiizraelske demonstracije i skupove koji su organizovani u drugom dijelu BiH, odnosno u Federaciji BiH“. To je, dakle, bio razlog reakcije SDA i SDP. S kojim pravom? Ove stranke nemaju nikakve veze sa organiziranim protestima u Sarajevu. Čak šta više, SDP-ov balavi načelnik u Novom Gradu nije dozvolio da se koristi velika sala Općine za tribinu o Gazi. No, svakako je dobro što su SDA i SDP pružile otpor Dodikovom prozivanju Sarajeva, a pitanje – kad su? – ukazuje da se ove stranke ne odazivaju na moralni i antifašistički poriv protesta, ali se odazivaju na Milorada Dodika. Tako se i Fatkina krava jedino trza na šeflji glas, kako god da je zovne, jal Šaruljo, jal Jovanka. To su te frekvencije iz radio-aparata.
Uopće nije sporno Dodikovo fašističko usmjerenje. Sporno je kad bošnjački političari ne vide, ili neće da vide, da je Milorad Dodik fašista koji se uopće toga ne stidi, već prirodno i bez ikakva zazora svjedoči da nastavlja tamo gdje je Radovan Karadžić stao. On negira državu Bosnu i Hercegovinu, on podstiče ekstremizam, on podstiče destrukciju, separatizam i kršenje Dejtonskog sporazuma, on negira žrtve genocida, i u Srebrenici, i u Gazi. To što Dodikovo političko nasilje podržavaju predstavnici međunarodne zajednice, za nas ne bi trebalo biti ništa novo, jer je Svijet podržavao i vojne hunte Radovana Karadžića i Mate Bobana, dok je nama priječeno pravo na odbranu života. Ista ta politika razgolitila se u frljavom liku Milorada Dodika i svih prethodnih visokih predstavnika, koji su divljeg krmka gladili niz dlaku, te kroz obavještajne tezge odgajali reprezentaciju bošnjačkih izdajnika, kompleksaša i trgovaca ljudskim dušama, koja je upravo sad premijerno istrčala na teren. Danas je situacija dovedena do apsurda – jer bošnjačka politika istrajava na tzv. reformskom partnerstvu sa Dodikom, u ime evropskih ideja, a Dodik negira genocid u Srebrenici i genocid u Gazi. Bošnjačka politika se toliko spetljala sa ovim fašistom, da gotovo ne postoji mogućnost presvlačenja, pošto su pale izjave oko tzv. prudskog sporazuma, kumovi došli, zakitili mladence, mlada prenoćila u Banjoj Luci, izgubila nevinost, oćelavila, pa se vucarala po Laktašima, dede sad je vrati raspuštenu u Sarajevo, a bez tzv. prudskog vjenčanog lista, ne bi je htjeli ni babo ni majka, ni tetka ni strina. To da je mladoženja džilkoš, moglo se znati i prije, ali mlada i mladina familija nisu čitali „Saff“, kao glasilo napredne antihašišarske i antialkoholičarske evropske omladine, već su si navijali kolutove mortadele na uvce.
Nalazimo se pred moralnim, antifašističkim pitanjem: ima li smisla prepustiti političku inicijativu i praviti ustupke nekome ko se kroz stotine konkretnih primjera pokazao kao vojnik politike Radovana Karadžića? Je li trebalo da usred izraelskog pokolja nad palestinskim civilima Milorad Dodik podrži Izrael pa da razumijemo kako nemamo posla sa čovjekom, već sa fašizmom, te da je izlišno uopće vjerovati kako se sa tim bićem može postići dostojanstven dogovor i oko čega?! Neko će reći – ali to je legalni predstavnik političke volje u Republici Srpskoj. Upravo zato što je Milorad Dodik slika i prilika srpskih osjećanja, Bošnjaci ne trebaju žuriti, a kamo li praviti ustupke i rasipati bosansku državnost, u ime navlakuša koje zajednički kreiraju Dodik i njegovi međunarodni mentori.
O kakvim to reformama govorimo? Pa od 1996. se sprovode razne reforme svega i svačega, a Bošnjacima je sve gore i gore. Šta još može biti gore od ove zatočenosti u geto, od građanske, ekonomske, medijske, kulturne obespravljenosti, u kojoj se Bošnjaci progone, vrijeđaju, omalovažavaju, i bivaju, kao i Palestinci, jedini narod koji je građanin drugog reda i u svojoj i u svakoj drugoj zemlji?! Treba tražiti izlaz iz poniženja, ali, ne u obmani i dubljem poniženju, već u dijalogu u kome ćemo sudjelovati kao žrtva poniženja koja za sebe traži jednaka građanska prava.
Počast izraelskom premijeru
Bošnjačka politika ne traži nikakva prava za bošnjačku žrtvu. A ni za palestinsku. Bošnjačka je žrtva delretom oćerana u povijest, a palestinska nije ni evidentirana. Evidentiran je Dodik. Nalazimo se pred pravom analitičkom deverikom. Da li se na Dodikovu podršku Izraelu reagiralo zbog Dodika, zbog palestinskih žrtava, ili pak kako bi se napravila reklama sebi, i kako bi se dodatno ulizalo cionistima i Amerikancima? Jer da SDA i SDP baš toliko žale palestinske žrtve, pa valjda bi u te tri hefte kazali koju riječ. Ne samo da ove stranke nisu suosjećale sa Palestincima, već se nisu usprotivile ni Dodikovom novom napadu na Srebrenicu, u povodu Rezolucije Evropskog parlamenta, kada je tražeći „izbalansiranost“ zapravo zatražio jednakost za poginule četnike i pobijene srebreničke civile. Odšutjelo se i na Ivanićevu negaciju genocida u Srebrenici. A gdje se tek ne bi odšutjelo na Palestinu.
Zahvaljujući Dodiku, SDA i SDP su otkrili stradanje Palestinaca u Gazi. No, jedna rečenica u saopćenju SDA nam budi sumnju: „Čak ni izraelski premijer nije mogao biti toliko bešćutan u odnosu na posljedice…“ – piše u konfuznom saopćenju SDA, odakle saznajemo da je Dodik pretjerao u odnosu na te apstraktne, neimenovane ubice, a da je izraelski premijer ipak pokazao samilost, pa mu treba odati priznanje, bezbeli, ne bi li on kazao Americi da nam čuva Sulejmana Tihića u fotelji. Uz to, u cijelom saopćenju SDA, kao i SDP-a, nema ni jedne jasne rečenosti izraelskog genocida nad Palestincima, već se sve obmotava u formulacije, tipa – „ne smiju biti masovno ubijani nevini ljudi“. Pa tako je reagirao i Jakob Finci! Je li to mudrost? Kako za koga. Je li to antifašizam? Nije, ni za koga. Jer, svaki fašizam ima ćaću.
Slutimo da su obje ove stranke, koje su dakle tri hefte šutjele o Gazi, zloupotrijebile Dodikovu zloupotrebu palestinske tragedije i zajmile se boriti za naklonost cionista, kao globalnih vladara Amerike, Zapadne Evrope i na žalost dobrog dijela islamskog svijeta. Silajdžićeva stranka je u za nijansu boljoj poziciji jer se ne trka, ali jordami, pošto je jedno bošnjačko mjesto dala Svenu Alkalaju, praktično pokazujući da je nesposoban Jevrej podobniji od svakog sposobnog Bošnjaka. To je taj mazohizam, koji neki još zovu samomržnjom.
…Ćorav im je račun, svima. Velikosrpsko i cionističko bratstvo ne može biti pocijepano ničim. Oni su braća po bestijalnosti i bezosjećajnosti. Mogao je Lagumdžija sto godina hodati sa jevrejskom kapicom po Izraelu, i prodavati im muslimansko oružje, ali je u sekundi označen „islamskim fundamentalistom“. (Možda mu pripremaju povratak među bošnjačke birače?) On koji je ovdje izmišljao tzv. islamski terorizam i progonio nevine ljude. Neka se ni Tihić, ni Silajdžić, ne nadaju boljem, jer će za Dodika i njegove cionističke prijatelje zauvijek biti predmet ponižavanja, ismijavanja i korištenja.
Najpametnije bi im bilo da onu fikciju s početka teksta pretvore u realnost. Naše je dostojanstvo u poštivanju naše žrtve. Naša je budućnost u pamćenju genocida. Zato nam treba Muzej genocida – da znamo ko smo i zašto smo.
Broj 236, 23. I 2009.